Sudbina se okrutno poigrala sa splitskom Knjižarom Morpurgo, jednom od najstarijih knjižara u Europi. Taman kad je iz tiska izašla knjiga "Knjižara Morpurgo u Splitu (1860.-1947.) i razvoj kulture čitanja", knjižara koja je po dugogodišnjoj uspješnosti svojega poslovanja postala fenomen hrvatskog, pa i europskog knjižarstva, zbog poslovnog je sloma njezina posljednjeg vlasnika – Algoritma – sredinom lipnja bila prisiljena staviti ključ u bravu.
"Upravo kad se moja knjiga našla u izlogu knjižare, na ulazu se pojavio katanac i natpis 'Inventura'. Bilo mi je žao, ali nisam bila iznenađena. Koliko god zvučalo nevjerojatno, Split je prije sto godina imao više knjižara nego danas. Posljedica je to tehnoloških i društvenih promjena koje su utjecale i na čitateljske potrebe i navike. I danas se čita, ali drugačije", govori autorica knjige Nada Topić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, magistrica bibliotekarstva i doktorica informacijskih i komunikacijskih znanosti.
Dodaje kako je najveća šteta koja je učinjena knjizi njezina komercijalizacija, to što je postala običan proizvod. A ona to nije niti može biti.
"Krah knjižarskog lanca Algoritma, u čijem je najmu bila i Knjižara Morpurgo, uzrokovan je gomilom nakupljenih dugova i lošim upravljanjem. Spašavanje Algoritma ne znači spašavanje hrvatske knjižarske mreže, nego samo brisanje jednog od simptoma dugogodišnje i kronične bolesti. Knjižara Morpurgo je i prije bila zatvarana, ali je ipak odolijevala. Vjerujem da će preživjeti i ovu krizu jer knjige su važne, i to toliko da ih se zabranjuje i cenzurira kao nekad ili pretvara u komercijalni proizvod kao danas. Pri tome se ipak ne može kontrolirati ono najvažnije, a to su ideje koje knjige prenose", govori Nada Topić.
Iskreno se nada da će knjižara, koja je od osnutka bila okupljalište splitskih intelektualaca te poprište brojnih kulturnih, društvenih i političkih rasprava, ponovno otvoriti svoja vrata jer je upisana u Registar kulturnih dobara RH, a to znači da svatko tko unajmi prostor na Narodnom trgu, u kojem se knjižara nalazi od srpnja 1860. godine do danas, u njemu mora obavljati knjižarsku djelatnost.
Knjiga posvećena 157 godina staroj knjižari zapravo je prerađena doktorska disertacija koju je dr. Nada Topić obranila 2015. godine na Sveučilištu u Zadru. Knjigu je izdala Naklada Ljevak, a Nada Topić kaže kako sve treba zahvaliti prof. Nives Tomašević, urednici u toj izdavačkoj kući, koja je prva u njezinu radu prepoznala potencijal za knjigu. Na prvu građu vezanu za poslovanje Knjižare Morpurgo dr. Topić je, priča nam, naišla posve slučajno u knjižnici Muzeja grada Splita.
Bili su to prodajni katalozi Knjižare s početka 20. stoljeća koje je koristila za jedan seminarski rad. Fascinirala ju je, otkriva, činjenica koliko je bila raznolika ponuda knjižare u ono vrijeme, kao i to da su čitateljima tad bili dostupni svjetski i domaći književni klasici, kao i stručne publikacije iz različitih područja.
Knjižara je prodavala i priručnike o njezi kose, higijeni, dresuri pasa, zbirke ljubavnih pisama, pa čak i savjete za udaju/ženidbu. Istraživanje je Nadu Topić odvelo do Državnog arhiva u Splitu gdje je sačuvana obimna arhivska građa koja svjedoči o dugogodišnjem uspješnom poslovanju Knjižare. Unatoč tome, svi dotadašnji radovi knjižaru su spominjali samo u kontekstu njezina osnivača i prvog vlasnika Vida Morpurga te njegove uloge u narodnom preporodu.
"O knjižarskoj djelatnosti nije postojala ni jedna studija, kao uostalom ni o djelovanju bilo koje druge hrvatske knjižare", govori Nada Topić te dodaje kako joj je upravo ta činjenica bila glavna motivacija za pisanje disertacije na kojoj se temelji knjiga. Na knjizi je radila tri godine: dvije je godine istraživala, a još godinu dana bilo joj je potrebno da prikupljene podatke stavi u hrvatski i europski povijesni kontekst.
