Intendantici Dubravki Vrgoč ispred ureda je već bilo nekoliko ljudi. Ušla je, registrirala da ne radi klima, pootvarala prozore, sjela, prokomentirala to što nije imala vremena niti za kavu i duboko udahnula. Jedna sezona u zagrebačkom HNK je gotova, a druga evo još malo pa će početi.
I ove ste sezone uspjeli napraviti pop atrakciju od baleta.
Ove godine kad sam bila na proslavi kraljičina rođendana kod britanskog veleposlanika, njegova mi je supruga rekla da imamo balet kakav se teško može vidjeti u Europi. To se moglo primijetiti i na zadnjoj premijeri, 'Annonciation – La stravaganza' Angelina Preljocaja, ali i na još dvije vrhunske baletne predstave kojih se ne bi posramilo niti jedno europsko kazalište; 'Metropolis' i 'Opasne veze'. Preljocaj inače radi već 30 godina u Francuskoj, ima svoju trupu, jedan je od najvećih europskih koreografa i rijetko koreografira izvan svoje trupe. Ali kad je došao kod nas prije godinu i pol, odmah je rekao: 'Ja želim raditi s ovim ljudima.'
Znači, Jakovina ga je upecao?
Da.
Takva popularnost Baleta HNK podsjeća u nekim elementima na Jakovininu plesačku popularnost u Berlinu, koja je u jednom trenutku dovela dotle da su žene razbijale izloge kako bi došle do njegova plakata. Događa li se ovdje sad baš zbog njega iskorak prema nečemu takvom?
Apsolutno. Sva moja tri direktora umjetnici su koji su ranije radili negdje drugdje. Sva tri imaju svoje ranije karijere i ranija poznanstva. A to je u kazalištu iznimno važno. Upravo sam se vratila s Festivala kazališta u Avignonu, gdje su svi veliki producenti i direktori kazališta, i dogovorila sam nekoliko sjajnih projekata, većinom iz krugova svojih poznanstava. Ljudi vam moraju vjerovati i kao osobi i kao umjetniku. I taj naš zagrebački Balet danas je takav zato što je Jakovina plesao 20 godina na europskim pozornicama, što ima poznanstva, što mu ljudi vjeruju i što zna odabrati.
Negdje ste izjavili da se za predstave, kao što su ove u HNK Zagreb, vani plaća i po 200 eura.
Da. Pa i kad mi s našim baletom idemo gostovati vani, za naše predstave su te ulaznice na tim razinama, cijene idu i do 400 ili 500 eura. U Berlinu, Londonu, u Pariškoj operi... U sljedećoj sezoni na redu nam je novi 'Orašar'. Došlo je vrijeme za novo viđenje 'Orašara'. Za to smo odabrali Vladimira Malahova, koji je kod nas uspješno postavio 'Labuđe jezero'. Bit će to pravi ruski 'Orašar'.
Da, ha ha ha. Ali to je i njemu izazov. Nikad nije radio 'Orašara' i ovo će mu biti prvi put, samo za nas. Možete vi dobiti velikog umjetnika koji je u karijeri napravio već pet 'Orašara', pa će sad, hajde, napraviti još jednog ili će preuzeti onoga koji je bio uspješan, pa smo svi, kao, sigurni i mirno čekamo redove pred blagajnama.
To s redovima pred blagajnama vaša je gorko-slatka priča. S jedne strane toliko publike je odlično, a s druge su vas kritizirali kao da...
... da sam ja to sve namjestila za reklamu. Mislim, i na Broadwayu je najnormalnija stvar da su redovi za velike predstave, pa je li i to onda i tamo nešto što je namjestio neki producent da si napravi reklamu?
Jednom prilikom ste i vi zapeli u redu u nekom kazalištu u Parizu na Champs-Elysees...
