Kultura
801 prikaza

On je "današnji Andrić" iz "prostora za otpadnike"

Ivan Lovrenović
YouTube
75. rođendan nekoga poput Ivana Lovrenovića u svakoj bi kulturi koja drži do sebe bio spektakl, a ne da ostane vezan samo uz BiH

Početkom prosinca prošle godine u Tešnju su organizirali znanstveni skup o djelu Ivana Lovrenovića povodom 75. obljetnice piščeva rođenja. U Hrvatskoj je ovaj događaj spomenut tek sporadično, iako je riječ o piscu, uredniku i novinaru koji je dao nemjerljiv doprinos hrvatskoj kulturi, bez obzira na to što su sve njegove knjige opsesivno vezane za Bosnu i Hercegovinu. U svakoj nacionalnoj kulturi koja imalo drži do sebe sličan jubilej bio bi događaj od iznimne važnosti, ne bi ostao vezan isključivo za BiH.

Možda se odgovor krije u znanstvenoj studiji Nebojše Lujanovića, u njegovu "prostoru za otpadnike" iz te studije, kojim Lujanović pokušava opisati položaj pisaca poput Lovrenovića, koji su uglavnom djelovali izvan kruto i autistično postavljenog nacionalnoga kanona? Ta dvojna pripadnost, da je tako nazovem, uvijek se u sličnim slučajevima gura u prvi plan, pa tako i u slučaju Ivana Lovrenovića.

Ivan Lovrenović Ivan Lovrenović Kultura 'I Zagreb i Beograd uživaju luksuz rat nazivati plemenitim'

Zanimljiv je Lovrenovićev odgovor na novinarsko pitanje u tom smislu od prije četiri-pet godina: "Kako biste se Vi kao intelektualac i pisac zemljopisno i nacionalno pozicionirali? Rođeni ste u Zagrebu, a najvažnije stvaralačke godine proveli ste u Sarajevu. Neki Vas nazivaju hrvatskim, drugi bosanskohercegovačkim, a treći bosanskim intelektualcem. Kako se Vi doživljavate?"

Lovrenovićev odgovor uistinu vrijedi navesti u cijelosti jer sadrži sav apsurd sličnih pitanja: "Kao sve što ste nabrojali, istodobno. Ali ne statično nego vrlo pomično. Bosanski se osjećam i reagiram kad se iz perspektive neohrvatskog političkog divljaštva nihilizira bosanski povijesni i kulturni identitet, tradicija i društveni stil bosanskih franjevaca itd. Hrvatski – kad se iz sarajevskih krugova, političkih i akademskih podjednako, bosanskohercegovačko hrvatstvo (kao i srpstvo, uostalom) proglašava uvozom, nečim što ne pripada ovoj povijesti i ovoj zemlji, pa ga u skladu s tim treba izbaciti 'iz kuće'. Bosanskohercegovački – kad se iz svih triju nacionalističkih perspektiva narušava politički integritet zemlje, i s užasnim herostratizmom odnosi spram njezina bogatoga zajedničkog kulturnog naslijeđa, kad se ugrožavaju i same pretpostavke njezinoga opstanka. A pošto se sve nabrojano u podjednakoj mjeri događa ama baš svaki dan i svaki čas – eto kako se ja 'doživljavam' u tijesnom okviru koji ste ponudili svojim pitanjem! A najbolje se osjećam i 'doživljavam' izvan njega, u dobroj samoći!"

Ivan Lovrenović | Author: Dusko Marusic (PIXSELL) Dusko Marusic (PIXSELL)

Ta "dobra samoća" možda je pojam koji ponajbolje opisuje položaj i mjesto Ivana Lovrenovića u svim okvirima u kojima se kolektivno nameće kao vrhunaravno. Lovrenović je o dvojnoj pripadnosti, na slučaju Ive Andrića, pisao u svom znamenitom eseju "Andrić, paradoks o šutnji", u kojem uvodi tri kulturno-civilizacijska podtipa hrvatske kulture, odnosno književnosti: mediteransko-romanski s Tinom Ujevićem kao glavnim predstavnikom, Krležinim panonsko-srednjoeuropskim podtipom te konačno balkansko-orijentalnim, čiji je glavni predstavnik upravo Ivo Andrić.