Osnivač knjižare, Vid Morpurgo (1838. - 1911.), potjecao je iz židovske obitelji koja se u Split doselila iz Maribora početkom 18. stoljeća. Vidov otac David-Elija Morpurgo bio je obrazovan i poduzetan poslovni čovjek koji se u početku bavio prodajom knjiga, posebno školskih udžbenika koje je tiskao u Veneciji, a kad mu je tadašnja vlada poništila dozvolu za prodaju knjiga, prebacio se na proizvodnju svile i prodaju tekstila. Amaterski se bavio slikarstvom, prevođenjem s hebrejskog na talijanski i literarnim radom, što se odrazilo i na sklonosti njegova sina Vida, koji je već s četiri godine naučio čitati.
Osnovnu školu i Carsku kraljevsku gimnaziju Vid Morpurgo pohađao je u Splitu, a maturirao je u Nadbiskupskom sjemeništu, gdje je upoznao buduće splitske i dalmatinske preporodne prvake. U gimnaziji se isticao u poznavanju talijanskog i njemačkog jezika, dok je lošiji bio u ilirskom, pa su njegova kasnija korespondencija i objavljeni radovi pisani uglavnom na talijanskom jeziku, kojim se koristila većina tadašnje splitske inteligencije.
Već s 14 godina zaposlio se kod Petra (Pietra) Sava, koji je s njegovim ocem bio vlasnik skladišta knjiga, svojevrsne podružnice milanske tvrtke Borroni e Scotti. Skladište se nalazilo na prvom katu kuće Tomašić na Narodnom trgu, odmah iznad današnje Knjižare Morpurgo. Time je bila zadana i Vidova budućnost.
Naime, za razliku od njegovih vršnjaka koji su nastavili školovanje u Italiji ili Beču, Vid Morpurgo se nakon završetka gimnazije opredijelio za rad u knjižari te se posvetio političkoj i kulturnoj djelatnosti.
Na pitanje što je nju osobno najviše fasciniralo iz bogate biografije Vida Morpurga, Nada Topić kaže:
"Vid Morpurgo nije bio običan trgovac, iako je imao smisla za trgovinu o čemu svjedoči činjenica da je u knjižari prodavao čak i modru galicu, kad je bolest loze harala Dalmacijom, ili lijek protiv morske bolesti, kad su se Dalmatinci masovno iseljavali u prekooceanske zemlje. Bavio se i bankarskim poslovima, kao i proizvodnjom alkoholnih pića. Njegov pothvat otvaranja knjižare stoga nije bio motiviran isključivo zaradom, jer je zarađivao na druge načine.
Morpurgo je bio jedan od prvih hrvatskih bibliografa, pokretač Annuaria Dalmatica, prvog književnog časopisa u Dalmaciji. Njegova knjižara od početka je bila mjesto okupljanja splitske inteligencije: liječnika, odvjetnika, svećenika, književnika, ali i stožer narodnjaka koji su tu razvijali ideju unapređenja Dalmacije i sjedinjenja s ostalim hrvatskim krajevima. Bio je i nakladnik, a pojedine je brošure s političkim idejama čak dijelio i besplatno.
Impresionirao me je njegov ukupni angažman na mnogim poljima kojima je zadužio Split i Dalmaciju: političkom, gospodarskom, kulturnom... Ekonomska neovisnost omogućila mu je slobodnije javno djelovanje i mišljenje te politički i kulturni angažman kojemu je bio u potpunosti posvećen, tim više što nije imao obitelj, nego je svu svoju energiju i vrijeme posvetio javnom radu."
U knjizi opisuje kako su knjižaru posjećivali mnogi domoljubi, omladina, ali i katolički svećenici kojima nimalo nije smetala Morpurgova vjeroispovijest te koji su svi jednako uvažavali njegovo mišljenje i savjete. U knjižari su se tako održavali sastanci, razmjenjivale ideje i planirale aktivnosti, čime se stvorila jezgra pokreta u srednjoj Dalmaciji. Možda još važniji doprinos Vida Morpurga preporodu Dalmacije bio je onaj koji se odnosio na njegovu privrednu djelatnost, ponajprije rad u Prvoj pučkoj dalmatinskoj banci.
