Antonio Ortuňo (1976.) meksički je kratkopričaš i romanopisac, bivši novinar i autor šest romana, dobitnika mnogobrojnih nagrada. Roman "Spaljeni", u nas je netom, u prijevodu Ele Varošanec, objavila zaprešićka nakladnička kuća Fraktura koja i ugošćuje autora na šestom Festivalu svjetske književnosti.
Roman "Spaljeni", izvorno objavljen 2013. kao "La fila india" problematizira spregu meksičkih vlasti i kriminalnog svijeta te njihov odnos prema migrantima stavljajući u središte pojedinačne borbe i osvetničke diverzije. Roman je, zbog iznimnog stila i aktualnosti, proglašen romanom godine u mnogim meksičkim i latinoameričkim književnim časopisima, a njegovog je autora britanski časopis "Granta" uvrstio na prestižnu listu najboljih mladih pisaca na španjolskom jeziku.
Jednom sam pročitala da, sudeći prema prevladavajućem obliku nasilja, možemo mnogo toga reći o zemlji u kojoj se odvija. Imajući to na umu, što nam možete reći o suvremenom Meksiku?
Nasilje u Meksiku je složeno pitanje. Zemlja je prenasilna. Pribrojimo li posljednja dva predsjednička mandata, zemlja je pretrpjela dvije stotine i pedeset tisuća ubojstava: razina dostojne toga da je se nazove ratom. No, osim toga, tu je i strašna okrutnost nekih od tih ubojstava. Odrubljene glave, ljudska tijela raskomadana i otopljena u kiselini, mučena, spaljena tijela bačena u jame i obješena s mostova. Mrtvaci koji dolaze iz svih društvenih slojeva, djeca, žene, starci, mladi... Nitko nije siguran. Mislim da to ukazuje na beznadnu i sadističku zemlju u kojoj je nasilje uobičajeno sredstvo razmjene. Mukotrpno je živjeti usred tog nasilja.
Kako život u takvom okruženju utječe na oblikovanje imaginarija pojedinca i razvoj njegove samosvijesti?
Zemlja u kojoj sam rođen i odrastao bila je drugačija. Konzervativna i, u nekim pogledima, suzdržana zemlja. Politički nepromjenjiva. Govorilo se da je Meksiko zemlja u kojoj se ništa ne događa. I za nekoliko godina, taj se lažno miran (jer uvijek su postojale društvene i ekonomske nepravde, i mnoštvo bijede), pa čak i dosadan život (barem što se tiče života urbane srednje klase) za milijune ljudi pretvorio u nesiguran i opasan život. To ostavlja trag na tome kakva je netko osoba i što misli, osjeća i zamišlja. Naravno, za onoga koji piše to je tema. Čovjek se određuje u odnosu na život u sjeni nasilja.
Iako zločini počinjeni nad imigrantima iz zemalja Središnje Amerike zauzimaju dominantno mjesto u romanu "Spaljeni", ipak počinje ubojstvom socijalne radnice i nastavlja se mnogim činovima nasilja nad ženama. Stoga se čini da je biti žena u Meksiku najgori mogući scenarij, a biti imigrantica još gori. Je li meksičko društvo u svojoj srži mizogino?
Meksiko je zemlja u kojoj žene, uz nasilje koje trpi svaki građanin, trpe i niz dodatnog nasilja. To je, bez sumnje, mačistička zemlja i u njoj svakodnevno dolazi do nekažnjenih ubojstava žena, ovdje čak i prolazak ulicom može biti opasan i nepodnošljiv. Ima mnogo seksualnog i verbalnog nasilja, društvenih pritisaka u obiteljima, školama i na poslu. Trenutno se u Meksiku vodi važna rasprava (ili niz rasprava) o mačizmu. Ali takva je vrsta nasilja činjenica. Žena migrantica je u još nepovoljnijoj poziciji jer nema nikakvog društvenog kruga oko sebe. Ni prijatelja ni obitelji. Za vlasti je nevidljiva. Gotovo sve pretrpe različite oblike nasilja tijekom prolaska kroz Meksiko.
Ta će smrt s početka postati nevažna usporedi li se s tragedijom masakra koji se ima dogoditi. Je li u ljudima preostalo dovoljno empatije da suosjećaju čak i s malim, "nevažnim" smrtima i postaju li danas sve smrti nevažne?
Zanimljivo je da visoka razina meksičkog nasilja uzrokuje apatiju kod pojedinih ljudi. Mnogo je ljudi u Meksiku koji bi željeli živjeti s leđima okrenutim stvarnosti, oni ne gledaju vijesti i ne čitaju novine jer ih demoraliziraju i poriču, ne znajući, da se događaju strašne stvari za koje znamo. Postoji određena razina neosjetljivosti. U zemlji postoje gradovi i velika područja nad čijim teritorijem vlasti nemaju kontrolu, a njihovu je ulogu preuzeo organizirani kriminal. Ili mjesta gdje nema načina razlikovanja institucionalne vlasti od organiziranog kriminala. I ima ljudi koji ne vole razmišljati o tome i odlučuju postati slijepi i gluhi ili sve umanjuju.