... i to u redu za vlastitu predstavu! Ha ha! Da, bilo je to 'Evanđelje' Pippa Delbona. Tamo imaju nekoliko dvorana i nekoliko redova. Stala sam u red s četvero ljudi i ubrzo pitala blagajnicu ima li karte na moje ime. A ona je odgovorila: 'Ne, gospođo, Pippo Delbono vam je ovaj drugi red, idite tamo na kraj reda, izvan kazališta, pa čekajte'. Mislim, u svijetu se čeka u redu i za novog 'Harryja Pottera' ili za novi iPhone. A svašta se dogodi. Nedavno smo imali malu tučnjavu, zbog pretplate. Počeli smo je prodavati od 1. lipnja. Pričekali smo s online prodajom prvih 15 dana, tako da prvi pretplatu mogu kupiti naši stari pretplatnici, često stariji ljudi koji nisu najvještiji s internetom. Na adrese im šaljemo upitnike kako si mogu sami upisati koju pretplatu žele. Tu ispred kazališta imamo žuti sandučić u koji oni sami ubacuju te upitnike. I oni to vole, to je tradicija. Samo, svi su došli u isto vrijeme, u 10 sati, i onda je izbila tučnjava, kao, tko treba biti prvi, tko je veći invalid.
Zar su se stvarno potukli?
Ma više verbalno. Malo su se porječkali i pogurali.
Penzići!?
Da, penzići! Drugi dan im je naš vatrogasac dijelio brojeve, postavili smo im stolce, pustili muziku, poslužili bajadere. Tu ima ljudi koji dolaze i po 50 godina i, ako slučajno ne dobiju isto mjesto, već i zbog toga nastane drama.
Znači, i dalje ništa od drona?
Ne, ništa. Iako, neka bi kazališta vani to sa zadovoljstvom puštala i snimala. Ako u jednoj zemlji ljudi stoje u redu za kazalište, to govori da je to pozitivna zemlja. Jer ne stoje u redu za oružje ili ne znam što. Postoje te fotografije za 'Malu Floramye' iz '30-ih, kada se po snijegu red za ulaznice pružao sve do Kavkaza. Ne mislim da je to nešto protiv publike niti nas je publika zbog toga ostavila. Dapače. Nakon svakog politikantskog napada publika nam je bila još veća. A neki od starijih gledatelja su dolazili i govorili da će me braniti ako treba. Na njih sam najponosnija.
To ovi što su se tukli?
Ne, ha ha.
Imali ste u prošloj godini 'Trubadura', 'Tri sestre', 'Čarobnu frulu', 'Ženu s jezera'. U novoj nastavljate s Bobom Jelčićem i što dalje osim njega?
On će dovršiti 'Tri sestre', sa svim činovima. U Drami ćemo raditi neke velike romane. Igor Vuk Torbica radit će 'Idiota', Dostojevski. Adaptaciju romana po kojem je rađen 'Cabaret' režirat će Dalibor Matanić. A Ivica Buljan radi Murakamijevoga 'Kafku na žalu'. Sezonu otvaramo s velikim dugom prema velikom filozofu Slavoju Žižeku, s njegovom 'Antigonom', koju je napisao još 2014. na moj nagovor, ali nismo ranije našli redatelja koji bi adekvatno ušao u scenski dijalog s tim djelom.
Zapravo, nimalo. Tek sam došla ovdje, još i prije, bio je šesti mjesec i pitala sam ga može li neka drama, recimo do kraja osmog mjeseca. Rekla sam to čak pomalo bez veze, ne misleći da će on doista... A on mi je uskoro poslao poruku: 'Draga direktorka, nisam siguran da ću stići. Trebam još dva tjedna.' Njemačka redateljica hrvatskog podrijetla, Angela Richter, odlučila se za iznimno atraktivne vizualne perspektive u iščitavanju toga filozofsko-dramskog djela. Naša je to koprodukcija s Teatrom iz Liegea i s Teatrom Emilia Romagna iz Bologne. Što se opere tiče, radimo 'Madame Butterfly' u koprodukciji s Arenom u Veroni, zatim 'Luciju di Lammermoor' u režiji velikoga talijanskog redatelja Piera Luigija Pizzija, potom tu je 'Smrt u Veneciji' u režiji Ive van Hovea, važna koprodukcija s Toneelgoep Amsterdam, pa Offenbachov 'Fantasio' premijerno izveden u pariškom Theatre du Chatelet iz Pariza. Onda, kako Hrvatska sljedeće godine predsjeda EU, ministarstva kulture i vanjskih poslova prihvatila su nam poseban program, Festival svjetskoga kazališta radit ćemo svih šest mjeseci dok Hrvatska predsjeda EU, svakog mjeseca dovest ćemo nekog velikog europskog redatelja.
