Kultura
6550 prikaza

'Osjetio sam islamofobiju. Na aerodromima su me zvali na stranu'

Tarik Filipović
Sanjin Strukić/PIXSELL
"Većina muslimana u svijetu su normalni ljudi. Zna se tko je i zašto stvorio monstruma u arapskom svijetu, a to nekome očito odgovara"

Načuli smo da pripremate monodramu nogometne tematike. O čemu je riječ?

Ideja predstave o životu Ćire Blaževića mota mi se po glavi već dulje, no ranije ni ja ni on nismo nalazili vremena da se tome posvetimo. No kako smo dobri prijatelji i nerijetko se družimo, pričao mi je o nekim svojim uspomenama i konačno je došlo vrijeme za realizaciju. Nije to lak posao. Iako svi doživljavaju Ćiru kao omiljenog lika i šoumena, njegov život nije bio samo uspjeh i zezancija. Ćiro je prošao trnovit put do uspjeha, imao je teško djetinjstvo, proveo godine u pečalbi... Treba jedan tako bogat život sabiti u do sat i pol vremena, istaknuti važne momente. Bit će to jedna ozbiljna priča s puno humora. To mi je omiljena receptura. Ne šaka suza i vrića smija, nego vrića suza i vrića smija. Ćiru pišem u suradnji s Antonijom Gabelićem, a Goran Kulenović će biti neka vrsta redateljskog mentora. Premijera će biti u Kerempuhu negdje u veljači.

Vaš kolega Rene Bitorajac i vi možda ste najveći nogometni navijači hrvatskog glumišta. Sakupljate li još samoljepljive sličice s nogometnih prvenstava?

Uvijek. Mene još drži to uzbuđenje, pogotovo kad su prvenstva. Rene i njegov sin Gabrijel ove godine su prvi sakupili sve sličice Europskog prvenstva, Arman i ja smo malo zakasnili, ali smo i mi potegli do kraja. Jednom prilikom je predstava u Kerempuhu kasnila jer su meni i Reneu falile još samo tri, četiri sličice, a našli smo se s klincem koji je imao tisuće duplića. Dok smo se mi s njim natezali jer nas je tražio da mu za jednu sličicu damo naših sto duplića, na što nismo hjeli pristati, publika je već ušla i predstava je kasnila deset minuta. Gospođa Nada Štrbac, koja je taj dan bila dežurna, napisala je: ‘Predstava je kasnila jer su se dva glavna glumca mijenjala za sličice’. Kasnije nas je Ljuština pozvao i pitao: ‘Pa dobro, gdje ima toga za kupiti?’. Mi smo mu rekli da sličica ima na svakom kiosku, na što je rekao da će nam kupiti svakome po tisuću sličica, samo da predstave ne kasne.

Znači, Ljuština vam je te godine skupio sve sličice?

Nije, nismo pristali na tu nemoralnu ponudu. (smijeh)

Za koga navijate kad igra reprezentacija Bosne i Hercegovine s Hrvatskom?

Jao, to je isto kao kad pitaš majku koje dijete više voli! Navijam za obje repke i molim Boga da se ne susretnu međusobno.

S navijačkog stajališta, kako doživljavate stanje u hrvatskom nogometu?

Stanje je isto kao i u Dinamu. Kad radim predstave, radim ih zbog publike, ne zbog sebe. Znači, bez obzira na uspjeh, jer Dinamo je nanizao gomilu titula, treba se zapitati zašto su izgubili navijače, zašto su generacije navijača propuštene u ovih zadnjih deset godina. Mislim da sve to nije pametno i da se ljudi ne bune bez razloga. Uvijek sam za razgovor i kompromis. Idemo sjesti i iznijeti sve na stol, da vidimo gdje je problem. Jer ovako, praviti se da je sve u redu, a nije, samo pogoršava ionako lošu situaciju. Žao mi je, ali jedan Davor Šuker sa svojim imenom i prezimenom jedan od najvećih hrvatskih brendova trebao bi svima biti na ponos, a puno navijača je protiv njega. Da sam na njegovu mjestu, sjeo bih s njima i rekao im: ‘Dečki, ajmo vidjeti u čemu je problem’.

Podržavate li bakljade i gerilsku borbu protiv HNS-a?

