On je 65-godišnji bijelac, rođen i odgojen u austrijskoj nacističkoj obitelji. Ona je 45-godišnja Amerikanka, crnkinja bujnih oblina, odgojena u siromašnoj obitelji i liječena je alkoholičarka. I da, jako se vole i žive već pet godina u braku koji će sigurno trajati dok ih smrt ne rastavi. Kako su se upoznali? Preko društvene mreže OkCupid. Namijenjena je spajanju ljubitelja BDSM, što je kratica za zajednicu koja prakticira erotsku praksu igranja uloga.
Tako bi se površno mogao prepričati sinopsis nevjerojatno provokativnog njemačkog dokumentarnog filma "Umjetnik i perverznjak", koji je u Hrvatskoj premijerno prikazan na prošlom ZagrebDoxu.
Redateljsko-scenaristički dvojac Beatrice Behn i Rene Gebhart nije bio tako površan da se zadrži na otrcanoj frazi popularne psihologije o privlačnosti različitog. U više od dva sata, koliko traje film, autori su istražili najmračnije zakutke psihe glavnih junaka i u potpunosti složili komplicirani mozaik njihovih osobnosti. To im sigurno ne bi uspjelo da pred sobom nisu imali dvoje genijalnih umjetnika koji su i više nego zahvalni materijal.
Kako film odmiče, tako se sve više otkrivaju i izazivaju gledatelja da preispita sebe i vlastite predrasude. Smatramo li nastranim dominantno-submisivni erotski odnos, što je feminizam, počiva li u nama prikriveni rasist ili možda nacist, hoćemo li si priznati da smo bar jednom u životu bili emocionalno ili fizički zlostavljani, na kraju krajeva – donosimo li olako sud o tome što je lijepo a što ružno, što je dobro a što loše, i koliko smo doista slobodni?
No tko su zapravo glavni akteri filma? Georg Friedrich Haas najcjenjeniji je živući skladatelj simfonija i od 2013. profesor na Columbia Universityju u New Yorku. Njegova supruga Mollena Williams-Haas je književnica, performerica i pedagoginja specijalizirana za alternativne stilove života. A njihov prvi kontakt, kako ona priča u filmu, izgledao je ovako:
"Vau - tvoj profil je super! Ja sam umjetnik, vrlo uspješan - vjerojatno među prvih 10 ili 20 u mom žanru na svijetu. Volio bih te ukrotiti." Susreli su se u restoranu i bila je to obostrana ljubav na prvi pogled. Georg u filmu ponavlja ono što joj je rekao na prvom susretu – čekao je na nju 40 godina. Od tada se više nisu razdvajali. On je tipični umjetnik. Smatra da mu je dan uspio ako bez prekida sklada 15 sati.
Ona se za to vrijeme brine da Georg ima sve što mu je potrebno – čistu i ispeglanu odjeću, da nije gladan i žedan, da u radnom zanosu ne zaboravi na osobnu higijenu. Ukratko – submisivna je supruga, kako preko dana, tako i noću. No njihov odnos temelji se na neprestanoj dinamici dominacije i podčinjavanja u svakodnevnim situacijama. Postaje jasno da je Williams u svemu ravnopravna svom suprugu. Ona je ta koja organizira život, ona je ta koja će se spremno suprotstaviti njegovim mušicama.
"Kad su shvatili da sam pristala na submisivni odnos s Georgom, počeli su nam na društvenim mrežama ostavljati razne komentare: da moram preispitati sebe, pa kako mogu pristati na takav odnos kad su mi preci bili robovi, da je to zato što sam crnkinja, jer mrzim samu sebe, da patim od kompleksa manje vrijednosti… I tako su samo razotkrili sebe. Baš zato što sam crnkinja, misle da ne znam sama odlučiti što u životu želim, što ću raditi i da ne mogu biti sve što poželim. Nije li u tome srž rasizma", pita Mollena.
Odrasla je u obitelji koja ju nije sputavala ni u čemu. Trebala je postati modna dizajnerica, upisala je u New Yorku i fakultet za dizajn, ali zbog nedostatka novca nije ga mogla dovršiti. Počela se baviti performansima i nastupima u klubovima. S takvim životom došla je i ovisnost o alkoholu, da bi nakon uspješne rehabilitacije 2007. godine ponovno zauzdala svoj život.
Njegov život bio je potpuna suprotnost. Odrastao je u obitelji čiji su djedovi i bake, kao i roditelji, bili Hitlerovi sljedbenici. Nakon završetka rata doselili su u malo austrijsko selo u Alpama, na granici sa Švicarskom.
"Živio sam u pravoj seoskoj idili. Ali ta idila je bila čista laž. I otac i majka bili su dominantne ličnosti i kažnjavali bi me za svaku sitnicu. Svaki dan sam barem tri puta dobivao batine. No u tim udarcima nisam osjetio roditeljsku ljubav. U meni su razvijali osjećaj krivnje i kazna je, govorili su, bila uvijek zaslužena.
Sjećam se da sam jednom odlučio biti jako dobar, samo da me prestanu tući. Bio sam neizmjerno dobar, trudio sam se da ne napravim nikakvu pogrešku. Ali batine nisu prestajale. Uvijek bi našli za njih razlog. Onda sam shvatio da nema smisla biti dobar", govori Friedrich u rijetkim naletima pričljivosti.
Da su ga tukli kao dijete priznala je i njegova majka, koja se također pojavljuje u filmu i koja ni danas ne taji da ju užasava činjenica što joj je snaha crnkinja. Kasnije, kako je rekao, dugo se u sebi trudio suspregnuti potrebu da se i on tako ne odnosi prema drugima. A onda kad ga je u jednoj vezi bivša partnerica zamolila da ju ošamari, rekao je da to ne može.
"Na njezino inzistiranje, to sam učinio i shvatio da i udarac može biti izraz ljubavi, naravno samo pod uvjetom da je to odrasla osoba i da jasno kaže da to želi."
Otkad su Mollina i on progovorili o svom odnosu u javnosti, na udaru kritika našao se i Friedrichov rad. Dio publike, zgrožen njegovim seksualnim preferencijama, dao mu je jasno do znanja da će prestati slušati njegovu glazbu jer će ih ona ubuduće samo 'podsjećati na njegovu nastranost'.
"I sam sam imao s tim problema. Četrdeset godina sam tajio dio svoje osobnosti jer sam po uvjerenju ljevičar i feminist, pa samim time u sukobu s dominantno-submisivnim odnosom sa ženama", govori skladatelj. Ali, kako je rekao, uz Mollinu je shvatio da je u kratkom ljudskom životu osobna sreća najvažnija. Odgovor na pitanje što je nastrano nije dao. Dat će ga svatko sebi, kad izađe iz kina i zapita se živi li život kakav doista želi?
