Kultura
2887 prikaza

Pavo Urban: Poginuo je na dan najgoreg napada na Dubrovnik

Dubrovnik, ratna opsada u jesen 1991.
Pavo Urban
Poginuo je s posljednjim prizorom svog grada i u oku i u objektivu, na dan najgoreg napada na grad u Domovinskom ratu

Prva granata ispaljena tog jutra na Stari Grad grunula je u 5.48. Nije još počelo niti svitati. A on je zgrabio fotoaparat i odjurio fotografirati krunu svog umjetničkog životnog djela, 12 fotografija zbog kojih će ga upamtiti i povijest i umjetnost. Samo, bio je to 6. prosinca 1991., dan u kojem je povijesna jezgra Dubrovnika pretrpjela najteže ratno bombardiranje.

U manje od šest sati Stari Grad pogodilo je 280 raznih projektila kalibra 82 milimetra, 364 projektila od 120 milimetara i 22 navođene rakete, koliko je dokumentirano, ukupno do 2000 raznih projektila. Pavo Urban jurio je od zaklona do zaklona precizno slikajući eksplozije; onu što je razbila drevni kamen u uličici uz crkvu Sv. Vlaha, onu što je prašinom ispunila udaljeni kraj Straduna s pločom gusto pokrivenoj osmrtnicama na uglu zgrade.

Rambo Amadeus Povijesni govor Kultura Rambo '92. godine: "Jeb** vam mater! Granatiraju Dubrovnik!"

Sljedeća fotografija prikazivala je taj isti kamenom prašinom ispunjeni kraj Straduna, tu istu ploču s osmrtnicama, ali ovaj put i Orlandov stup na lijevoj strani fotografije. Sljedećih dana na toj će ploči, između tolikih, biti i obavijest o smrti mladića od 23 godine s njegovom slikom. Već prva sljedeća granata udarila je između tog istog Orlandovog stupa i mjesta na kojem je bio Pavo Urban i na mjestu ga je ubila gelerom.

Tog dana svijetski mediji izvještavali su o 14 ubijenih i 54 ranjenih civila u granatiranju, o knjižnici koja je izgorjela, o granatiranju kako bi se pogodilo vatrogasce koji su išli gasiti zgrade, o teškim borbama za tvrđavu Imperial između 30 branitelja s jedne i oko 700 pripadnika JNA ili kakvih je sve već tipova bilo s druge strane. Tri dana prije toga crnogorski Liberalni savez okupio je 10.000 prosvjednika na Cetinju kako bi psovali sve po spisku Momiru Bulatoviću zbog toga što je pristao poslati trupe na Dubrovnik.

UNESCO, UN, Cyrus Vance, Federico Mayor Zaragoza, Washington, Berlin, CNN... svijet je proključao oko prizora Starog Grada u Dubrovniku u plamenu i ispalo je da su samo Dubrovčani bili svjesni gubitka svog Pave Urbana, mladića istodobno i ratnika i umjetnika koji bi, da je tog dana slučajno bio na fronti u Župi Dubrovačkoj, taj dan preživio, možda i rat.

Pavo Urban i Mara Bratoš 1991. | Author: YouTube YouTube

Na 27. godišnjicu njegove smrti njegov grad ga se sjeća po onoj posljednjoj fotografiji "Kamena prašina nad gradom", po fotografiji "Strah" iz studenoga gdje prikazuje troje ljudi sakrivenih od granatiranja u uskom portunu u jednoj od kamenih zgrada drevne gradske jezgre – jedan s "munchovski" stisnutim rukama na ušima, drugi sjedeći na kamenim stepenicama dok sakriva glavu i koliko je uspio prekriti tijela svog uspaničenog psa, treći kako se na vrhu stepenica priljubio uza zid.

Pave Urbana Dubrovnik se sjeća i po njegovom pismu svojoj Mari Bratoš koja se u trenucima opsade slučajno zatekla na razmjeni učenika u SAD-u, po pismu koje je do nje putovalo čak dva mjeseca da bi ga primila 20 dana nakon njegove smrti. Po tom pismu 2011. nastala je dokumentarna radio drama "Ovo je ratni dnevnik. Izvještava Pavo Urban", a prije dvije godine izašla je i knjiga "Ratni dnevnik Pava Urbana".

