Kultura
1588 prikaza

Od ratnog Sarajeva do zvijezde fotografije u Parizu

Djela Milomira Kovačevića Strašnog
1/22
Milomir Kovačević Strašni
Milomir Kovačević Strašni nije bio zaluđen glamurom modnih časopisa ili rock koncerata, sada nam priča kako je tražio čovjeka

Automobili u ratu nisu bili samo statusni simbol niti prijevozno sredstvo, nego egzistencijalna činjenica koja je spašavala živote. Stradali su u Sarajevu jednako koliko i ljudi. U jednom trenutku grad je nalikovao na groblje automobila. I ovjekovječio ih je omiljeni sarajevski, a danas pariški fotograf Milomir Kovačević Strašni te proteklog tjedna izložio u sarajevskoj Galeriji Zvono pod nazivom “I vozila ubijaju, zar ne?”.

Istodobno je u okviru Modula Memorije u organizaciji Internacionalnog teatarskog festivala MESS ovjenčan Nagradom za doprinos očuvanja kulture sjećanja. Ova posljednja je samo jedna u nizu u kojemu se nalaze i Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva te francusko odlikovanje Viteza sa zaslugama za fotografski rad. Milomir Kovačević Strašni živi na jednak način na koji stvara. Davno je odbacio senzacionalističku fotografiju, neovisno o tome je li riječ o periodu rata ili mira.

Kad je i kako došlo do susreta s fotografijom koji je vodio ka cjeloživotnoj posvećenosti?

Bilo je to još u gimnazijskim danima, dok mi je još šah bio važan. Jednog dana sam u Titovoj ulici vidio oglas za Kurs fotografije u klubu CEDU-s. Otišao sam tamo, zatekao Mladena Pikulića koji je bio dežurni (danas uspješni fotograf u Nizozemskoj, op.a.). I krenulo je bez ikakvih pretenzija, nije da sam nešto u početku bio zaluđen. Ensar Mekić je vodio taj početnički kurs. Kasnije je došao i Šile (Šahin Šišić, danas uspješni direktor fotografije, op.a.). Dosta je raje iz našeg razreda krenulo na kurs, ali smo na kraju ostali samo Šile i ja. Ljudi koje sam tad upoznao ostali su moji prijatelji do danas.

Djela Milomira Kovačevića Strašnog | Author: Milomir Kovačević Strašni Milomir Kovačević Strašni

Kao što je inače slučaj s tvojim prijateljstvima koja se ne raskidaju. Jednom prilikom si mi rekao da ti nijedno prijateljstvo nije prekinuto. Kako ti to polazi za rukom uz činjenicu da neki ljudi koji su tebi bliski nisu nužno međusobno u dobrom odnosima?


Ja sve ljude tretiram jednako, i one koje znam uz uvažavanje i one koje ne znam. A ako je prijateljstvo, onda prijateljstvo nije samo onda kad je fino. Prijateljstvo je i kad ti nekome trebaš i kad netko treba tebi. Nekad se treba i prešutjeti i nešto prečuti, mora se biti i diplomat. S moje strane nikad nijedno prijateljstvo nije prekinuto. Možda se nekad nešto desi, ali nikad namjerno. Tu sam kad god mogu pomoći. Malo smo aktivniji u ovim noćnim djelatnostima (smijeh). Volim vidjeti ljude, a s druge strane ne umarati ih osobnim problemima. A kako volim dosta raditi i stvarati, i to ljude dosta privlači? Postoje ljudi koje ne vidim po 10 ili 15 godina, pa kad se sretnemo, bude kao da se nikad nismo ni rastajali. Važno mi je da određene ljude imam uz sebe i onda to, ako je obostrano, traje cijeli život.

Način na koji su se tvoje fotografije povezale sa životima drugih ljudi podsjeća na nekih paralelni život. Ponekad se čini da su one življe od stvarnosti koju živimo. Bilo da se povezuju s autorima tekstova ili da jednostavno ljudi kojima su uspomene u ratu stradale mogu pronaći sebe iz vremena kad su bili bebe.

