Kultura
1429 prikaza

Odredili su me prijatelji, alkohol i buka

Nina Violić
Boris Ščitar/ PIXSELL
Najbuntovnija hrvatska glumica Nina Violić otvoreno govori o karijeri i životu

Nina Violić, jedna od najboljih, a možda i najbuntovnjih hrvatskih kazališnih i filmskih glumica, dobitnica nekoliko nagrada, među kojima je i Zlatna arena za ulogu Jadranke u filmu “Blagajnica hoće ići na more”, ostvarila je maestralnu ulogu Eve u Buljanovu “Vučjaku” čime je pokazala da će njezin prelazak iz ZKM-a u HNK, gdje sada ima status dramske prvakinje, itekako oživjeti taj ansambl. Odmah nakon “Vučjaka” baca se u projekt Anice Tomić “Daleka zemlja” prema Arthuru Schnitzleru, čija će premijera biti u svibnju, a uskoro ćemo je gledati i u kinima u filmu “Naša svakodnevna priča” bosanske redateljice Ines Tanović s Uliksom Fehmijem u naslovnoj ulozi, gdje igra, kako kaže, malu ali sočnu ulogu. Za mjesec dana počinje se na televiziji prikazivati druga sezone serije “Počivali u miru” u kojoj glumi, kaže, lik karizmatične i lude političke novinarke Ines Polić, koja je previše znala pa je počela piti i drogirati se. A nakon kratkog filma “Odvajanje” priprema i svoj prvi dugometražni film.

Što znači prelazak iz ZKM-a u HNK za vašu karijeru s obzirom na značaj te najveće kazališne kuće i program, koji je najavila intendantica Dubravka Vrgoč?

Vjerujem da će se u HNK dogoditi lijepa promjena i odličan program. Naime, nova intendantica Dubravka Vrgoč namjerava u HNK dovesti redatelje s kojima sam već radila, ali i neke s kojima užasno želim raditi, kao što je Pippo Del Bono, koji je za mene trenutačno najveći živući umjetnik. Budući da sam i dalje htjela biti dio Dubravkina programa, odlučila sam napustiti ZKM i prijeći u HNK. Mislim da je za svakog glumca promjena ansambla uvijek pozitivna i dobro je da se glumačka energija s vremena na vrijeme promijeni. Veliki mi je izazov bio i prelazak iz Teatra&Itd u ZKM tako da je meni promjena prirodno stanje. Nisam tip koji se voli ukorijeniti.

Što vas je najviše zanimalo kod emancipirane Eve, kriminalke i povratnice iz Amerike, vaše prve uloge u HNK-u, koja u ‘Vučjaku’, uz Almu Pricu suvereno vlada scenom?

Kod Eve u ‘Vučjaku’ užasno me zanimala njezina subverzivnost i slobodoumnost, te što bi ona bila u današnjem društvu. Iako se vraća iz Amerike, Eva zapravo nije urbani lik nego mesnata seljoberica, koja taji svoje pljačke, ali ne srami se onoga što jest. Ona je za svoje vrijeme nevjerojatno slobodna žena, čak i za današnje vrijeme, pa me je zanimalo koja je to vrsta razbojništva u njoj i kako se danas možemo nositi s time. Igram Evu u HNK kao što bih je igrala na bilo kojoj drugoj sceni i da smo radili ‘Vučjak’ u ZKM-u isto bih je tako igrala. Lijepo sam surađivala s novim kolegama, a i veselilo me je ponovno raditi s Anom Begić, Milanom Pleštinom, Livijem Badurinom i Bojanom Navojcem s kojima sam prije radila i obožavam ih kao partnere.

U ZKM-u ste bili osam godina i u tom kazalištu ste dostigli glumačku zrelost. Možete li iz sadašnje perspektive istaknuti nekoliko važnih uloga, koje su vas odredile?