"A riječ je", piše Ivan Lovrenović u tom eseju, "zapravo, o kapitalnoj činjenici povijesti i kulture, jer tek sa shvaćanjem i prihvaćanjem te trovrsne pojavnosti hrvatska kultura zadobija vlastitu puninu." Ako je suditi prema odnosu prema 75. obljetnici Lovrenovićeva rođenja, onda je hrvatska kultura, nažalost, još daleko od postizanja vlastite "punine".

Također, u istom eseju Lovrenović govori o "trojnosti" bosanskohercegovačke kulture, o načinu na koji se te komponente preklapaju ili prepoznaju kao zasebne, opisujući taj fenomen kao "identitet duge", u kojoj se može raspoznati svaka boja u spektru, ali se ne može odrediti točna granicu između njih.

Ivo Andrić Bosanski lonac Kultura Akademska rulja šutira Andrićev leš: Hitler, pa četnik

Na skupu u Tešnju prezentirani su radovi 20-ak sudionika iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, uključujući pisce Miljenka Jergovića, Ivicu Đikića, Milorada Popovića, književne teoretičare Zvonka Kovača, Nebojšu Lujanovića, Envera Kazaza, Dinu Pobrića, Davora Beganovića, teologe fra Ivana Šarčevića i fra Dragu Bojića, politologa Neerzuka Čurka i mnoge druge. U Tešnju je gotovo iz svih aspekata osvijetljeno Lovrenovićevo kompleksno i višeslojno djelo.

Dževad Drino s Odsjeka za historiju sarajevskog Filozofskog fakulteta govorio je o vrlo važnom segmentu Lovrenovićeva djela, o zavičajnosti u njegovom neknjiževnom djelu, onoj zagrebačkoj i onoj varcarskoj. Dok je o onoj varcarskoj dosad mnogo pisano, Lovrenovićeva zagrebačka zavičajnost bila je u drugom planu. Fra Drago Bojić govorio je o Lovrenoviću koji se kao nitko prije njega bavio Franjevačkom provincijom Bosnom Srebrenom, uključujući spisateljski rad te kao urednik mnogih monografija.

Iznimno je bio zanimljiv prilog Ivice Đikića, koji je pisao o trima polemikama koje je Ivan Lovrenović vodio u proteklom desetljeću, onom s pjesnikom Abdulahom Sidranom te historičarima Ivom Lučićem i Srećkom Džajom. "Sve njegove polemike", piše Đikić, "u velikoj su mjeri obilježene time što je vidljivo da se autor nerado upušta u javni duel, naročito kad shvati da s druge strane ne dolazi nikakav intelektualni poticaj već golo presuđivanje ili zaključivanje utemeljeno na glasinama, neistinama i predrasudama."

Ivan Lovrenović | Author: Anto Magzan (PIXSELL) Anto Magzan (PIXSELL)

Lovrenovićeva intelektualna širina i interdisciplinarnost najviše su došli do izražaja u njegovoj "Unutarnjoj zemlji", sveobuhvatnoj sintezi kulturne povijesti Bosne i Hercegovine koja je, bez obzira na to koliko to paradoksalno zvučalo, u neku ruku pionirski pokušaj.

Književni teoretičar Enver Kazaz osvrnuo se upravo na ovo djelo, ističući baš tu interdisciplinarnost, u kojemu je Lovrenović kulturni povjesničar, antropolog, sociolog, povjesničar umjetnosti, historiograf, povjesničar književnosti, "jednom riječju autor stalne znanstvene interdisciplinarnosti", čiji esej "obuhvaća ukupnost bosanskohercegovačke kulturne prošlosti".

O "Unutarnjoj zemlji" je ranije, prije dvadesetak godina, pisao povjesničar Ivo Goldstein, koji tu kompleksnu knjigu promatra isključivo kao historiografsko djelo: "Ivan Lovrenović je najbolji dokaz da oni koji nisu studirali povijest u svojoj priči o prošlosti mogu dati sve što daje historičar, pa čak i obogatiti tekst vrlo specifičnim, osebujnim pristupom".