A putovanja vani?
Na samom početku Opera i Balet idu na gostovanje u Nacionalno kazalište u Budimpešti. Potom će 'Ciganin...' gostovati u Bruxellesu, 'Tri zime' gostuju u Gdanjsku, s baletom 'Smrt u Veneciji' idemo u Sankt Peterburg. A onda u srpnju idemo u Estoniju, na operni festival Saaremaa, koji se održava na jednom otoku, na kojem ćemo izvesti četiri opere i gala koncert, večer za večer; 'Luciju....', 'Čarobnu frulu', 'Madame Butterfly' i 'Ženu s jezera'.
Da se vratimo tren na Žižeka. Kako je uopće došlo da se kao popularni sadržaj proda i filozofija?
Kad sam tek došla, Srećko Horvat mi je predložio da napravimo 'Filozofski teatar', što luđe to zanimljivije. Pomislila sam da bismo mogli probati, ali uopće nisam mislila da će ispasti ovako.
Jesu li vam govorili da će to otići u vražju mater? Kao, tko će ti, zaboga, doći na filozofiju?
Apsolutno. Mislila sam da nećemo uspjeti. Budimo iskreni, mi tad nismo niti imali publiku, pa tko bi ti još dolazio na filozofiju? A onda, prodali smo 1000 karata evo ovako. Morali smo stavljati još 300 mjesta uokolo, pa pitati MUP smijemo li...
Dolazila vam je inspekcija?
O, da. Stalno. Imali smo prijavu zbog previše stolaca u kazalištu, pa da u 'Ciganinu' maltretiramo životinje, guske...
Ali sad ćete barem dobiti prostor za novu scenu kod NSK, u prostoru kongresnog centra za predsjedanje EU.
Nadam se. Imamo obećanje i postoji papir u Vladi o tome, ali se ne želim unaprijed veseliti. Mi stvarno više ne možemo raditi na jednoj sceni. Zato smo ove godine ponekad i kasnili s predstavama. Tvrdim da u Europi nema toga da kazalište ima tri ansambla i jednu scenu, da nam se ljudi, primjerice, sudaraju u pokusnoj dvorani za završni koncert. Više od 150 ljudi, dakle orkestar i zbor ne stanu u onaj prostor gore na našem zadnjem katu na 700°C. Staviš na scenu jednu večer, recimo, 'Trubadura' i onda brzo za drugu večer moraš postavljati 'Orašara'. Pa to je luđački fizički posao. Pa tek tehnika...
Ima li to veze s tvrdnjama o mobingu? Govorili ste da je pritisak posljedica takvih uvjeta rada u kombinaciji s preniskim plaćama radnika.
Problemi prvenstveno proizlaze iz uvjeta rada. Iako, ima i onih koji su izmanipulirani, koji su naučili ovdje ne raditi, provlačiti se, ucjenjivati.... Ipak, činjenica je da ljudi ovdje rade u nemogućim uvjetima, u kazalištu koje se od 1895., uz manju adaptaciju u '60-ima, ni u čemu nije promijenilo. Nemamo adekvatne tehničke uvjete, nemamo suvremenu tehničku opremu uz koju se ne bismo trebali tako trgati od jutra do mraka. A plus, imamo najmanje plaće u kazalištima, nekih 80 posto od gradskih plaća. Više plaće radnicima, nova scena i bolji uvjeti rada su mi sad jedini cilj.
A Hasanbegović? Zadnju godinu imali ste s njim živahno druženje.
Ne samo zadnju godinu nego zadnje dvije godine i nešto. Prvo je bio ministar kulture dovodeći u kazalište razne inspekcije, a u to vrijeme njegova pomoćnica bila je članica Kazališnog vijeća. A onda su oboje otišli u Grad pa su tamo samo izmijenili pozicije.
Oni više nisu na tim pozicijama. Osjećate li promjenu?
Da. Više me nitko ne ispituje zašto radimo koprodukcije, zašto radimo europske projekte, nitko ne traži moju smjenu...
