Kultura
2968 prikaza

Panker u Oluji 95.: Od Srba više mrzim samo hevimetalce!

Zombi grize Predraga Ličinu
Donosimo odlomak iz zbirke priča "Bljuzga u praskozorje" s kojim je Predrag Ličina ušao u širi izbor Nagrade Fric

Zbirka priča "Bljuzga u praskozorje" Predraga Ličine sastoji se od tri duže priče, možda čak novele. Novela zvuči tako francuski i art, a Ličina je autor izronio iz pop kulture, uglavnom američke, njegove priče najviše duguju stripu i filmu i žanrovima.

Sve tri priče su satire na aktualne hrvatske nedaće i nestašluke, vrzmaju se oko žanrova, bešavno spajaju komediju, horor, romansu i (znanstvenu) fantastiku, hvataju razdoblje od Oluje 1995. do – budućnosti koja je prije distopijska nego utopijska. Kakogod, svaka dobra (znanstvena) fantastika je samo drugi put do prve zbilje, do prepoznavanja njezinih tendencija, a taj je put kod Ličine još i mahnito zabavan, humogroteskan.

Malo je ovako dobrih priča, majstorski postavljenih i razvijenih likova, duhovitih i preciznih, reklo bi se filmskih dijaloga u našoj književnosti, pa ova zbirka prijeti da postane ozbiljan hit u lice društvenom ukusu i šutnji. Konkretnije, u ovim urnebeskim pričama možete sresti grupicu hevimetalaca Srba na traktoru s prikolicom na kojoj voze u lance zavezanog crnca kako bježe u Banja Luku i nalijeću na hrvatske vojnike od kojih je barem jedan panker; Mesija i Žutog na ljetovanju, otprilike Pišonju i Žugu 2.0, pripadnike nove generacije, geekove i jednako neodoljive luzere koji susreću vanzemaljce i upoznaju se s problemom lošeg gospodarenja vodenim resursima ili priču o tome što se događa kada se Zemlja prestane okretati, pa u Hrvatskoj zauvijek osvane i ostane prvi dan zime, bljuzga u praskozorje…

Kruno Lokotar

Slijedi odlomak:

Mile vozi traktor; Dule, Crnac i ja sjedimo u prikolici. Dule je naoružan nožem, a ja stišćem sjekiru. Crnca smo zavezali lancima za metalnu ogradu prikolice. Prije pola sata podijelili smo i potrošili zadnje zalihe vode i na rubu smo dehidracije. Čini se da Crnac najlakše podnosi nedostatak vode, ne samo zato što ima te afričke korijene nego i zato što prethodne noći nije popio tri litre loše domaće šljive.

Isijava asfalt, cesta treperi u daljini, uokolo spržena lička polja, ovo je halucinacija koju čovjek ne izabire. Nigdje sela, nigdje vode, nigdje ljudi, ni ptice se ne čuju, samo naš traktor trese i brunda. Muka mi je.

"Umrijeću... Imal neđe neka rijeka, neki potok, neki kurac?" pitam Duleta. Ovaj prođe rukom kroz svoju dugu, gustu i prilično masnu crnu kosu.

"Oklen znam? Ne znam uopće ni đe smo sad!"

"Crnac, jel znaš ti možda đe smo sad točno?" Crnac me samo ljutito pogleda ispod svojeg velikog bijelog oka s tamnom šarenicom. Kod crnaca je ta bjelina u očima puno jače izražena nego kod nas bijelaca. Vjerojatno zbog većeg kontrasta s bojom kože.

"Znaš li onda barem koliko ima do Bosne? Nisi li u Bosni jebavo onu neku?" Sad ga malo više podjebavam, a Crnac samo pljucne prema meni tu sirotinju koju je uspio izvući iz usta.

"Bljuzga u praskozorje", Predrag Ličina | Author: Jesenski i Turk Jesenski i Turk

"Jest, jest", prisjeti se Dule, "Elvira se zvala, jebo joj ja mater balijsku. Išo si svaku noć u Sokolac na jebačinu."