Mislim da ima i drugog načina. Svi mi i dalje navijamo za hrvatsku repku i ti dečki nisu ništa krivi. Zašto ne bi bilo lijepo umjesto da je ovako mučno. Protiv toga sam. Već dvije tekme igramo pred praznim tribinama i stalno smo u strahu što će sljedeće netko napraviti da dođu nove sankcije. Napravite pomak, promjenu i u Dinamu i u HNS-u. Morat će sve to negdje puknuti. A prije nego pukne taj problem bi se mogao zajedničkim snagama ispuhati, da svi budu zadovoljni i da svi navijaju s istim entuzijazmom.

Kako gledate na pobjedu Donalda Trumpa?

Svjetski poredak nikad nije bio idealan. Svojim sinovima nikako ne mogu objasniti zašto ljudi ne slušaju papu Franju i ljude poput njega. Tko vlada svijetom i dalje mi nije jasno, ali sve ovo što se događa ne sluti mi na dobro. Opet, nije ni svako zlo za zlo. S Trumpom barem znamo na čemu smo. Bože, čuvaj Ameriku, želim im sve najbolje kao i svima na svijetu, no ako bude taj zid sagrađen. Možda je to kraj ovog nepravednog sustava i početak nekog novog, nadam se pravednijeg svjetskog sustava.

Spominjete svjetski poredak, kovanicu koju vole koristiti teoretičari zavjere. Spadate li među njih?

Čuo sam razne priče, na primjer tko je prvi nazvao Trumpa i čestitao mu na pobjedi. Međutim, sve se to svodi na glasine. Iskreno, to me i ne zanima. Glava mi je velika, ali ne može mi u nju stati još takvih opterećujućih stvari. Imam pametnijeg posla nego razmišljati još i o zavjerama.

Globalna su tema i izbjeglička kriza te rastuća islamofobija. Jeste li je kad i sami doživjeli?

Jesam. U zračnim lukama na zapadu znali su me zbog imena pozvati sa strane.Većina muslimana u ovom svijetu su normalni ljudi, a to što rade ekstremisti nema nikakve veze s islamom. Napravili su medvjeđu uslugu svim muslimanima u svijetu, a to nekome očito odgovara. Zna se tko je i zašto stvorio monstruma u arapskom svijetu. Jednog dana će to morati javno i reći, ali nisam siguran hoće li se to dogoditi u skoroj budućnosti. Što se tiče izbjeglica, ja sam uvijek za pomoći ljudima, no isto tako razumijem i one koji ne žele da im se države i gradovi pretvore u nešto sasvim drugo. Europa ima svoja pravila i svatko tko dođe trebao bi ih poštovati. Vrlo sam liberalan i moj moto je: ‘Brate, radi što hoćeš, samo me ne maltretiraj’.

Kakvo je bilo djetinjstvo u Zenici?

Bio sam fino odgojeno dijete koje je dosta vremena provodilo na ulici. Zenica je bila takav grad. Bio sam prilično nestašan, ali prikrivao sam to svojim šarmom. Moja starija sestra Emina bila je uzorna učenica i tjerala me da budem dobar, a ja sam se malo krpao uz njezinu slavu. Išli smo zajedno u osnovnu i srednju pa su mi profesori znali govoriti: ‘Bože, Tariče, onakva sestra, a ti nisi baš kao ona’. Bila je breme za mene u tom trenutku, moram priznati. Kažu najljepše je đačko doba. E pa meni nije bilo. U školu se ne bih vratio. Nikad nisam imao veće strahove i paranoje nego od ispitivanja, kontrolnih, informacija...

Zašto su vas zvali Riketa?

Riketa je izvedenica od Tarik. Zvali su me još i Fićo, Taki te Tiki, ali mi je nadimak uglavnom Tarik jer zvuči kao nadimak. Sad Tarika ima puno više, pa nije tako egzotično.

Jeste li vi bili inspiracija nekim novim Taricima?

Za neke znam da jesam. I to mi je čast. Kad mi netko dođe i kaže da je dao ime sinu po meni, onda mi je srce kao grčka lubenica.

U Zenici ste se počeli baviti glumom još kao dječak?

