Kultura
2945 prikaza

"Pavarotti je jeo između arija, nije se mogao kontrolirati"

Luciano Pavarotti
1/17
REUTERS
Jedni ga se sjećaju po bravurama u klasičnim djelima, većina po natupima s npr. Bonom i po kičastima dobrotvornim koncertima

Zachary Woolfe, čovjek zadužen za kritiku opernog svijeta u New York Timesu, toliko je bio oduševljen dokumentarcem Rona Howarda o Lucianu Pavarottiju da je napisao članak u kojem je objasnio kompletan fenomen tenora čija zvijezda jednako sjaji i 12 godina nakon smrti. Objasnio je da u operi pjevanje rečenice, kratke izjave, praktično samo neko riječi, zna potrajati onako dugo zato da bi se slušatelju u svoj svojoj snazi otvorila emocija koja bi inače potrajala samo nekoliko sekundi.

Za to je uzeo primjer scenu iz Puccinijeve "La Boheme" u kojoj Rodolfu na vrata kuca zgodna susjeda Mimi jer joj se na hodniku ugasila svijeća. Čak četiri minute traje njegovo predstavljanje njoj, sam Woolfe piše da to nekada zna potrajati do točke mučenja. Ipak vjerojatno nije mislio na onaj način kad je Crna Guja objašnjavao svojim ratnim drugovima, koje je mrzio, u rovu Prvog svjetskog rata da su "Teutonci toliko brutalni da im opere znaju trajati i po tri ili četiri dana".

Pavarottija, međutim, koliko je poznato, voljeli svi, posvuda i uvijek. Jedni ga pamte po 1960-ima i 1970-ima kada je njegov glas bio na vrhuncu moći. Većina ga se ipak radije sjeća po duetima s Bonom Voxom ili pak po nastupima s "Tri tenora", po onim podizanjem ruke s bijelim rupčićem i beskonačnim držanjem visokog C. Taj drugi dio Pavarottijevog opusa Woolfe trpa u kategoriju kičastih dobrotvornih koncerata, kao "trash", vulgarne "populističke predstave". I sve skupa naziva "dvama Pavarottijima".

Isto onako kao što je taj čovjek s jedne strane bio drag i velikodušan, a ponekad arogantan i mušičav. Ipak...

"Važnost ovog dokumentarca je u tome što pruža mogućnost da se te dvije strane Pavarottija prepoznaju kao jedna", napisao je. No mnoge je iznenadilo što se režiranja dokumentarca prihvatio upravo Ron Howard, slavni redatelj i producent koji potpisuje filmove poput 'Apollo 13', pa 'Genijalni um' ili 'Da Vincijev kod' i prošlogodišnji 'Solo: Ratovi zvijezda'. Na pitanje zašto je to učinio, Howard kaže:

"Zato jer je ovaj operni genij vrlo loše predstaveljen preko iTunesa i Youtubea."

Ron Howard osebujni je redatelj koji i sam ima iznimno zanimljivu biografiju. Jednom je spričao nekoliko anegdota iz vlastitog života: Bette Davis ga je potapšala po stražnjici kad je zaključila da je dobar redatelj. Henry Fonda mu je dao prve knjige o teoriji filma. Kad se jednom jako napio, Lee Marvin mu je ispričao priču o sadističkoj karakternoj crti Johna Forda. Vincent Minelli, otac glumice Lize Minelli naučio ga je da pazi na detalje. Roger Corman mu je savjetovao da bude originalan u svojim filmovima, ali da nikad ne zaboravi da publika najviše uživa u prizorima prometnih nesreća i golih žena.

Marcello Mottadelli M. Mottadelli Kultura 'Ja znam da je Messa da Requiem remek djelo!'

Andy Griffith mu je pokazao kako se može zabavljati čak i kad naporno radi, a Yul Bryner objasnio mu je da može zubima zdrobiti čašu dok pije votku samo ako je čaša napravljena od šećera. Iako je zapravo sportski fan, slavni redatelj i producent Ron Howard ovih će dana promovirati svoj novi dokumentarac i to o pokojnom opernom divu Lucianu Pavarottiju. Iako se to od njega nitko nije nadao, Howard kaže da ima više razloga zašto se odlučio na to. Film o 'kralju visokog C', čovjeku ogromnog talenta i još većeg apetita koji je umro 2007. godine, snimio je jer smatra da je teško riječima opisati Pavarottijevu veličinu:

"Teško je nekome tko to nije nikad vidio, prepričati kako Michael Jordan polijeće sa crte slobodnog bacanja i zakucava loptu u koš. Isto je tako nemoguće nekom prepričati kako je Pavarottiju uspijevalo tako nepogrešivo pogađati tonove", govori redatelj filma.