Kada me je Dubravka Vrgoč pozvala u ZKM, shvatila sam da je taj poziv došao u pravom trenutku. Kad sam završila Akademiju dramskih umjetnosti, jako sam se bojala uhljebljenja u nekom ansamblu prije nego sto izgradim sebe, nisam htjela pripadati nekoj grupi, klanu, ansamblu, bila mi je potrebna sloboda. Počela sam kod Mani Gotovac u Teatru&Itd, koji je za mene u tom razdoblju bio prostor slobode i obilježio me kao glumicu. A onda nakon deset godina shvatila sam da je došlo vrijeme da prestanem improvizirati i pisati sama sebi tekstove i da želim napokon igrati velike dobro napisane uloge. Da je taj poziv došao prije, sumnjam da bih mogla tako s nogama čvrsto na zemlji odigrati te uloge u ZKM-u. Najzanimljivije mi je bilo raditi predstavu ‘Zatvaranje ljubavi’ Pascala Ramberta s kojom sam jako napredovala u glumačkom smislu. Bila mi je značajna i ‘Žuta crta’ u kojoj sam si nakon sedam godina dramskog kazališta s Ivicom Buljanom ponovno dala oduška u, nazovimo to, performerskom smislu. U Frljićevu ‘Hamletu’ imala sam prekrasan glumački zadatak da spojim Ofeliju i majku Gertrudu i uživam svaki put u tim spojevima, a mnogo mi je značila i luda i kompleksna uloge Nastasje Filipovne u ‘Idiotu’, kojeg je režirao Ivan Popovski.

Tko vam je najviše pomogao u glumačkom sazrijevanju?

U mom pogledu na kazalište i glumački proces, osim Buljana, Frljića, Pascala Ramberta, važnu ulogu imaju Senka Bulić, Jernej Lorenci, Dino Mustafić, no najvažnija osoba u kazalištu bila je za mene Paolo Magelli, koji me je postavio i dao mi najveći vjetar u krila u trenutku kad sam se bila ozbiljno pogubila i posumnjala u svoj odabir da gluma bude moj poziv.

Zanimljivo je da ste i u filmovima i u kazalištu uglavnom igrali uloge jakih, neovisnih, snažnih i nekonvencionalnih, luckastih žena, kao što su Nastasja Filipovna i Eva Horvatek, koje odskaču od svoje sredine. Kako gradite te uloge?

Trenutačno me sve manje zanimaju uloge, a sve više ljudi, odnosno, glumac i njegova osobnost. Posljednjih godina ulozi više ne pristupam robujući pravilima čitanja uloge niti kontinuitetu lika nego jednostavno pokušavam što dublje doživjeti to što je napisano. Znači, uzmem tekst, vidim gdje me se to tiče i onda krenem nekim putem. Bilo kojim. Što nevjerojatnijim to bolje. Na žalost, s vremenom sam shvatila da to kazalište koje bi trebalo biti prostor najveće slobode robuje pravilima i sloboda se u njemu tako rijetko doživi. U životu nismo takvi. U životu smo mnogo slobodniji, a zapravo bismo na sceni trebali biti slobodniji od života. Najviše me rastužuje gledati predvidljive glumce, točne glumce, to mi je trenutačno najdosadnije u kazalištu. Kad vidim na sceni slobodnog glumca, koji se igra i uživa, to mi je neprocjenjivo i prekrasno. Eto, ukratko, tražim putove kako uživati i igrati se i ne prestati se nikad zezati na sceni.

Još od vašeg prvog samostalnog projekta ‘Rad Borosane na sebi’ bilo je očito da nećete stati na glumi nego da ćete ići dalje, što se potvrdilo s dokumentarcem ‘Marijine’. Jeste li se zasitili glume?

Ne, nisam se zasitila glume, ti samostalni projekti događaju se kad imam potrebu nešto reči. Vjerojatno ću uvijek imati potrebu otvoriti neku svoju temu da bi doznala nešto novo o sebi. Da bi postavila neko svoje intimno pitanje drugima jer osjećam da me razumiju. Nikada ne bih mogla biti profesionalna redateljica niti bih to znala. Svi moji autorski projekti uvijek idu iz osobnoga. Ja se ne bavim niti ću se ikad baviti društvenim pitanjima, politikom, velikim temama, iako volim raditi s redateljima koji se time bave.

Što vas je ponukalo da snimite dokumentarac ‘Marijine’ u kojem na vrlo intiman, ali i duhovit način, prikazujete priču o svojoj baki Mariji, te u njemu i glumite?

