U autu prema Ljubljani pitao sam se kasnim li četrdeset godina na koncert Pankrta, uspio sam – naime – ne vidjeti taj detonator novovalnih procesa tijekom svih tih godina. A upravo to i jest bio motiv mog odlaska u dvoranu Stožice, prvo gledanje i prvo slušanje benda koji je davne 77' održao svoj prvi koncert u ljubljanskoj gimnaziji Moste, pa nešto kasnije u zagrebačkom Studentskom centru imao nastup na otvorenju izložbe Mirka Ilića.
A upravo je taj nastup – prema glazbenim kroničarima – bio službeni početak novog vala. Ili Novog vala. Nakon čega je Johnny Štulić zapisao i otpjevao ono notorno 'brijem bradu brkove da ličim na Pankrte' u nastupnoj pjesmi Azre 'Balkan'. Usput – postavljena je i spomen ploča na dotičnoj gimnaziji, na znanje i ravnanje svima onima koji su skloni potcjenjivanju naših zapadnih susjeda; za razliku od nas, tim činom i takvim činovima smjestili su Pankrte i rock kulturu na odgovarajuće mjesto u povijesti, dok se mi bavimo mitovima, i mitovima ćemo se i dalje baviti. Jer je to jednostavno tako, i tu pomoći nema.
Prošlost kaže da su Pankrti bili prvi punk bend iza 'željezne zavjese', sadašnjost kaže da su dobar rock bend – nema tu više punka, niti ga treba biti, ta su vremena minula – koji vrlo kompetentno i dalje prenosi slušateljima iste one poruke koje su im prenosili prije četrdeset godina. Iako su u godinama kad bi se navečer trebali pratiti središnji TV dnevnici i uspavljivati unuci… Ostali su butnovnici i anarhisti koji ne žele autoritete i ne vjeruju im ni sa šezdeset(ak) godina.
Uostalom, ova im se turneja zove 'Gospodo, mi vam ne vjerujemo', baš kao što davnih dana nisu vjerovali ni tovarišima, tj, drugovima. Države i državni režimi se mijenjaju, stav običnog čovjeka – koji utjelovljuje Petar Lovšin (makar me ovom zgodom asocirao na Napoleona, i odjećom, i stasom i stavom, otrov se drži u malim bocama) – ostao je isti.
Stjecajem okolnosti završio sam po koncertu i u 'backstageu', gdje sam upoznao bend, i Lovšina i pridruženog im člana, zapravo njihovog ideologa Gregu Tomca. Očito od košarke ne mogu pobjeći sve i da hoću – Tomčev sin igra košarku, i diskutirali smo i o Eurbasketu i o konačnim dometima slovenskog 'čuda od djeteta' Luke Dončića. Ti mladi, tvrdoglavo je to društvo…
Na dvosatnom koncertu kao gost im se u središnjici – pa ponovno i na bisu – priključio i nekadašnji član Sex Pistolsa, Glen Matlock. Tako smo imali prilike čuti i 'Anarchy in UK' i 'God save the Queen'. Isti onaj 'God save the Queen' koji su Pankrti izveli 77' u gimzaziji Moste, samo ovaj put u originaln(ij)oj verziji.
Ako se u slučaju Pankrta može govoriti o hitovima, za njih je bila rezervirana posljednja trećina koncerta, publika je najbolje reagirala na 'Ljubljana je bulana' i 'Osmi dan' (dan kad je Bog stvorio rock, jer je shvatio da je dosadno ono što je stvorio tijekom prethodnih sedam dana), a opća je ludnica nastala kad su tijekom drugog bisa izveli 'Bandieru rossu'. Kako ima i onih koji to zasigurno ne znaju – 'Bandiera rossa' je pjesma nastala početkom dvadesetog stoljeća u Italiji kao pjesma radničke klase koja slavi crvenu zastavu, tj. komunizam, a kasnije socijalizam.
Pankrti su je snimili 84' i izdali na Rdečem tj. Crvenom albumu koji je bio njihov najhvaljeniji i najkomercijalniji album. Tada je to bila ironija, danas više nisam siguran da postoji ikakav ironijski odmak prilikom izvođenja pjesme. S galerije se lijepo vidjelo kako su prvi redovi partera razvili zastavu SFRJ. Tja, i to je Slovenija – stotinjak kilometara istočnije od Ljubljane protagoniste tog antidržavnog čina zaštitari bi sigurno izveli – ili iznijeli – iz dvorane citirajući im usput neki fleksibilan članak Zakona tog-i-tog.
'Bandierom rossom' su Pankrti atraktivno zakucali i osigurali pobjedu – za mene je završetkom pjesme završio i koncert – ali su poželjeli još malo dodatnih atrakcija. Potrebno ili nepotrebno, nije bitno, slijedile su još dvije stvari i završetak uz 'Adio Ljubljana'. Iako im je prvi album bio naslovljen 'Dolgjact', dosada, iako je Lovšin – prisjećajući se tih davnih dana – lucidno kazao kako je Ljubljana bila dosadan grad, ali su se barem zajedno dosađivali, prošlog petka u Ljubljani nije bilo dosadno.
Nimalo. I uvijek me nanovo iznenadi i fascinira miješanje dobnih skupina kod ovakvih evenata. Bilo je i starijih od mene, i ljudi mojih godina, i mlađih poput moje djece, i mladih poput onih koje srećem po cesti u Zagrebu kako na ajfonima slušaju cajke, i roditelja s klincima od desetak godina koji pjevaju pjesme nastale prije no što su uopće bili u planu. Adio Ljubljana. I ne, nisam zakasnio četrdeset godina, ipak sam došao na vrijeme.