Na ideju o osnivanju banke došli su splitski narodnjaci. Isprva su djelovali kao Društvo za štednju i rad, čije je sjedište bilo u knjižari, a od 1871. kao Prva pučka dalmatinska banka. Vid Morpurgo bio je potpredsjednik banke do 1896. godine, a zatim je sve do smrti bio njezin predsjednik. Osnovni je cilj banke, navodi se u knjizi, bio "pomaganje siromašnijim staležima, i to na dva načina: da im daje zajam i da prima novac u pohranu", što je omogućilo ekonomsku neovisnost te razvoj širih narodnih masa u Dalmaciji (seljaka, obrtnika, radnika).
Paralelno s ulogom ekonomskog stratega Narodne stranke, čiji zastupnik u Dalmatinskom saboru postaje 1870. godine, Vid Morpurgo ostaje mecena splitske i dalmatinske književne scene: potiče autore na pisanje, redigira im rukopise i distribuira ih uz minimalnu cijenu ili čak i besplatno.
Iz politike se povukao devedesetih godina nakon što je došlo do razmimoilaženja narodnjaka i pravaša. Od osnutka knjižare Vid Morpurgo razvijao je nakladničku djelatnost i dobavljačku mrežu koju su nastavili i njegovi nasljednici. Umro je 31. siječnja 1911. godine, a pokopan je na židovskom groblju u Splitu. U jednom od nekrologa koji su nakon njegove smrti bili objavljeni u tisku pisalo je "bio je prosti vojnik za više mase, ali u stvari bio je duša svega".
Nakon smrti Vida Morpurga knjižaru je preuzeo njegov nećak Eugen Morpurgo, sin njegova brata Josipa. Godine 1936., nakon što je diplomirao na visokoj Ekonomsko-komercijalnoj školi u Zagrebu, knjižaru je preuzeo Eugenov sin Aldo Morpurgo. Vodio ju je do 1941,. kad je sa skupinom splitskih građana upućen na Liparske otoke.
Nakon što je Aldo uhićen knjižaru je ponovno preuzeo njegov otac Eugen Morpurgo, koji je vodi sve do listopada 1943., kad su ga Nijemci odveli u koncentracijski logor Banjica kraj Beograda, gdje je ubijen. Knjižaru potom preuzima njihov zaposlenik i opunomoćenik Hilarije Perić te je vodi sve do konfisciranja njezine imovine 1947. godine. U izjavi koju je Aldo Morpurgo 1946. uputio sudu u Splitu, u vezi s postupkom za povrat imovine, među ostalim piše:
"Poslije svršetka nauka preuzeo sam upravu Knjižare Morpurgo i dao joj izričito napredno-ljevičarski pravac. Izlozi moje knjižare izazivali su srdžbu njemačko-talijanskih diplomatskih predstavnika i agenata te sam bio više puta upozoren da prestanem s tom propagandom. Čak su mi pojedini agenti prijetili osvetom. Ali se ja nijesam dao zastrašiti i vršio sam uvijek intenzivniju propagandu.
Po dolasku talijanskih trupa, u granicama mogućnosti, nastavio sam svoj pravac i bio stalno izložen napadima fašista. Bio sam često fizički napadan od fašističke rulje i zatvoren po njihovim vlastima. Knjižara je bila nekoliko puta razlupana i opljačkana. Na sve ponude da je prodan ili surađujem s fašistima nikako nisam htio pristati".
Obitelj Morpurgo na kraju ipak ostaje bez knjižare koja je Rješenjem Oblasnog odjela za narodnu imovinu od 4. studenog 1946. ustupljena Privrednom odjelu Gradskog N.O. Split. Nakon nacionalizacije knjižara mijenja ime u knjižara "Luka Botić" te nastavlja djelovati na istoj lokaciji na Narodnom trgu. Knjižara je nakon završetka Domovinskog rata ponovno privatizirana, a posljednji joj je vlasnik bio Algoritam.
Gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara najavio je da će pronaći rješenje kako bi Knjižara Morpurgo nastavila s radom. No prošlo je više od mjesec dana, a knjižara je i dalje zatvorena.