Kad se moja sestrična i redateljica Željka Sukova vratila iz Praga, skužile smo da baka Marija još nema nikakav nadgrobni spomenik, iako je umrla prije nekoliko godina. Odlučile smo među susjedima u njezinoj zgradi napraviti natječaj za njezin nadgrobni spomenik. Napravili smo tulum u njezinu prelijepom sunčanom stanu i na njega pozvali obitelj i susjede, koji su imali 20 minuta za crtanje prijedloga i još 15 minuta za obranu koncepta. Nakon nekoliko rakija svi su se predivno ponašali pred kamerama, a s druge strane imali smo mnogo didinih fotografija iz njihova života, koje smo također koristili u tom dokumentrano-igranom filmu. Imali smo potrebu snimiti posvetu baki, a na kraju smo dobili predivan materijal koji je bio lud, razigran, raspjevan ali i pomalo nekrofilski. To je, zapravo, priča o smrti. Napravili smo joj i profil na Facebooku i vadili joj akreditacije za festivale. Kad smo imali premijeru na Hot Doscu u Torontu najviše su nas pitali je li to u Hrvatskoj neki običaji. Danas vidim da taj film govori o tome da se svatko može oprostiti od voljene osobe na način na koji želi i da ne trebamo robovati običajima i konvencijama, koji nas sputavaju u izražavanju osjećaja.

Nakon toga je uslijedio vaš prvi kratkometražni film ‘Odvajanje’, prikazan prošle godine u Puli, koji ste režirali, a potpisali ste i scenarij, kostimografiju i scenografiju, te u njemu i glumite. Zašto ste kao temu odabrali strah od gubitka djeteta?

Riječ je o psihološkoj dramu u kojoj sam se htjela baviti strahom da će mi netko uzeti dijete. Odabrala sam bazen kao javni prostor u kojem je moguće da dijete nestane, i povela svoju kćer Rozu i njezine prijateljice na snimanje u Istarske toplice. Međutim, nakon dubljeg kopanja po odnosu između majke i kćeri, shvatila sam da se iza tog straha zapravo krije mnogo veći strah - strah od odvajanja. Otkrila sam da je u meni strah da će ona jednog dana otići jer me više neće trebati, i da sam ja tu samo privremeno. Iako je riječ o kratkoj formi, mislim da sam uspjela dobiti tu emociju. A što se tiče procesa kroz koji sam prošla, mnogo sam toga naučila, ali najvažnije je da sam počela oko sebe okupljati ljude s kojima želim radit. Damir Čučić mi je montirao film, i on je za mene najzanimljiviji hrvatski autor, čovjek koji ima hrabrosti i ludila mijenjati stvari.

U kojoj je fazi vaš prvi dugometražni igrani film?

Tim se projektom bavim već četiri godine, nakon sedam verzija gotov je i scenarij i sada čekamo rezultate natječaja. Film govori o tome da nismo sposobni objektivno doživjeti svijet oko sebe. Konfrontirala sam tri subjektivna doživljaja istog događaja - zadnjih pola sata braka jednog para, pred razvod, iz perspektive žene, muškarca i djeteta. Njezina i njegova su igrane, a dječja perspektiva je uglavnom animirana. Radni naslov filma je ‘Prašinica’ zato što se animacije rade prema istoimenoj priči Igora Rajkija. Budući da pripremna faza filma traje jako dugo, pitam se hoće li me ta tema s kojom sam se počela baviti prije četiri godine ponovno zainteresirati kad skupimo pare i počnemo snimati. To je glavni problem današnjeg filma. Čekanje. A dok čekaš, materijal izgubi svu svježinu i onda je moraš ponovno pronaći.

Poznati ste po radikalnim stavovima, potječete iz alternativnog, rokerskog miljea, slovite za buntovnicu hrvatskog kazališta. Što vas je najviše odredilo kao osobu?

Moji raniji stavovi bili su isključiviji, nisam podnosila niti prihvaćala ništa drugo osim svojih pogleda. Sada sam malo olabavila, ali stavovi su mi i dalje radikalni, dapače, još radikalniji nego ranije. Najviše me je odredio moj otac, koji je bio karizmatična, anarhična, divlja osoba, a potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, prije odlaska u Zagreb na Akademiju, što smatram zadnjm slobodnim vremenom svog života, odredili su me prijatelji, alkohol i buka.

Možete li usporediti to vriijeme slobode, glazbe, alkohola i buke s kraja osamdesetih s ovim današnjim?

