Kultura
1467 prikaza

Odnos Krleže i Beograda uvijek specifičan, često ambivalentan

1/5
Goran Kovačić/PIXSELL
Nagrađivana predstava ‘U agoniji’i’, koju je u ljeto prošle godine na sceni zagrebačkoga Hrvatskog narodnoga kazališta postavio redatelj Ivica Buljan, izazvala je veliku pažnju beogradske javnosti

Prije desetak dana zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište gostovalo je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu s predstavom “U agoniji” Miroslava Krleže. Moja suradnja s tim kazalištem seže još u godinu 2006., kad sam vodila Zagrebačko kazalište mladih i organizirala prvo poslijeratno gostovanje nekog srpskoga kazališta u Hrvatskoj. Priča je počela našim uprizorenjem dramskog teksta “Skakavci”, u europskim krugovima slavljene srpske dramatičarke Biljane Srbljanović, a suradnja nastala nakon iznimnog uspjeha ZKM-a s tom predstavom iste godine na 51. Sterijinom pozorju u Novom Sadu, gdje je predstava, nakon što je ispraćena frenetičnim pljeskom tisuće gledatelja u velikoj dvorani novosadskog Srpskoga narodnog pozorišta, osvojila grand prix za najbolju izvedbu na festivalu. Neposredno nakon toga uslijedio je poziv na gostovanje u Beograd.

U Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu zagrebački “Skakavci” izvedeni su 30. listopada 2006. godine. Bilo je to prvo gostovanje hrvatske predstave u Beogradu nakon 16 godina. Samo dan kasnije, 31. listopada, u istom kazalištu, na Sceni Bojan Stupica, bila je izvedena predstava “S druge strane” Nataše Rajković i Bobe Jelčića, također u produkciji Zagrebačkoga kazališta mladih. Veliki uspjeh toga gostovanja, o čemu su svjedočili rasprodano gledalište, ovacije publike i sjajne kritike, bio je zalog uspostavljenoj suradnji. Sljedeće godine 25. siječnja u Zagrebačkom kazalištu mladih izvedene su predstave Jugoslovenskoga dramskog pozorišta: “Skakavci” Biljane Srbljanović u režiji Dejana Mijača, “Šine” Milene Marković u režiji Slobodana Unkovskog i “Hadersfild” Uglješe Šajtinca. Također, bilo je to prvo gostovanju tog teatra u Zagrebu nakon punih 16 godina. Iako bez velike najave, karte su za sve tri predstave danima bile rasprodane, a pratio ih je veliki interes ne samo publike nego i medija. Tako su pokrenute iznova kazališne veze na relaciji Zagrebačko kazalište mladih – Jugoslovensko dramsko pozorište, a potom Hrvatsko narodno kazališta – Jugoslovensko narodno pozorište, koja se uspostavila nakon gotovo tri desetljeća godine 2015.

 | Author: Damir Špehar/ Pixsell Damir Špehar/ Pixsell

I nagrađivana predstava “U agoniji”, koju je u ljeto prošle godine na sceni zagrebačkoga Hrvatskog narodnoga kazališta postavio redatelj Ivica Buljan, s Ninom Violić, Krešimirom Mikićem i Livijom Badurinom u glavnim ulogama tog nesretnoga Krležina ljubavnog trokuta, izazvala je veliku pažnju beogradske javnosti. Jugoslovensko dramsko pozorište te je večeri bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta, a dug pljesak kojim su ispraćeni glumci iskazivao je nepogrešivo zadovoljstvo gledatelja kultnim literarnim prizorima obiteljskog raspada. Mnogi su gledatelji došli ne samo zbog zagrebačke predstave, koja uvijek nepogrešivo izazove interes beogradske javnosti, nego zbog uživanja u Krležinim rečenicama, koje na pozornici zvuče mnogo uvjerljivije nego u književnom izdanju.

Odnos Krleže i Beograda uvijek je bio specifičan, često ambivalentan. Svoj je prvi dolazak u srpsku prijestolnicu, s nepunih 20 godina, 1912. godine, opisao u zapisu “Izlet u Mađarsku” 1947. - Otputovao sam bio prvi put u Beograd te godine polovinom maja, u predvečerje kumanovske bitke, kada se vlada Milovana Milovanovića trzala u agoniji jedne teške političke krize, pred samu smrt slavnog srbijanskog premijera... U jednom antikvarijatu u Knez-Mihailovoj otkrio sam Vojislava (Ilića). U prvom susretu ponio me kao orahovu ljusku. Bio je to doživljaj vrijedan da se doživi: silinom Vardara, pod surim večitim stenjem što se gordo u nebo diže, ponijela me bujica riječi, a na toj sam poplavi doživio i svoj prvi, kako da kažem, književnokomparativni šok: ta mi je stihija ponijela mog velikog, jedinstvenog, genijalnog Silvija Strahimira...

 | Author: Damir Špehar/ Pixsell Damir Špehar/ Pixsell

No godinu dana potom, 1913., dolazi u Beograd kao dobrovoljac, zaokupljen idealima pravedne borbe, a završava priveden kao špijun u zatvoru. Te se mladenačke epizode Krleža sjećao više puta kao mučne slike nasilja i straha, izvedene iz pogrešnih premisa i tjeskobne životne ugroženosti. U knjizi “Moj obračun s njima” iz 1932. godine zapisao je: “Žandarmi, apsane, zatvori, hotelska internacija, zapisnička ispitivanja, bjegunac pod sumnjom špijunaže na ratnom području, u djelokrugu glavne komande, bez dokumenata, koji su se navodno izgubili, bez identiteta, potpuno u tmini ja sam tada prilično duboko pogledao smrti u oči”.