"Dok te nije ostavla zbog prevelike kite", prisjetim se i ja nemilih događaja od prije šest ljeta. "Jadna, nije to više mogla izdržat", dodajem i glumim tugu neviđenu gledajući u blještavo nebo. Neobavezan razgovor i zajebavanje Crnca pomagalo mi je da barem malo zaboravim na strahovitu žeđ. Crnac ljutito otpuhne pokušavajući ignorirati Duletove i moje provokacije.

"Ko zna đe je sad Elvira?" upita nostalgično Dule, također podigavši glavu prema nebu. "Ko zna jel se ikad oporavla od tvoje kite?"

"Ja sam čuo da kad je počeo rat da je ošla za Švedsku. Ko zna s kim se sad jebe..." rafalna paljba iz daljine prekine me. Mile naglo zakoči, naša tijela ruše se na pod prikolice. Čujem Crnca kako stenje, ruke mu isteglo. Kad se pridignem, shvatim da Mile više nije za volanom traktora. Leži potrbuške na vrelom asfaltu. Iskačem s prikolice i dotrčim do njega. U daljini, kroz titrav zrak ceste, vidim dva vojnika koji hodaju prema nama. Jedan od njih širi ruke, kao da ništa ne razumije. Drugi ima nekakvu bocu u ruci. Okrećem Mileta na leđa. Dule dotrčava do mene. Tražimo rane na njegovom tijelu, ali ne uspijevamo ih pronaći. Nema krvi.

"Da nije sunčanica?" upita Dule.

"Možda je umro od straha?" opipam Miletove grudi. Srce mu još uvijek kuca. Pogledam ispred sebe. Dva vojnika sve su nam bliže, još malo pa će izaći iz daljine titranja, halucinacije. Bilo bi dobro da ostanu fatamorgana. Sad već razabirem, izgledaju podjednako stari, naših godina, što znači oko 25. Ovaj koji je širio ruke ima na šljemu neku čudnu oznaku koja nije šahovnica i sada drži automat uperen prema nama. Drugi u ruci definitivno nosi bocu.

"Bacite oružje!" vikne onaj s naljepnicom na šljemu.

Shvatim da u ruci držim sjekiru. Bacam je daleko, u travu pokraj ceste. Dule baci nož još dalje nego ja sjekiru. Mislim da se zabio u zemlju.

"Ustaj! Ruke gore!" opet isti lik vikne. Dok podižemo ruke u zrak, shvatim da lik na šljemu ima naljepnicu s grbom "NK Dinamo" i da mu je lice zabavno. Ima okrugle, punašne obraze, debele usne i širok nos. Drugi lik u ruci drži Badelov konjak u kojem nedostaje barem trećina tekućine. Njegovo lice je prijeteće. Oči su mu nekako malene, stisnule se oko korijena špicastog nosa, a usne tanke.

"Koji mu je kurac?" upita ovaj s Dinamovim grbom gledajući u nepomičnog Mileta. "Pucao sam u zrak!"

"Sunčanica možda", reče Dule.

"Ili je defnitivno dehidriro", kažem.

Neko vrijeme nas gledaju. Jednog po jednog.

"Kuda?" upita Dinamovac. Ovaj s Badelovom bocom samo šuti i opako nas gleda.

Predrag Ličina | Author: Facebook Facebook

"Pa... Đe su i svi ošli... U Banja Luku valjda?" kažem, a glas mi treperi ko zrak iznad ceste.

"A ne – u Minhen!" ciničan je Dinamovac. "Pa dosta kasnite, Srbi. Vaši su otišli još prije dva dana."

"Jebiga... Napili smo se", kažem kao da im se izvinjavam što smo se preksinoć zvjerski napili.

"Imatel vode? Umrijeće nam čovjek", pita ih Dule i trzne glavom prema Miletu jer su mu ruke još u zraku. Njih dvojica ne odgovaraju. Dinamovac krene prema prikolici. Sad ovaj s konjakom uperi automat u nas i popije gutljaj iz boce. Zagleda se gadljivo u moju Iron Maiden-majicu. Potom pogleda prema Miletu koji leži na cesti. Mile je na tjemenu bio potpuno ćelav, ali sa strane je imao kosu koja je padala skroz do ramena. Bila je nešto svjetlija nego Duletova, ona približno kestenjasta boja.