Luciano Pavarotti i prijatelji | Author: Wikipedia Commons Wikipedia Commons

Peter Gelb, šef Metropolitan opere, u filmu govori da je ova usporedba vrlo prikladna:

"Za razliku od pop pjevača koji ispune dvoranu svojim glasom koristeći mikrofone, glas opernog pjevača proizvodi se isključivo fizičkim naporom, koristeći cijelo tijelo kao što to rade i svi sportaši. Operni pjevači zvuk proizvode iz dijafragme."

Pavarotti je rođen u okolici Modene 1935., na vrijeme da se pojavi među prvim u dobu procvata masovne kulture u drugoj polovici 20. stoljeća. On u to vrijeme još nije znao niti čitati note, ali je imao sreću da naleti na Joan Sutherland, australsku sopranisticu koja ga je sa svojim suprugom, dirigentom Richardom Bonyngeom, uzela pod svoje. U visine su ga lansirale salve visokih C u Metropolitan Operi gdje je 1972. izvodio Donizettijevu "La Fille du Regiment".

Veličinu Pavarottijevog tenora Woolfe ipak ne opisuje visokim, razornim C, nego razlikom između njega i Jussija Björlinga kojega je uzeo za primjer. Rekao je da je onu situaciju između Rodolfa i Mimi taj pjevač otpjevao kao da s njom dijeli nježnu tajnu, u stilu crno-bijele nježne romanse. A Pavarotti... E, taj je od toga, uz dirigenta Herberta von Karajana, izveo poput scene u boji na velikom platnu.

Dora Ruždjak Podolski Spektakl u HNK Kultura 'Režirala sam operu čiji je autor ubio tenora na bini'

Ariju počinje pomalo prigušenim glasom, skoro kao da tone u san, da bi u sljedećoj fazi istaknuo kontrast čistim tonom, kao da se sve skupa budi. Pavarotti je bio pun života, opisivali su ga "zlatnim glasom" kad bi glas podizao visoko i snažno. Tu se Woolfe zafrkava kad kaže da nije niti čudno što Mimi ostaje bez riječi kad joj ovaj takvom glasinom priča o sebi i svom životu, te u jednom trenutku pita bi li trebao nastaviti pripovijedati joj o sebi:

"I vi biste ostali bez riječi."

Drugi pjevači tu ariju pjevali su i pjevaju s puno više pripovjedačke intimnosti između dvoje koji se zaljubljuju. Pavarottijeva verzija, kaže on, mogla bi se čak smatrati i jeftinijom, ali je uzbudljiva. Woolfe dalje opisuje na koji način Pavarotti kao Rodolfo završava svoje predstavljanje, priču o sebi, klimakteričnim pjevanjem riječi "stanza", u kojoj onaj prvi samoglasnik vine sve do neba.

"Taj osebujan način na koji otpjeva samoglasnik pamtite do kraja života", piše on.

"To je drsko, ta 'stanza', skoro prostačko. A ipak je na mjestu. Opera je sigurno i delikatna i inteligentna i puna ukusa, ali je istodobno i suprotnost svega toga. Pavarotti je najneodoljiviji moderni izvođač koji nas na to podsjeća."

Ali uz sav svoj talent i iskustvo, Pavarotti je bio prepun nesigurnosti. Nikad nije bio siguran hoće li pogoditi visoki C, pa bi hodajući po pozornici znao govoriti: "Idem umrijeti."

Howard je u filmu koristio na kilometre arhivskog materijala i kako je rekao, imao je ludu sreću što je pronašao veliku količinu filmskih i tonskih zapisa koji su bili odlično uščuvani. Tako se u njegovom filmu nalazi čak i snimka jednog od prvih Pavarottijevih nastupa, davne 1961. godine u ulozi Rodolfa iz "La Bohème" u Reggio Emilia. Publika uzdiše za njim, razgovaraju s njegovom prvom suprugom Aduom, a u pratnji su i tri njegove 'sekretarice' jer je Pavarotti bio poznati zavodnik i sve one su bile dio njegove stalne pratnje.