Čitatelj stječe dojam kako je "oko za oko" moto ovog romana. Tako se čini kako je lomača jedina prikladna kazna za palikuće. No što je s migrantima? Zašto su oni na lomači i kako uopće kazniti nekoga tko je već izgubio sve?
Roman, naravno, nije izvještaj niti jednostavna preslika stvarnosti. U stvarnosti, migranti su bespomoćni. Statistički, njihova sposobnost da se odupru nasilju je nula. Ne odupiru se. Oni su samo žrtve. Ali to ne znači da su Yein ili La Flaca, moji likovi, imali obvezu biti robovi društva. Književnost može otvoriti prostor iskrivljenju stvarnosti. Ne mislim da će odgovor nekoga tko je bio žrtva nasilja, ako ga može dati, biti poput odgovora Krista ili Gandhija. To bi značilo nadmašiti maštu i predati se deliriju. Moji likovi nisu sveci koji opraštaju i postavljaju se moralno iznad svojih napadača. To su žene stjerane u kut koje rade ono što mogu kako bi se obranile... i osvetile. Roman potiče na, željeli mi to ili ne, etičko razmišljanje. Ali ne mislim da treba iznositi "moralno rješenje" ili pouku.
Roman, između ostalog, problematizira promatranje ljudi kao robe, dobara, stoke. Je li trgovina ljudima danas postala unosniji posao od trgovine drogom ili oružjem?
Trgovina ljudima postala je još jedna od načina mafijaškog poslovanja. Nije ni bolja ni gora: samo je različita. Trguju drogama, oružjem, ljudima. Trguje se rudama, na legalan (i nemoralan) i nelegalan način, jednako kao i drvom, i ukradenim gorivom...Meksiko je zemlja prepuštena pljački. Ali, naravno, gledanje ljudi koji se tretiraju kao stoka može biti upečatljivije nego bilo što drugo.
Jesu li u Meksiku kriminalna i politička moć u manjoj ili većoj mjeri jedna te ista stvar kad su migranti u pitanju kao što implicirate u svojim djelima? Tko je doista nadležan?
Kao što sam rekao, u mnogim dijelovima zemlje nemoguće je razlikovati institucionalnu vlast od kriminala. Osim toga, politika u Meksiku obično slijedi obrasce slične onima mafije. Velik dio stanovništva zamjećuje ogromnu korupciju vlasti. Nitko nije iznenađen što su kriminalci povezani s političkom moći. U toj smo klimi cinizma i negiranja živjeli. To je jedan od razloga koji objašnjava zašto će lijeva opcija osvojiti izbore. Prezasićenost, posebno mladih ljudi, radničke klase i medija, političkim okruženjem.
Pisanje o središtu Sante Rite na jednoj je razini pisanje o samoorijentalizaciji Meksika koja nastaje namjernim lišavanjem svih oblika modernosti. Zašto Meksiko prodaje lažnu nazadnost? Kao turističku atrakciju ili kao ispunjenje zapadnjačke fetišističke težnje o jadnim i nerazvijenim Drugima? Nastavno na to, kolike su razlike između slojeva u meksičkom društvu?
Meksiko je, u svakom pogledu, vrlo podijeljena zemlja. U velikim gradovima zapadna urbanizacija koegzistira s četvrtima punim jaraka i kućama od lima, kartona i otpada. A selo, ruralno okruženje, osiromašeno do apsurdnih krajnosti, ne odašilje "zapadnjački utjecaj" koji se može vidjeti u turističkim središtima ili velikim gradovima. Područje južno od Chiapasa, u blizini granice s Gvatemalom, na kojem se nalazi zamišljena Santa Rita, ne izgleda nimalo nalik na Manhattan ili Berlin. Ondje postoje kodeksi, rasistički i klasni, koji su opstali od vremena španjolske kolonizacije. To je zemlja s kojom se migranti susreću, stotine i stotine kilometara prije nego što se susretnu s prvim velikim gradom. Ako dolazite vlakom iz Srednje Amerike, veća je vjerojatnost da ćete već nakon nekoliko dana doći do piramida nego do nebodera. Od 120 milijuna Meksikanaca oko 70 milijuna ih živi u siromaštvu... Očekivati utjecaj zapadnjačke kulture bilo bi poput odlaska u ruralna područja Indije i očekivati da nalikuju na Švedsku.
Nastavak na sljedećoj stranici...