Dječja scena Narodnog pozorišta u Zenici je bila jedna od najjačih u bivšoj Jugoslaviji. Bili smo kao profesionalni ansambl, gostovali smo, putovali... Mnogi su s te scene otišli dalje u profesionalne glumce, bili smo nagrađivani, putovali po Rusiji. Imao sam učitelja koji mi je bio najdraži, pa Neva Roščić i Tonko Lomza, od njih sam najviše naučio o glumi. Moja sestra je već na toj sceni bila glumačka zvijezda kad sam ja došao. Ustvari, zbog nje sam i došao u kazalište jer me je preporučila za jednu audiciju. Rekla je: ‘Čujte, imam ja jednog ludog brata koji bi vam dobro došao’. I tako je počelo... Čitavu srednju sam samo razmišljao o tome kako ću kad maturiram upisati glumu u Zagrebu.

Zašto baš Zagreb, a ne neka druga ex-YU metropola?

Baš sam htio na Akademiju u Zagrebu. U Zagreb sam se zaljubio kao klinac, odgovarao mi je taj mentalitet koji je malo drugačiji od onog iz kojeg dolazim. Zvao me Zagreb i obožavam ga. Živim već 26 godina u Zagrebu, a u svojem rodnom gradu sam živio 18. Zagreb mi je puno toga dao i ja se trudim da mu vratim. Barem malo.

Kako su izgledali studentski dani u Zagrebu?

Puno se ružilo. Često znam reći Lejli da me na jedan način ‘spasila’. U tim mi je godinama bilo normalno da se na probe i snimanja ide iz kafića, uglavnom iz Gavelle, s nekog tuluma. Mogao sam izdržati sve što treba. Jasno da godine donose neke druge stvari, a ja sam se toliko najeo i napio svega da mi sad odgovara ovaj miran obiteljski život koji vodim s Lejlom i sinovima. Povremeno i dalje znam zaružiti, ali u zadnje vrijeme isključivo ako je neka prigoda. I nije stvar godina, nego ti neke stvari jednostavno prestanu biti zanimljive. Ono što mi je zanimljivo radim i danas, ono što nije – ne. Znam puno partijanera od 60 godina koji i danas briju jer im je to zanimljivo te ne mislim da bi se čovjek trebao ponašati onako kako drugi misle da je ‘u skladu s godinama’, nego onako kako se osjeća.

Stignete li vi i Lejla izaći, partijati uz brigu o dvoje djece?

Stignemo, ali sad nam je veći gušt izaći ranije i vratiti se doma ranije nego biti cijele noći budni i neupotrebljivi idući dan. Zoru ne dočekujemo više, osim ako u pitanju nije neki ekstra dobar provod. Prije sam imao grižnju savjesti dočekati zoru i vraćati se doma, a sad mi više nije problem jer kad se to dogodi, znam da je bila posebna prilika.

Iako ste glumac, šira vas javnost prvenstveno percipira kao voditelja. Smeta li vam to?


Ne opterećuje me. Dvadeset godina sam u Kerempuhu, na sceni i više. Jedino mi je krivo što sam zbog voditeljskog posla izgubio neke filmske uloge. Neki redatelji su mi otvoreno rekli da im ta vrsta popularnosti ne odgovara i to poštujem. Moja publika u Kerempuhu mi nikad nije postavila to pitanje, to mi pitanje postavljaju ljudi koji me gledaju isključivo na televiziji. Oni mi znaju reći: ‘Ti si, Tariče, meni bolji voditelj nego glumac’. Onda ja pitam, oprostite, a u kojoj ste me to predstavi gledali, a oni odgovaraju da nikad nisu bili u kazalištu. ‘Milijunaša’ sam počoo raditi kad sam imao blizu 30 godina i puno toga iza sebe. Mislio sam da će televizijski posao biti neki kratki izlet, ali ispalo je kao važan dio mojeg života. Televiziju i glumu smatram kao kruške i jabuke, ne miješam to dvoje.

Znači, u ‘Potjeri’ imate potpunu slobodu?

Apsolutno. Tu nema scenarija. Scenarij je da ja dođem obrijan, u odijelu i dobro raspoložen. Sve ostalo se dogodi.

Nerviraju li vas katkad natjecatelji ‘Potjere’?

Iskreno, ne. Znaju mi to reći ljudi još od ‘Milijunaša’ da se vidi kad mi netko ide na živce. To nije istina. Čovjek koji dođe s pozitivnom energijom i s velikim osmijehom iz mene izvuče osmijeh. Razumijem sve natjecatelje - i one kojima su mokri dlanovi, koji ne mogu progovoriti, nije svatko za javni nastup i svima njima se trudim pomoći, a ne odmoći.

