Kultura
789 prikaza

'Osvojili smo Ruse, a Hrvate špijuniram kad izlaze iz dvorane'

Dubravka Vrgoč
Zarko Basic (PIXSELL)
Ravnateljica HNK Zagreb Dubravka Vrgoč o slavi u Petrogradu, (ne)komercijalizaciji repertoara...

Intendantici HNK u Zagrebu upali smo u ured baš dok je ispraćala Gorana Grgića, a izašli kakvih 40 minuta poslije, kad su ispred već nestrpljivo na svoj red čekala dva baletna Lea, svjetski poznati koreograf Mujić i ravnatelj baleta HNK Jakovina. Bio je to susret intendantice, bivše novinarke, pri kraju radnog tjedna u punom "speedu" u rangu žestokog novinarskog, te jednog novinara u istoj situaciji.

"Oprostite što je sve ovako na brzinu, ne znam gdje mi je glava od jurnjave, nisam se stigla ni srediti, ali...", ispričavala se, iako skockana u crvenom kostimu. Dočekale su nas sočne debele jagode, čokolada s narančom, čaj, udoban ured na uglu zgrade, s velikim prozorima na dvije strane... I zapravo je Dubravka Vrgoč u tom trenutku imala mnoštvo razloga biti zadovoljna sobom jer je baletni ansambl HNK Zagreb upravo gostovao u Sankt Peterburgu s Mujićevom predstavom "Ana Karenjina". I vratio se ispraćen poput pop zvijezda.

"To je jedno od onih gostovanja za koje se kaže 'once a lifetime'. Sve je bilo nekako povijesno. Prvi je put u povijesti Balet HNK gostovao u Sankt Peterburgu, na neki način u kolijevci baleta, na pravome mjestu za pokazivanje. I to u najstarijem ruskom profesionalnom kazalištu, u Aleksandrijskom teatru u Petrogradu, također mitskome mjestu", prepričavala je užurbano, usput se igrajući zelenom penkalom.

Riječ je o prvoklasnoj reklami i za HNK, i za Mujića, i za nju. Sankt Peterburg danas ima skoro osam milijuna stanovnika i u toj nesuđenoj prijestolnici ogromne Rusije danas postoji 118 teatara, a Aleksandrijski, odnosno Teatar Ruske državne Puškinove akademije drame, osnovan još 1756., najstariji je i jedan od apsolutno najslavnijih. Usto, samo dva dana ranije HNK-ovci su praizveli Čehovljevu dramu "Ivanov" u režiji Eimuntasa Nekrošiusa, dramu koja je u drugoj verziji praizvedna 1889. godine upravo u Aleksandrijskom kazalištu. Otpili smo čaj/kavu, prisjetili se postojanja one čokolade na stolu...

Prvo nas je napala, a onda nam pljeskala

HNK Zagreb, posjet britanske kraljevske obitelji ožujak 2016. | Author: Goran Mehkek/Pixsell Goran Mehkek/Pixsell

"Dan prije toga na press konferenciji pitala me jedna ruska novinarka kako smo se usudili uzeti jedno takvo baštinsko djelo iz ruske literature, koje oni sami rado postavljaju u plesnoj formi, i prikazati ga u samom zavičaju te literature. A ta ista žena navečer je nakon predstave oduševljeno vikala: 'Bravo!'", pričala nam je intendantica.

Teatar je bio pun, nekih 900 ljudi, možda i više, pored njih je baletanima i koreografu s publikom "Bravo!" vikao i ministar kulture Grada Petrograda. OK, rekosmo, a da nije bila riječ o domaćinskoj kurtoaziji prema majušnoj slavenskoj braći s egzotičnog Mediterana? "Nije kurtoazija, Rusi nisu takvi. Oni znaju reagirati baš onako kako treba, kako je tko zaslužio. "Nemilosrdna publika?

"Tako je, ta publika je nemilosrdno iskrena", rekla je i posegnula za još jednom jagodom, dok je s druge strane polako stradavala čokolada.