Razdoblje sedamdesetih, kad sam se rodila, bilo je na svjetskoj razini najslobodoumnije vrijeme, a u osamdesetima je još postojala nada da će svijet biti bolji. I ta je nada postojala još i za vrijeme i nakon rata. Generacija koju je rat prekinuo u njihovima snovima i stremljenima danas je razočarana. Mi danas više nemamo nikakvu iluziju da će svijet biti bolji i da će doći do neke evolucije u bilo kojem smislu nego se batrgamo, svatko sam za sebe, pokušavajući preživjeti. Najviše me rastužuje kad vidim u kakvom svijetu odrasta moja kćer. To je užasno sebičan svijet u kojem ne postoji nada. Njezina generacija sigurno će nam donijeti neku vrijednost, nešto važno što još ne poznajemo i što će nas iznenaditi. Ali također sam sigurna da to isključuje nadu i da mi to možda nećemo biti sposobni razumijeti. Ne znam, možda je to bolje, možda smo mi bili previše nesvjesni, i možda te generacije neće imati taj banalni, zaneseni, fatalistički pristup životu.

Bili ste na čelu prvog Zagreb Pridea. Koliko je današnje hrvatsko društvo tolerantno prema homoseksualcima i lezbijkama te općenito queer osobama, odnosno, drukčijima i različitima od prosjeka?

Kad su me pozvali da vodim prvi Zagreb Pride bila sam počašćena. Taj prvi Pride čuvala je policija, no deset metara dalje više nije bilo zaštite tako da su Mario Kovač i gomila drugih sudionika završili na Hitnoj. Mislim da smo užasno netolerantno društvo i da ne podnosimo različitost. Taj je problem, na žalost, prisutan sve više u cijeloj Europi, fašizam je ponovno u modi. Uzdam se u Grke da će mijenjati modne tokove. Potpuno mi je apsurdno u 2015. godini razgovarati o tome trebamo li biti tolerantni, ali, nažalost, sve mi je više jasno da ćemo do moje smrti razglabati o toj temi. Sumnjam u evoluciju. Mislim da su sedamdesete godine u prošlom stoljeu bile zenit evolucije i da mi sada lagano odlazimo sve dublje u kurac. Što se tiče društvenog angažmana, nisam više sigurna je li ikakva vrsta pobune ičemu služi i pitam se koliko je pobuna, zapravo, uračunata u svaku vlast i svaki koncept vlasti. Zato se ponekad samoj sebi činim pretencioznom i besmislenom jer se unatoč svemu i dalje bunim. Na nekom svom polju djelovanja uvijek pokušavam djelovati, no ne znam može li to nešto promijeniti.

Što vas najviše iritira i što biste mijenjali na kulturnom i društvenom planu?

Tradicionalizam. Mislim da iz tradicionalizma, koji je duboko ukorijenjen u nekoj kulturi, potječe zatvorenost i neka vrst parafašizma. Kad se u umjetnosti počnemo pozivati na tradicionalizam trebamo se početi bojati jer je takvo razmišljanje temelj parafašizma. Mislim da smo kao zemlja u velikom problemu. Zapravo, pozivanje na tradicionalizam postaje za jedan dio populacije jak argument za njihovo djelovanje, šta nas definitivno baca natrag u srednji vijek, tako da počinjemo kaskati za vremenom, intelektualno, duhovno i kulturno te na društvenom planu. Mi se igramo politike, igramo se da postoji desna i lijeva strana, no ta igra nema veze sa stvarnošću. I opasna je. Nismo više slobodni ljudi. To je danas naš najveći problem. Zato danas trebamo razmišljati o tome kako se možemo boriti protiv takvih trendova i na koji način im se možemo oduprijeti.

U posljednje se vrijeme ponovno aktualizirala priča o zabrani abortusa, no ovaj puta preko liječničke inicijative i njihova pozivanja na priziv savjest. Mislite li da je to zaista odraz njihove savjesti ili je riječ o čistom oportunizmu?

Naravno da je u pitanju oportunizam. O takvim intimnim pitanjima žena nikako ne može odlučivati skupina liječnika pozivajući se na prigovor savjesti i tako proglasiti abortus gotovo ilegalnim. O tome je li abortus ilegalan odlučuju ministarstva, vlada i država, a ne princ Vatikan, i to se treba poštivati.

Vidite li sebe na političkoj sceni?

Ne, nikako! Ja bih na političkoj sceni ukrala sve pare. Kad su mi u osmom razredu osnovne škole dali titulu blagajnika, popalila sam svu lovu i kupila sladoled i cao-cao zajedno sa svoja dva prijatelja. Neka nikad nikome ne padne na pamet da me predloži za neku dužnost!

A kako vidite današnje političare?

Ne vidim ih, ljutita sam na sve.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.