Telegrafska biografija euro- američkog pisca (1919. - 1955.) otprilike bi izgledala ovako: rođen u dobrostojećoj (odvjetničkoj) obitelji, ali nije pokazivao sklonost obiteljskom zanimanju, nemirna duha, u sukobu s autoritativnim ocem, rano se odalečuje od porodice te zaviruje u čašu i polusvijet, čita i prevodi ruske i francuske klasike, radi kao novinar, kritičar, urednik, piše dijaloge za filmove i radio drame, bijedno živi, simpatizira s događanjima u Sovjetskom Savezu, piše i pripovijetke, puno pripovijedaka, često se seli - tako rješava sukobe s okolinom za koje je nadaren – bori se s depresijom i umire od alkoholizma.
Ne samo biografijom, nego prije svega osviještenom zapadnjačkom poetikom, Saadat Hasan Manto je čist slučaj zapadnog pisca koji je odijevao svoje priče u ruho urdua (koji mu, btw, nije bio materinji jezik, ali na kojemu je pisao).
Između tih generalija stisnuo se težak i plodan život pisca kojega Zapad otkriva i, po ovom kratkom i dragocjenom izboru iz golema opusa koji broji desetke zbirki priča (samo od 1948. - 1955. napisao je 15 zbirki priča), sudeći dakle po 14 priča na 160 stranica, još će ga dugo otkrivati, njime se oduševljavati, možda i inspirirati.
Manto je rođen u doba britanske Indije koja je podrazumijevala vjersko-etnički šarene atribute kolonijalnog carstva, svjedočio je borbi za osamostaljenje Indije, pa onda nastanku nacionalno- vjerskih pokreta i odvajanju Pakistana.
Rođen je kao musliman, ali je zanemarivao kulturne i vjerske razlike među ljudima.
Njegovo je preseljenje iz Bombaja u Lahore 1948. godine bilo iznuđeno. U Lahoreu se nikad nije ni snašao ni zaposlio. Ukratko: na svojoj koži je, kao i stotine tisuća drugih, iskusio razliku između Carstva i nacionalne države.
Istodobno, život na Potkontinentu znači život u kastinskom društvu, a on je itekako zavirivao – pohvaljujemo prevoditelja i urednika Krešimira Krnica i za dobro odabran naslov zbirke – preko granica, kako riječju, tako i djelom.
Manto piše o prostitutkama, ljudima s margine generalno, neke su mu priče bile i zabranjivane zbog opscenosti, a tematizira čak i homoseksualizam.
Sve to čini bez moraliziranja, pomalo hard-boiled, s dobrim razumijevanjem psihologije i socijalnog konteksta, društvenih uloga, staklenih plafona i mimikrija.
Priče mu jesu odjevene u urdu, ali naprosto univerzalne, ekranizirao bi ih lakše Hollywood ili HAVC, nego Bollywood.
Središnji tematski i osobni kompleks, ma ne kompleks nego trauma mu je, sudeći po ovoj knjizi, biografiji i instruktivnom pogovoru, razdvajanje Pakistana od Indije i sve što uz to ide: pripreme za rat, rat i posljedice rata. Smrtonosnost bezveze.
Konkretnije: porast netrpeljivosti, od govora mržnje do činova nasilja, devastacija društvenih i međuljudskih odnosa, nasilje širokog spektra, vjersko, nacionalno, rodno, od kojega pri tim masovnim orgijanjima treba istaknuti više puta spomenut motiv otmice žena – pripadnici većinskog naroda ih otimaju, doslovce prebace preko ramena, nekad u vreći i odnose, zatim zatoče i... znate već.
Onda rat i sav njegov apsurd koji je najbolje dan u priči “Posljednji prijavak” kada se zbunjeni Rab Navaz u kašmirskom ratu pita kako se sad bori za svoju domovinu kada je i prije tu živio i to je isto bila njegova domovina?
Pa onda, kako da puca po onima s kojima je bio u istom rovu u prošlom ratu (Drugi svjetski), tim prije što su mu to susjedi?
Kako je sad njima domovina Indija u kojoj nikad bili nisu pa ratuju protiv zemlje u kojoj su se rodili? Bore li se pakistanski vojnici za Kašmir ili za kašmirske muslimane?
Teška zbrka, uglavnom, bojno polje apsurda. Vjerojatno s razlogom najcjenjenija je priča “Toba Tek Singh” u kojoj vlasti Indije i Pakistana odluče da muslimanski luđaci ne mogu više živjeti u indijskim ludnicama i obrnuto, pa ih odluče zamijeniti.
Premda su luđaci nadnacionalna kategorija. I to je groteskna situacija, ali opet bolja od onoga što se dogodilo u Dvoru na Uni. Čitati i čuditi se ovom prijevodu s urdua pothvat je prevoditelja i urednika Krešimira Krnica.