Govorila je istinu. Prije nekog vremena Express je objavio poveću reportažu o stranim baletnim plesačicama i plesačima u ansamblu zagrebačkog HNK, dvoje njih iz Japana, koji su prošli pola svijeta prije nego što su se skrasili u Zagrebu, a na tom putu iskusili i ruske baletne rajeve, reklo je točno to; da su u Japanu učili tehnički brutalno savršen ples, ali da ih je jako frustriralo to što se nečiju izvedbu vrednuje i kroz njegov/njen staž, odakle dolazi i slično. Kao i to da je klasična Europa, posebno Rusija, mjesto brutalne iskrenosti. A u slučaju gostovanja hrvatskog baleta u Sankt Peterburgu bila je riječ o ekipi koja se "dotepla iz Nedođije".

"Pazite, mi smo za njih jedna krajnje provincijalna baletna trupa, koja dolazi iz neke Hrvatske, ne znajući da li tamo uopće postoji balet. A dolazimo s 'Anom Karenjinom', njihovim mitskim djelom, s Tolstojem, Čajkovskim. Dolazimo s ruskom pričom u Rusiju, u najstariji ruski teatar..."

Bilo je to hrabro do granice samoubilačkog, pokušati se postaviti uz bok Rusima. Gostovanje je inače bilo dio programa proslave 50. godišnjice suradnje gradova prijatelja Zagreba i Petrograda te u sklopu proslave 25. godišnjice ruskog priznanja neovisne Republike Hrvatske. Čini se da su baš zagrizli jedni za druge jer u lipnju, 5. i 6., organiziraju u Zagrebu gala koncert baletnih i opernih zvijezda najvećih petrogradskih teatara. A najozbiljnije se kuha i da bi u listopadu u Baltic Houseu u Petrogradu zagrebačka ekipa trebala izvesti "Ivanova".

"Sve je to počelo kad su prošle godine Rusi predložili gala koncert kod nas. A ja sam držala da tu mora biti reciprociteta, da ne može netko tek tako doći ovamo a da mi ne odemo tamo. Potegnula sam sve. Inzistirala sam, ako nam ruski umjetnici dolaze u goste, da se onda i naši moraju predstaviti u Petrogradu", taj dio nam je ispričala na takav način da se baš moglo predočiti ženu koja tvrdo inzistira na svome, ne da se krstiti i na kraju nema druge nego joj izaći u susret.

Vrijeme političke erotičnosti

Dubravka Vrgoč, ravnateljica HNK Zagreb | Author: Igor Soban/PIXSELL Igor Soban/PIXSELL

Bilo je jasno da i ona i HNK u tom dijelu žive svoju pravu bajku. Bitno različito od događanja naroda koje se nekako u to vrijeme događalo ispred HNK u Splitu.

"Ne znam što bih rekla, ako me pitate o predstavi. Nisam je gledala. Kad bi se pomno analizirali takvi slučajevi, mislim da bi se prepoznale razne manipulacije. Živimo u vremenu u kojem nam je politika sve, gdje politika predstavlja nešto iznimno erotično, nešto što nas u vremenima poput ovih održava živima. A voljela bih kad to ne bi bilo tako. Politika može biti itekako opasna, može dovesti do toga da živimo onaj život koji želimo živjeti.

Teško je odrediti gdje je ta tanka linija koju se lako može prijeći, pa da nam autokracija ili totalitarizam s lakoćom odjednom uništi život. Fenomenom Frljića, u Splitu, u Sarajevu, otvara se velika pozornica izvan prave pozornice. A onda je sve teže procijeniti vrijednost onog unutra bez onoga što se događa vani", kazala je.

Uz još malo kave/čaja, došli smo i do Drame HNK u Zagrebu, do toga da je na Marulićevim danima osvojila sedam od osam nagrada. "Ta se osma nagrada dodjeljuje za adaptaciju, a naše se predstave temelje na dramskim tekstovima, pa je nismo mogli ni osvojiti sve da smo i htjeli, hahaha. Ma šalim se", smijala se. Naravno da joj nismo vjerovali da se šalila. Bilo je očito da je vrlo ponosna na Dramu HNK i da jako uživa u opisivanju nastupa na Marulićevim danima s "Tri zime" i "Ljudima od voska", s nabrajanjem Tene Štivičić, Mate Matišića, Janusa Kice, Ivice Buljana...