A s druge strane, prve će šetnje Beogradom i usputne impresije tih prvih dolazaka izazvati kod mladoga Krleže istodobno i drugačije osjećaje, pamtit će neka mjesta kao što su kavana Ruski car i Moskva, hotel Grand, neka predgrađa - Dorćol, Palilula..., te će rekonstruirati fiktivna sjećanja na one koji su tu boravili prije njega. Mnogo godina kasnije tako će napisati: “Čitava se Hrvatska već našla tu prije mene i to već poodavno. Od Šuleka i Gaja, Kukuljevića i Brlića, od Račkog do Fijana i Ružičke, od Mandrovića, Borštnika, Zvonarjeve, do Matoša, Đalskog, Lade, od Daničića, Bukovca, Rendića, Pančića i Štrosmajera, do Meštrovića, Krizmana, Tome Rosandića, Kljakovića, Jerolima Miše, Koste Strajnića, Trumbića, Hinkovića, Supila, Milana Pribićevića, Andrije Milčinovića, Milana Marjanovića, Iva i Luja Vojnovića, Murata, Emanuela Vidovića, Srđana Tucića, a uskoro stiže i moj drug iz djetinjstva Vladimir Čerina sa Pavlom Bastajićem, Mustafom Golubićem, Simom Miljušem, i čitavom bulumentom dječaka bezimenih, pjesnički raspoloženih, svih do jednog spremnih da odu na stratište, u tamnice, u komite, da legnu kao trupla na rasklimatane arnautske taljige i da ih odtandrkaju poprskane krečom do lomače, da ih poliju naftom i zapale, da bi se još dugo, masno i mračno dimili kao posmrtna magla što se povija sa staroslovenskih mogila, na kojima se puši žrtva paljenica fantastičnim kumirima”.

 | Author: Damir Špehar/ Pixsell Damir Špehar/ Pixsell

U jednom je kronološkom zapisu uz biografiju Miroslava Krleže bilo zapisano: 1928. - praizvedba “U agoniji” na zagrebačkoj sceni. Kao uvod u čitanje te drame prethodno u Osijeku održao autopoetičko predavanje s kritičkom distancom spram vlastitih dramaturških početaka. Nakon atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini zakratko se provjeravaju mogućnosti građanske reformske koncentracije u čemu sudjeluje i Krleža. Među prvim je putnicima uspostavljene zrakoplovne linije Beograd–Zagreb.

Drama “U agoniji” nije samo najizvođeniji nego i kritički najbolje ocijenjen Krležin dramski tekst. Nakon praizvedbe u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu 14. travnja 1928., koju je, s Vikom Podgorskom (Laura), Dubravkom Dujšinom (Križovec) i Ivom Badalićem (Lenbach) režirao Alfons Verli, uprizorena je u Narodnom pozorištu u Beogradu 1928., 1946. i 1959. godine, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu 1965. godine, u Beogradskom dramskom pozorištu godine 1976. te u Zvezdara teatru 1987. godine.

Još nekoliko biografskih crtica postavljenih u kronološkom redu izaziva pažnju: 1933–1934. u Beogradu priprema i publicira časopis Danas. Ubrzo zabranjeno, kao i Minervina kolekcija, te druge njegove kritički impostirane inicijative, to je moderno uređivano izdanje pokazalo inzularnost Krležina položaja....... 1967. prihvaća Deklaraciju o hrvatskom jeziku. Nakon što ga je Tito pozvao u Beograd da razjasne to pitanje, nikad se više nije vratio u taj grad.

 | Author: Goran Kovačić/PIXSELL Goran Kovačić/PIXSELL

Svakako ovih nekoliko šturih podataka govori iznimno malo ili ne govori gotovo ništa o odnosu Krleže i Beograda u povijesno i politički iznimno zanimljivim vremenima, u luku od Prvog svjetskog rata do Hrvatskog proljeća. Tek na neki način iscrtavaju moguće obrise uzbudljivih relacija. Odnos je zasigurno puno intimniji i dramatičniji, mnogo je toga neispričano čak i u brojnim Krležinim dnevničkim i ostalim zapisima. Beogradska su ga kazališta, sudeći po brojevima uprizorenja njegovih drama i velikim umjetnicima koji su ih kreirali ili u njima sudjelovali, očito voljela. Svaka je premijerna izvedba Krležinih drama izazivala veliko zanimanje intelektualne javnosti, svako je gostovanje bilo zapisano kao povijesni događaj u rasporedima srpskih kazališta.

Šećući Beogradom prije desetak dana, također i sama uzbuđena pred gostovanje, nakon što šest godina nisam boravila u tom gradu (posljednji put na izvedbi “Tri zime” Tene Štivičić u istom kazalištu), osjetila sam neku neobično glasnu vrevu, mnoštvo stranaca i mnoštvo glasova koji se isprepliću na ulici, neku užurbanost pomalo agresivniju od one koja priliči velikim gradovima, atmosferu što prati postkatastrofična ili predkatastrofična vremena, čudan spoj naizgled nespojivog i veliko ubrzanje koje i sam život ubrzava pred nesigurnošću onog sutra. Bila bi to, pomislila sam, sjajna kulisa za neku novu Krležinu dramu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.