"Koji je ovo kurac?" vikne Dinamovac kad vidi Crnca zavezanog lancima. "Who are you nigga?"

Sad definitivno shvatim da je Dinamovac zabavan jer rečenicu izgovori kao iz nekog holivudskog filma u kojem crnci sjede ispred zgrade u Bronxu i na ljetnoj vrućini puše travu i piju pivo.

"U redu je prika, može i po naški", kad mu Crnac odgovori s jakim ličkim naglaskom, ovaj se malo pogubi.

"Tko si ti?"

"Duga priča", Crnac spusti pogled. Nije mu baš do nekog razgovora. Šokirani Dinamovac vrati se do nas.

"Tko vam je ovaj?"

"Pa, Crnac", kažem ja i nekako nemoćno slegnem ramenima.

"Pa vidim kretenu da je crnac! Otkud on s vama?"

"Oduvijek je s nama."

"Kaj vam je rob?"

"Za kolko ga prodajete?" ubaci se u razgovor i onaj s Badelovim konjakom i glasno se nasmije svojoj šali.

"Ma jok. Nije to…" kaže Dule, ali stane s rečenicom kao da nije znao što dalje da kaže.

"Zakaj ste ga onda svezali u lance?"

"Nije htio poć s nama, pa da nam ne utekne", rekoh ja i opet slegnem ramenima i dignem obrve.

"Ne kužim!"

"Jel mogu spustit ruke?"

"Ajde..."
"A ja?" pita molećivo i Dule.

"Spuštaj."

"Dakle", nastavljam s malo manje straha u glasu, "nas trojica smo pili u brvnari sedam dana tu rakiju..."

"Brvnara?" prekine me Dinamovac.

"Pa koliba..."

"Znam kaj je brvnara jebote! Pitam onako, na drugu foru... Gdje je brvnara? Koliko je daleko? Razumiješ?"

"Aha! U brdu, par kilometara iznad našeg sela, imamo mi tu brvnaru đe vježbamo..."

"Kaj vježbate?"

"Ma imamo grupu", rekao sam to kao da se stidim.

"Metal, ha?" Dinamovac pogleda u moju majicu.

"Metalce možda više mrzim nego Srbe", oglasi se Zli. Ja progutam knedlu i nastavim dok Zli potegne još gutljaj konjaka.

Predrag Ličina | Author: Facebook Facebook

"Daklem, u brvnari smo pili rakiju i vježbali zadnjih sedam dana i nismo se baš nešto trijeznili. Kad smo se konačno spustili jutros u selo po još rakije, vidjeli – niđe nikog. Samo Crnac osto. Reko nam da vaši dolaze i da ćete nas sve pobit. Jebiga, osto samo njegov traktor u selu. Mi ga molimo da nam da traktor pa da i mi bježimo, a on ne da, pa ne da. Mi mu govorimo da će i on najebat ako ostane, al on tvrd orah – neće ni da čuje. Onda smo ga opandrčili lopatom u glavu i uzeli mu traktor", prepričam im kratku povijest crnca na traktorskoj prikolici.

"Zakaj ste ga uopće uzeli sa sobom?" upita Dinamovac i trzne mi glavom, više onako da pojača pitanje nego da mi priprijeti, pa sam se i ja malo opustio.

"Pa šta će jadan sam u selu? A i nikad ne znaš... Šta ako dođu vaši po mraku? Ovom samo te oči svijetle, misliće neki duh – pripucaju i eto đavla."

"Crnac!" Dinamovac prošeće do Crnca. "Zakaj nisi pobjegao s drugima? Ovi su se napili i imaju izgovor. Koji je tvoj izgovor?"

"A đe da bježim, matere ti, i zašto?" za razliku od nas, kod Crnca se nije mogao osjetiti ni atom straha dok je razgovarao s hrvatskim vojnicima.

"To što si crnac ne spašava te ništa! Otkud ja znam da nisi bio u njihovoj vojsci i ubijao naše?"

"Pa zato što nisam bio – valjda nisam ni bježao!" Crnac čak i malko povisi ton.

"To je špijun", reče Zli.

Dinamovac kratko promisli, a onda opet pogleda direkt u mene.