Tu su i kućni filmovi koje je snimila Nicolette Mantovani, mlada anđeoski lijepa asistentica koja mu je 2003. postala i druga supruga i majka Pavarottijeve najmlađe kćeri Alice.

'Zlatni tenor opere' kako ga je davne 1979. nazvao magazin Time na svojoj naslovnici, prštao je životnom energijom, koju je pretočio u svoj glas. "

Njegov raspon koji e išao od B, preko C do D, romantičan, pravo čudo prirode koji se pojavi samo jednom u sto godina" – rekao je za njega u Timeu jedan dirigent. Pavarotti nikada nije naučio čitati note, ali se oslanjao na vlastiti jednostavni znakovni sustav strelica i samo njemu razumljivih oznaka. Istovremeno često je pjevao na humanitarnim koncertima i prikupljao novac za djecu u ratom razorenim područjima, uključujući i Bosnu i Kosovo. Putovao je noseći sa sobom vlastite lonce i tave, kilograme tortelina i sira.

Luciano Pavarotti i Lady Di | Author: Wikipedia Commons Wikipedia Commons

U 'Metropolitanu' su pak morali imati švedski stol u backstageu kako bi glavna zvijezda mogla prezalogajiti između arija. Kako je svojedobno izračunao njegov menadžer Herbert Breslin – Pavarottijeva težina varirala je često između 90 i 130 kilograma, pa je tijekom njihovih zajedničkih godina Pavarotti izgubio oko dvije tone.

"Operni pjevači su često puta neurotični i jedu nekontrolirano, pa je briga o njihovoj prehrani nemoguća misija", priča u filmu Gelb, direktor Metropolitana

Sjajna princeza Diana sjedila je strpljivo na njegovom koncertu unatoč kiši koja je neumorno padala. U filmu je Howard posvetio prostor i suradnji Pavarottija i Bono Voxa na koncertu za ratom razrušeno Sarajevo u pjesmi nazvanoj 'Miss Sarajevo'.

Nian Wang "Žena s jezera" Kultura "Imala sam 16 kad me je mama otjerala u glazbenu školu"

Njemu nasuprot Woolfe postavlja Placida Dominga, kolegu iz "Tri tenora", koji u dokumentarcu nastupa kao svjedok vremena koji o svom pokojnom prijatelju priča lijepo. Napisao je da je Domingo svoju karijeru privodio kraju vraćajući se nazad u operu. Pavarotti je, pak, to Woolfe ne navodi izričito, ali je opće mjesto na koje očito cilja, svoju karijeru završio na krcatom stadionu u Torinu, 2006. godine, na otvaranju Zimskih olimpijskih igara.

To mu je bio posljednji nastup i netko tko ne bi znao, ne bi dao pet para na okladu da je taj čovjek tada imao već 71 godinu i da će ubrzo podleći bolesti. Na kraju, o Pavarottiju zaključuje da je taj čovjek postigao do tada neupamćenu dugovječnog u povijesti opere, da je u karijeri izveo najmanje 150 uloga, da je u životopis upisao čak i dirigiranje, te vođenje operne kuće.

Prva žena g. Pavarottija, Adua kaže u filmu da je njezin suprug doista bio poput kakve dive:“Naviknuo se na to da ima sve što god poželi. Da je poželio pileće mlijeko, vjerojatno bi mu i to donijeli."

Adua i Luciano Pavarotti | Author: wikiwand.com wikiwand.com
Howard se udubio u Pavarottijev opus i smislio novu strukturu dokumentarca – upotrijebiti arije iz poznatih opera da bi ih spojio u film i tako ispričao paralelnu priču o Pavarottijevom životu. Svi glazbeni brojevi remasterirani su u najpoznatijem londonskom studiju Abbey Road:

"Izvukli smo oko 90 arija iz 22 različite opere", kaže Howard koji je prikazao i sve male Pavarottijeve ljudske slabosti, pa čak i praznovjerje. Naime, u džepu je nosio savinuti čavao koji je pronašao jednom u garderobi. Mrzio je broj 17 i na taj datum bi uvijek ostajao cijeli dan u krevetu.

Direktor Metropolitana sjetio se i da je Pavarotti jednom odbio skinuti zelenu plastičnu bolničku narukvicu jer je mislio da će, ako ju skine, imati peh. Sve to ovaj dokumentarac čini posebnim, baš kao što je bio i sam glavni junak i kakav je redatelj ovog filma, genijalni Ron Howard.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.