Bude li vam žao kad dobra ekipa skupi lijep iznos, a lovac ih u zadnjem krugu ulovi?

Emocije su mi tada podijeljene. Lovci su moji dobri prijatelji i ljudi kojima se divim jer stvarno puno znaju, a s druge strane, uvijek nekako navijaš za ekipu i drago mi je kad pobijede. Premda ih je četvero, važe kao slabiji od lovaca jer nije normalno s koliko informacija ti ljudi raspolažu.

Plate li lovci barem piće natjecateljima kad ih zeznu u zadnjem krugu?

A čuj, nažalost, svi se brzo raziđemo nakon snimanja.

Biste li se mogli javiti na neki kviz?


Nekad mislim da bih mogao i da bih rasturio, a onda opet vidim pitanja i mislim si: ‘Sva sreća da se ne natječem’. Pa da mi dođe ovakvo pitanje, u zemlju bih propao. Mislio sam da puno znam dok nisam upoznao lovce.

Svakako je najpoznatiji Mirko Miočić?

Svi jedva čekamo da se vrati!

Kuloarima kruže glasine o ukidanju kviza ‘Potjera’ nakon nove godine. Jesu li šuškanja točna?

Iako se prilikom rebalansa HRT-ova proračuna raspravljalo o tome, ‘Potjera’ ipak ide dalje, barem do ljeta, a za kasnije ćemo vidjeti.

Laska li vam kad vas nove generacije zovu Oliverom Mlakarom 21. stoljeća?

Nisam mislio da će kvizovi obilježiti moj život, ali jesu i ta ljubav traje već više od desetljeća. Dok ja guštam u tome je super, dok me ljudi žele gledati, gledat će me. S Oliverom Mlakarom se nezahvalno uspoređivati niti to želim. Meni je on sinonim za televizijskog voditelja. Ako sam ja nekoj generaciji njihov Oliver, to je OK, ali Oliver je moj Oliver, pa mi je uspodedba s njim posve nepotrebna.

Nedostaje li vam dobrih uloga?

Uvijek. Iz tog smo razloga Rene i ja napisali dvije predstave (‘Magic act show’ i ‘Spektakluk’, op.a), koje spadaju među najigranije u novijoj hrvatskoj povijesti. U kazalištu smo sami sebi počeli pisati kako bismo zadovoljili želje i ambicije, a isto tako je i s filmom. Napisao sam i filmski scenarij, Rene je isto nešto pisao. Očito ćemo i tu morati preuzeti stvar u svoje ruke.

Kako se snalazite u ulozi oca? Jeste li strog otac starog kova ili popustljiv?

Djeca moraju imati autoritete u roditeljima. Trudim se svojim dečkima biti frend što više mogu, no znam da djeci s vremena na vrijeme treba čvrsta ruka i disciplina, jer ako previše pustiš, nije dobro. To s djecom je jedna mala partija šaha, uvijek. Moraš znati gdje su granice.

Frustrira li vas, kao roditelja, hrvatsko školstvo?

Sigurno nije idealno, i potrebna mu je što hitnija reforma. Današnja djeca uče gomile nepotrebnih podataka isključivo zbog ocjene i sve se vrti oko rezlutata i upisa u škole, što stvara nepotreban stres kod roditelja i djece, a u konačnici je kontraproduktivno. Umjesto toga, djeca bi trebala sustavno usvajati znanja i vještine koje će im biti potrebne u daljnjem životu i zanimanjima koja odaberu.

Supruga vam je za 40. rođendan kupila PlayStation. Tko ga više koristi, vi ili djeca?

Dečki igraju razne igre, a ja samo nogomet. U nekoliko navrata Lejla nam je zabranila PlayStation jer zna uvijek frcnuti između nekog kad igramo, pa se posvađamo. Normalno, kad imaju tatu koji je dijete, pa se nas tri dječaka tako znamo posvađati oko igre, što mojoj supruzi zna ići na živce, pa nam je znala zabraniti da igramo. Kad igramo ‘Fifu’, Arman je uvijek Real, Dino Barcelona, a meni što dođe, dođe pa budem PSG, Bayern...

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.