"Jel bio u ratu?"

"Ma jok. Đe ćeš crnca u vojsku?"

"I to kaj veliš..."

"Ljudi, stvarno... Jel može malo vode, umrijeće nam čovjek... A bogami i mi", kaže Dule gledajući u nepomičnog Mileta kako leži na cesti.

"Imate kaj love?" upita ga Zli.

Predrag Ličina | Author: Facebook Facebook

"Crnac ima", Dule konspirativno trzne glavom prema prikolici. "Mi smo dali zadnje pare za bubanj."

Zli došeće do Crnca i uperi mu automat u trbuh.

"Ruke u vis!"

Crnac ga izbezumljeno pogleda jer su mu ruke bile zavezane lancima, a Zli se opet glasno nasmije svojoj šali pa se popne na prikolicu i iz džepa Crnčevih hlača izvuče novčanik. Među gomilom bezvrijednih krajiških dinara pronađe i 150 njemačkih maraka.

"Ovo će bit dosta", reče Zli, baci krajiške dinare u zrak, oni počnu padati poput konfeta, a marke pospremi u džep uniforme. Onda mi doda čuturu punu vode, ali je izmakne taman kad sam je htio uzeti, pa mi pruži bocu s konjakom. Ja krenem rukom prema konjaku, a on i njega izmakne i glasno se nasmije svojoj šali. Kad je prestao sa smijanjem, opet mi pruži čuturu. Pogledam ga oprezno u oči kao da ga pitam hoće li opet ponoviti šalu, a on kratko odmahne glavom kao da mi kaže da neće, i doista, čutura završi u mojoj ruci. Saginjem se do Mileta i sipam mu vodu u usta. Mile polako oživljava. Ispijam i ja par gutljaja i predajem čuturu Duletu. Pridižemo Mileta koji ne može stajati na nogama. Jedva progovara.

"Ajmo nać neku ladovinu, umrijeću..."

Ja molećivo pogledam hrvatske vojnike. Oni me mjerkaju.

"Tri kilometra dalje je selo. Ima i birtija", Dinamovac govori i pokazuje palcem iza sebe.

"Ima li koga u selu?"

"Nema."

"Pa, jel možemo onda mi..."

Ovaj me pogleda, digne obrve, malo se nasmije, više podsmije, pa šuti, kao razmišlja, a onda se smiluje.

"Aj idite."

Dule pomaže Miletu da se popne na prikolicu. Ja sjedam za volan, međutim, lik s konjakom počne urlati.

"A da ih ipak ubijemo? Troje metalaca manje! Još su i Srbi!"

Neko vrijeme smo uplašeni. Jako. Zli nas nišani jednog po jednog. Ne može promašiti iz ove blizine.

"Kak vam se zove bend?" upita nas Zli šarajući automatom preko mene, Duleta i Mileta.

Nitko ne odgovara.

Predrag Ličina | Author: Marko Prpić/PIXSELL Marko Prpić/PIXSELL

"Pitam kako vam se zove bend?" Zli je već pomalo ljutit.

"Sirup za iskašljavanje", kažem plašljivo, a Zli pukne od smijeha. Spusti automat, otpije gutljaj konjaka i pogleda me.

"Pa jebote, koji ste vi metalci debili."

"Kaj bumo mi?" upita Dinamovac kolegu s konjakom. Ovaj slegne ramenima kao da mu je totalno svejedno, prošla ga volja za torturom.

"A đe ste vi uopće krenuli?" upitam Dinamovca i namjestim volan traktora.

"Nemamo pojma", odgovori mi on i pogleda u daljinu. "Tražimo naše."

"Pa đe ste ih zagubili?"

"Napili smo se sinoć i probudili se u šumi..."

"Aha... Pa oćete nazad s nama u to selo?"

Vojnici se pogledaju.

"A kaj drugo? Pa ne bumo hodali ko debili po ovoj vrućini?" reče Dinamovac liku s konjakom. Popnu se pokraj mene na traktor.

"Vozi Srbine!" vikne Zli i podigne automat u zrak.

Krećemo prema selu. Dinamovac se zove Žac i s Trešnjevke je. Zločesti je Pero iz Novog Zagreba.