"To su, uostalom, predstave koje pune dvoranu HNK kad god ih stavimo na repertoar. Na 'Tri zime' je publika u Splitu čak i stajala tijekom predstave jer nije bilo karata, tražilo se mjesto više", otkrila nam je, pa je ispalo da je kakav švercer karata tada mogao napraviti sasvim pristojan mali biznis po uzoru na najsvjetlije trenutke navale na kino hitove u '80-ima.

Dora Ruždjak Podolski Spektakl u HNK Kultura 'Režirala sam operu čiji je autor ubio tenora na bini'

"Mislim da je dio recepta za uspjeh bilo i to što je riječ o djelima živućih pisaca koji pišu o opsesivnim temama što tište današnje društvo, a time i našu publiku", kazala je. Napravila je, kaže, isto ono što je radila u ZKM-u, kad je postavljala u pravilu domaće, suvremene dramske pisce.

"Oni su bili zaslužni za slavu toga kazališta. Kad sam došla u HNK, Ivica Buljan režirao je Kležin 'Vučjak', u kojem su sudjelovali skoro svi glumci. Trenutačno nema ni jednoga glumca koji nije u barem jednoj od četiri predstave. Riječ je o ansamblu koji gotovo nikad nije bio sav na sceni tijekom jedne sezone, a to se sada događa. Što se tiče uspjeha 'Tri zime' i 'Ljudi od voska', to su primjeri suigre cijelog ansambla okupljena oko dva projekta.

'Tri zime' su praizvedene 2016., u četvrtom mjesecu. Bilo je to vrijeme Ministarstva kulture s Hasanbegovićem, kad su ponovno u središte pažnje došla preispitivanja vremena ustaša i partizana, tko smo i što smo, na kojoj smo bili strani. A predstava govori upravo o tome, direktno, otvoreno, iskreno, ne podilazeći nikome. Svatko se u njoj mogao prepoznati, bez obzira na ideološku opredijeljenost, bez obzira na obiteljsku povijest. Za režiju kažu da je atipična buljanovska.

Ja, međutim, mislim suprotno, to je zreli Buljanov rukopis. A Mate Matišić govori o sebi, na način da nam kaže: 'To sam ja, a vi sad pogledajte tko ste vi. Odredite se prema sebi, a ne prema meni'. Možda i nesvjesna ili svjesna provokacija koja je pak ponukala mnoge da uđu u neki imaginarni i po meni nepotrebni dijalog s piscem, ali izvan scene", posegnula je za jednom od posljednjih jagoda iz prozirne plastične posude.

Priznala je ipak da većinu kopalja koja su se lomila na društvenim mrežama više ili manje javno ili privatno, nije osobno popratila jer nije aktivna niti na Facebooku niti drugdje.

"'Tri zime' do danas broje već 40 izvedbi, 'Ljudi' 20 i neku. U prvom krugu ih je dolazila gledati publika HNK, u drugom publika i svih drugih zagrebačkih kazališta, sad već dolazi publika koja nikad prije nije dolazila u kazalište. To je publika koju ja iznimno cijenim", opisala je nagli razvoj popularnosti dviju predstava, čemu je osobno posvjedočila. "Kako to znate? Imate li špijune na vratima?

Kad je balet skoro pa komercijalan

Vladimir Malahov i Dubravka Vrgoč u HNK Zagreb | Author: Dalibor Urukalović/PIXSELL Dalibor Urukalović/PIXSELL

"Često dođem na kraj predstave jer mi neki prijatelj ili kolega gledaju predstavu, pa ih pričekam. Istina, osobno špijuniram i prepoznajem publiku. Najsretnija sam kad vidim tu zadovoljnu publiku koja izlazi iz dvorane i razgovara o predstavi", priznala je.

U sljedećem trenutku od nje smo čuli ono što smo koji mjesec ranije čuli od Lea Mujića, da joj ne pada na kraj pameti stav tipa "ja radim umjetnost i mene publika stoga ne zanima". U Mujićevu slučaju bila je riječ o baletu, umjetničkom izričaju koji u pravilu slovi za najmanje profitabilan.