Također, u istom eseju, Goldstein iznosi sud koji je primjenjiv na cjelokupno Lovrenovićevo djelo: "Autor posjeduje široka znanja o bosanskohercegovačkoj povijesti od njenih početaka do danas, naposljetku, djelo je pisano, što nije nevažno - sa zanosom i ljubavlju". Tu dolazimo do iznimno zanimljive usporedbe jer je na sličan način Ivan Lovrenović pisao o Ivi Andriću u svom "Paradoksu o šutnji".

Jedini nobelovac Kultura Diletanti ni nakon 54 godine ne mogu Andriću oprostiti Nobela

Zapravo je Goldstein nesvjesno izrekao nešto što ovu dvojicu pisaca, Lovrenovića i Andrića, fatalno povezuje: "Nitko u našoj književnosti taj svijet nije osjećao tako svojim kao Andrić (Bosnu, op.a.) – sav taj svijet. Taj osjećaj jest – ljubav, ali ga ne treba pojeftinjavati sentimentalno; on je mnogo jači, on je ambivalentan, oscilira od zanesenosti do odbijanja, od voljenja do mržnje i natrag, no nikad ne gubi intenzitet, ne prelazi u ravnodušnost."

Što izdvojiti iz opsežnog i u kvalitativnom smislu nevjerojatno ujednačenog Lovrenovićeva djela? Iz moje perspektive to su romani "Putovanje Ivana Frane Jukića", Lovrenovićev romaneskni prvijenac, koji je već poodavno neupitni klasik bosanskohercegovačke književnosti, kažem bosanskohercegovačke jer u kontekstu hrvatske kulture on uopće nije prepoznat kao takav, te roman "Nestali u stoljeću", koji je svojevrsna sinteza cjelokupnog proznog opusa Ivana Lovrenovića.

Od esejistike, uz već spomenutu "Unutarnju zemlju", treba istaknuti Lovrenovićevu opsežnu studiju "Bosanski Hrvati". Završit ću s jednim aspektom Lovrenovićeva djelovanja, uredničkim poslom, koji u Tešnju nije dotaknut, jer je to po svojoj opsežnosti tema za još jedan sličan simpozij. Naime, Ivan Lovrenović je, pored impozantnog literarnog opusa, stigao postati vjerojatno ponajbolji književni urednik kojeg je BiH ikad imala.

Ivan Lovrenović | Author: Dusko Marusic (PIXSELL) Dusko Marusic (PIXSELL)

Danilo Kiš je jednom Joyceova "Uliksa" nazvao "najveličanstvenijim promašajem svjetske književnosti". U tom smislu spomenut ću najvažniju knjigu koju Ivan Lovrenović nije izdao kao urednik, što je vrlo zanimljiva priča, koja kao da je ispala iz proza Umberta Eca. Radi se kapitalnom djelu "Arhipelag Gulag" Aleksandra Solženjicina.

Naime, ujesen 1986. na vratima Lovrenovićeva ureda u sarajevskoj izdavačkoj kući "Veselin Masleša" pojavio se čovjek s malim crnim koferom, koji je uljudno zamolio desetak minuta pažnje. Radilo se o Vidaku Rajkoviću, dotad potpuno nepoznatom u kulturnim krugovima bivše države, stručnom suradniku u Centralnoj narodnoj biblioteci na Cetinju, koji je nakon godina strpljiva rada dovršio prijevod "Arhipelaga Gulag" s ruskog jezika, konzultirajući francusko izdanje.

Prijevod i komentari, prema Lovrenovićevu sudu, bili su besprijekorni. Nažalost, projekt je u "Masleši" zaustavljen iz vrha Partije te je knjiga objavljena 1988. u beogradskom Radu. Prevoditelj je Ivanu Lovrenoviću poklonio knjigu sa sljedećom posvetom: "Ivanu Lovrenoviću za sve što je učinio za Arhipelag na srpskohrvatskom – Vidak Rajković".

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.