"Zbog te bolne iskrenosti forma dnevnika prelazi u mnogu intimniju formu, ispovjednu, u ljubavno pismo djevojci koja je tisućama kilometara daleko, te se čini da zabilješke moraju biti što iskrenije i što preciznije kako bi upravo njoj bile što autentičnije. U konačnici, zapis je to o zastrašujućoj stvarnosti u kojoj pisac dnevnika čezne za ljubavlju i blizinom One koje tu nema", napisala je tada urednica knjige Dubravka Vrgoč.

Mara Bratoš, fotografkinja specijalizirana za kazalište Mara Bratoš Kultura 'Fotografirati Lindu Evangelistu je kao svirati na Stradivariju'

A "Ona", Mara Bratoš, dva desetljeća poslije njegove smrti, sada i sama kao renomirana, iskusna i nagrađivana fotografska umjetnica, ovako je opisala tog mladića što ga je prvi put vidjela u proljeće 1989.

"Tek sam počela izlaziti u grad do malo kasnije navečer. Bio mi je jako zgodan, lijep, zanimljiv, karizmatičan. To je trajalo mjesec i po, a i on je primijetio mene. Primijetile su ga i sve moje prijateljice...", prisjećala se.

To što su ga primijetile i "sve prijateljice", tome je na kraju doskočila tako što ga je tog proljeća jednog dana ciljano "zaskočila" da ga "slučajno" susretne na ulici, baš kada su "sve prijateljice" bile negdje sasvim drugdje. On se, kaže, tek bio probudio, požalio se da se nije baš naspavao i već koju sekundu poslije pitao ju je: "Hoćemo li u đir?", odnosno u šetnju. Tako je sve počelo.

Ljudi koji su ga poznavali opisuju ga kao mladog čovjeka iz kojega je prštala energija, vedrina, a nije ga bilo moguće ne primijetiti i zbog jedne fizičke činjenice.

"Upoznao sam ga tri godine prije nego što će poginuti. Radio je, čini mi se, u galeriji 'Sezam'. Bio je toliko zgodan mladić da mi nije bilo jasno da bi se mogao uopće nečime baviti", opisao ga je jedan od onih što ga pamte.

1/10

Ona dokumentarna radio drama, nastala 20 godina nakon onog užasnog dubrovačkog 6. prosinca, sa sobom donosi i snimke gostovanja 21-godišnjeg mladića, isprva malo isprekidanog tremom zbog gostovanja na lokalnoj radio stanici povodom svoje izložbe.

"Počeo sam se baviti fotografijom prije neke tri godine. Sada imam 21", pričao je 1989.

"Odmalena sam bio privržen ženama; prvo majci, poslije prijateljicama, djevojkama. Zato mi je logično da i u središtu moje fotografije također bude žena..."

Mara Bratoš pričala je poslije da mu je pozirala, da je u tome vidjela žrtvovanje za umjetnost, zbog stajanja na hladnom kamenu. Opisivala je stara ogledala, stari namještaj, stare zidove tog Starog Grada što ga je slikao Pavo. Njegove prve fotografije bile su korektne, interijeri s patosom, što je karakteristično za Dubrovnik, s puno ogledala, kaleža, narednih godina opisivali su ga kritičari. Međutim, u svemu tome, a da tada o tome nitko nije imao pojma, razvijala se prava epska umjetnička drama.

"Ako bolje pogledate njegove fotografije, primijetit ćete lajtmotiv vrata. Vjerojatno ni sam nije bio svjestan toga. Neprestano se u kadrovima pojavljuju vrata, nekad i po nekoliko puta u jednom kadru, u interijeru u eksterijeru... Godinu dana prije svoje smrti snimio je fotografiju 'Blagoslov porta', svećenika koji nosi križ na istom onom mjestu na kojem poslije pogiba. Na kraju i ta njegova posljednja serija fotografija događa se od vrata do vrata, od Ploča do Pila. Tu na kraju pogiba", opisala je radio drama sudbinsku povezanost života i smrti Pava Urbana.

Dubrovnik, ratna opsada u jesen 1991. | Author: Pavo Urban Pavo Urban

Mara Bratoš pričala je da je Pavo Urban predosjećao rat, ali nije vjerovao da će ga doista biti.