"A kod nas je obrnuto. Kod nas je balet skoro pa komercijalan dio HNK...", kazala je i odmah nastavila kao da se ispričava "...što zapravo nije, jer svakako ima visoku umjetničku razinu. Čak i nije skup. Došla sam u kazalište 2014. s osam milijuna kuna duga, a na kraju 2016. bili smo u plusu od dva milijuna i nešto. Većinom zato što smo smanjili troškove i povećali prihode od publike, od prodaje karata, najviše od baleta, od onih, nazovimo ih, komercijalnih poput 'Orašara' do zanimljivih eksperimenata kao što su 'Tamni pejzaži' i 'Bolero', do sjajnog 'Labuđeg jezera', koje je Malahov prvi put u životu postavio za nas.

Da ne zaboravim da smo napravili i iznimno popularnu predstavu za djecu 'Petar Pan', i to po domaćoj glazbi Brune Bjelinskog", nabrojila je i u tom trenutku se sjetila da Leo mora da već čeka ispred vrata. Nije precizirala je li riječ o ravnatelju Jakovini ili koreografu Mujiću, a u vremenskom škripcu nije bilo zgodno niti pitati o kojem od njih dvojice je riječ. Ispalo je na kraju da je bila riječ o obojici. OK, više od deset milijuna kuna plusa u nešto više od dvije godine, zanimalo nas je i je li sva ta razlika posljedica profita ili je bilo i štednje.

Neki honorari su bili pretjerani

"Rezali smo troškove na materijalima, na honorarima, na programu. Ali nikoga nismo ostavili da umre od gladi. Dapače, mislim da su neki honorari ranije ovdje bili itekako precijenjeni. Trebalo je kontrolirati svaki materijal za kostime ili scenu te neprestance razmišljati gdje i kako novac odlazi. Na kraju smo novac čak i zaradili, pojavio se problem kako rasporediti višak", i opet je bila ponosna.

Balet, prizor s probe "Labuđeg jezera"  u HNK Zagreb Ekskluzivno Kultura 'Znate li cijenu naše želje za savršenim baletom?'

Ovaj put više nije bilo jagoda da proslavi još jedno poentiranje. Pa ni čokolade s druge strane stola. U vezi novca koji se odjednom ukazao kao višak, primijetili smo da je riječ o sasvim novoj situaciji, da bi prosječni kulturnjak mogao iskusiti svojevrsni antiklimaks. Ako ne i šok. OK, a kamo onda odlazi višak love?

"Ide u program, ali i u tehniku, projektore, u svjetlo, ton. Ova je kuća bila prilično zapuštena u tom tehničkom dijelu, vjerojatno zbog neimaštine. Eto, trenutno lijepimo tapete po zidovima, jer su bili vlažni. Ovo kazalište je prošle godine proslavilo 125. godišnjicu, a u svojoj stoljetnoj povijesti renovirano je samo jednom, još u '60-ima", opisala nam je derutnu stvarnost reprezentativne žute zgrade sa zagrebačkih razglednica.

Zapravo, već neko vrijeme i moglo se primijetiti u putešestvijama po labirintu hodnika i prostorija HNK, od podruma do dvorana za vježbanje. Dio novca, kaže, došao je i iz Europe. Konkretnije, milijun eura iz Europske komisije za četverogodišnji projekt mreže teatara koji surađuju unutar Europske kazališne konvencije, čija je Dubravka Vrgoč predsjednica.

"U konkretnom slučaju za HNK to znači projekt s norveškim Norske teatrom iz Osla. Norveški redatelj postavit će s našim glumcima 'Peera Gynta', a Buljan će s norveškim glumcima postaviti Krležino 'Kraljevo'. Europska kazališna konvencija pomogla je ZKM-u, a sad i HNK, u njoj razmjenjujemo i planiramo zajedničke predstave. Primjerice, javila nam se propagandistica Deutsche Teatera iz Berlina koja bi željela kod nas provesti neko vrijeme, a mi bismo poslali nekog tonca da se uvježba kod njih i vidi kako se tamo radi", objasnila nam je i to.

"Nacionalno kazalište nije zatvorena utvrda koja se bavi baštinskim problemima i ne prima nikoga, osim što dopušta turistima da fotografiraju kazalište kao atrakciju. Nacionalni teatar je nešto mnogo kompleksnije. Pa danas su nam publika na opernim i baletnim predstavama čak i turisti koji su nekoć bili puki prolaznici s fotoaparatima."

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.