"U njemu je to budilo mladenački adrenalin, čak stvaralački adrenalin, imao je taj projekt 'Rat-art'. O tome govori i to što se on, da je baš htio, uopće nije tih dana morao zateći u gradu, pa da zapne u okruženju i potom i pogine. Pohađao je Pomorski fakultet u Dubrovniku, kraće vrijeme plovio je na Jadroliniji, a kao izrazito mladi fotograf s Dubrovačkih ljetnih igara i dubrovačkog kazališta "Marin Držić", u rujnu 1991. položio je prijemni ispit za studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Na studij nikada nije otišao, ostao je braniti grad. Pisao je svojoj Mari da je još i najlakše dok na položaju gruvaju granate, odjekuju rafali, pojedini pucnjevi snajpera, jer kada sve utihne, onda kreće mučno razmišljanje o svom tom užasu "tog prokletog rata".

"Noću sam razgovarao s Marom telefonom iz moje mjesne zajednice. I kad bi završilo ili započinjalo dežurstvo, u strahu sam prolazio zlokobno mračnim gradom u 2.00, tresući se kao prut svaki put kad bi zatrpeptala dioda na javnom telefonu na ulici, ili vjetar zašuštao lišćem meni za leđima. Kako zločest zna biti ovaj grad. A onda obikneš i bude ti normalno. I pomisliš kako je divan ovaj grad kad ga ne vidiš, samo ga slutiš. I s prvim mrakom i gašenjem svjetla na prozorima izlaziš u bezdan, prolaziš kraj rijetkih ljudi, krijesnica i tek po mirisu rogača znaš u kojem si dijelu Svetog Jakova. I sve ti bude igra, neko čudno nadmetanje s realnošću, pokušavaš rat uvjeriti da on to nije", pisao joj je u svom dnevniku.

JNA Video Top News JNA granatira Dubrovnik: "Iduću kavu pijemo na Stradunu"

Lako je moguće, zapravo vrlo izvjesno, da je Pavi Urbanu fotografija bila način za obraniti svoje unutarnje biće od beskonačnog ratnog sranja, u gradiću okruženom na vojno nemoguć i neodrživ način. Pričali su da se kakvih godinu i pol prije oduševljavao djelom legendarnog ratnog fotoreportera Roberta Capa, Mađara koji je još i prije Drugog svjetskog rata čvrsto naumio osobno ići tamo gdje se ispisuje povijest, i to na onoj ispravnoj strani.

Tako je s fotoaparatom prošao Španjolski građanski rat, s republikanske strane, dakako, nasuprot Francovim fašističkim falangama. Nerijetko čak rame uz rame s izvjesnim ratnim izvjestiteljem Ernestom Hemingwayem. Pa je 1938. kroz objektiv bilježio grčeviti otpor Kineza brutalnom jurišu imperijalističkog Japana. Capa je bio jedini civilni fotograf koji se 6. lipnja 1944. s vojnicima iskrcao na "Dan D" u Normandiji. I to kako se iskrcao.

Njegova serija "Magnificent eleven" nastala je tako što se iskrcao sa savezničkim vojnicima u prvom valu (!) na plažu "Omaha". Na kraju je poginuo u Vijetnamu, iskoračivši iz džipa kako bi slikao ravno na nagatnu minu. Takvim fotografskih, umjetničkim, ljudskim djelom oduševljavao se i 23-godišnju Pavo Urban.

Dubrovnik, ratna opsada u jesen 1991. | Author: Pavo Urban Pavo Urban

"S kopna minobacačima i raketama po Župi Dubrovačkoj, Brgatu, Komolcu...", nizali su se tih dana agencijski izvještaji iz grada koji je gorio, gradića što su po svijetu češće čuli za njega nego za bilo koji drugi grad iz SFR Jugoslavije, češće od Beograda, Zagreba, čak i olimpijskog Sarajeva.

"Na moru pred nama pojavila se topovnjača JNA, s takvog broda ispaljen je projektil koji je ubio Milana Milišića. Razgovarali smo o nerazmjeru između ljepote kojom smo okruženi i te ružne sive mrlje koja je mirovala na bonaci i mijenjala čitav prizor svojom podmuklom prijetnjom", pričao je poslije njegov sugrađanin i umjetnik Slaven Tolj.

I dok je grad tih dana gorio, dok su agencijske snimke prikazivale kako izvana izgleda to razaranje tog tisućljetnog kamenog tkiva i ljudi koji su činili grad, Urban je to činio iznutra. Onog jutra u 24 minute snimio je 12 fotografija i u točno 6.12 ujutro 6. prosinca 1991. i njegove oči i njegov objektiv posljednji put su se sklopili.

  • DKarlsmann 17:02 06.Prosinac 2018.

    Mi danas prelako zaboravljamo stravu koju su nam priredile komsije devedesetih... P.u.m.B Pavo!