Kad sam se počeo baviti fotografijom, svi su bili zaluđeni pariškim fotočasopisom i sanjali velike priče. Željeli su se baviti modnom fotografijom ili snimati velike rock koncerte. Priželjkivali su velika putovanja. A ja sam isti i u fotografiji i u životu, radim i živim od onoga što imam ili što mogu stvoriti sa svojih deset prstiju. To je bio moj način života u gradu, a kako sam poznavao mnogo ljudi, neki su me zvali da fotografiram njihovu djecu ili svadbu. Ali ja tu nisam dolazio kao zvanični fotograf, nego kao prijatelj. Imao sam šansu ili sreću da sam toliko ljudi upoznao bez obzira na to na kojoj su funkciji. Imam sasvim drugi odnos i s ljudima koji jesu na nekoj funkciji, on je ljudski i prijateljski. Moj moto je istodobno bio i naziv jedne izložbe - 'Fotograf, svjedok vremena'. I ja sam fotografirao samo svijet oko sebe, onaj koji mi je blizak. Nisam letio ni za kakvim senzacijama. Nisam želio nekoga impresionirati spektakularnim fotografijama i spektakularnim događajima. Ja sam po prirodi tiši i volim neke prizemnije stvari, takve su mi i fotografije. Vremenom se stvara neki prisniji odnos s modelima, oni postaju prijatelji, onda sve te fotografije počinju da žive svoj život. Bilo da su u sklopu izložbe ili ostaju u obiteljskim albumima. Onda se desio rat, ljudima su uništene fotografije, ja sam nešto sačuvao, nažalost nisam sve. Često imam poziva, ljudi pitaju za svoje fotografije, nešto nađem, nešto nažalost ne. Fotografiram i ljude koje sam i prije dvadeset godina, onda pripremam ciklus fotografija s prijeratnih koncerata u Sarajevu. Nekim ljudima sam pokazao fotke, i to naravno trideset godina kasnije ima sasvim drugu dimenziju. U suštini, radio sam i znao što radim, bez obzira na to što nije komercijalno, čak ni u ovoj sredini nema ozbiljnijih institucija koje bi se bavile poviješću grada i kojima bi bilo važno ono što je dokumentirano na mojim fotografijama. Ali to nije moj problem, ja se trudim da uradim onoliko koliko mogu. Evo, sad je bila izložba uništenih automobila na sarajevskim ulicama 'I vozila ubijaju, zar ne?' u Galeriji Zvono. Na tim istim mjestima prije rata fotografirao sam djevojke, u ratu naoružane vojnike, borce, policajce... Bio sam svjedok cijele epohe, doživio sam pad jednog sistema i dolazak društvenih promjena. Dok sam bio ovdje, pratio sam sve i, naravno, kad se to ljudima prezentira na pravi način, ima i rezultata. I nastojim da ono što izlažem u Sarajevu uglavnom budu sarajevske priče, s ljudima i asfaltom ovoga grada. Jer bio sam dio toga. A što vrijeme više odmiče, fotografije dobivaju veću vrijednost.

Zapravo su se samo okolnosti mijenjale, a tvoj pristup i lokacije su ostali isti.

Ja se nisam mijenjao, možda sam nešto malo odlaskom poprimio od Francuza, i vidim neke pomake, ali to ide i s godinama. Možda bi se isto dogodilo i da nisam otišao u Pariz. Tamo sam se družio s mnogo velikih fotografa, pravio velike izložbe, pa se možda vremenom malo drugačije sve 'ukalupilo'. To nekad zavisi i od ljudi s kojima radim. Moj ciklus 'Noćni Pariz' je sasvim drukčiji od onoga što sam ovdje radio, dok su pariška groblja nastavak nečega što je počelo ovdje. Često i drugi ljudi sudjeluju u mojim izložbama, tako je nastala 'Sarajevo u srcu Pariza', kad su različiti ljudi pisali o predmetima koje su ponijeli iz Sarajeva, a koje sam ja fotografirao. I onda to više nije ni čista fotografija, nije ni poezija, možda je najviše neka konceptuala i dobiva sasvim druge dimenzije. Toliko sam u fotografiji da mi nekad samo ona nije dovoljna.

Djela Milomira Kovačevića Strašnog | Author: Milomir Kovačević Strašni Milomir Kovačević Strašni

Odlaskom u Pariz možda su se u nijansama promijenile tvoje fotografije, ali tvoj odnos prema životu i stil života nije. To su i dalje nekoliko mjesta i grupa tvojih ljudi te isključivo posvećenost fotografiji. Kako je moguće biti toliko dosljedan, bez ikakvih oscilacija, ne pomisliti dolaskom u Pariz: 'Sad ću, kad sam u ratu propustio priliku da se obogatim, to u Parizu nadoknaditi pa trgovati sarajevskom i osobnom tragedijom', nego si naprosto nastavio u Parizu tamo gdje si stao u Sarajevu.

Zato što i dalje fotografiram svoj život i ljude koji su oko mene. Takve su moje fotke noćnog Pariza. Bilo je to kad sam tek došao. Nisam imao ništa osim nekoliko rola filma koje sam dobio od prijateljice i fotoaparata. Nisam nikoga znao. Nisam imao para. Bilo je tako da sam se nedjeljom mogao počastiti donerom i kolom, popnem se na Montmartre kod slikara, onda sam i njih fotografirao i tako je počeo 'novi život'. Pariz sam poznavao iz povijesti umjetnosti i filmova. Sve što sam mogao je uzeti aparat i 'štraftati' po njemu. Živio sam u prostoru od sedam četvornih metara u kojem sam odmah napravio laboratorij i mogao sam fotke raditi. U tom periodu sam počeo fotografirati šahiste, vidio sam ih blizu Bobura, nisam govorio jezik niti sam ih mogao bilo što pitati, dok me jedan stari Katalonac nekako nije pitao bih li htio s njima igrati. Pošto sam bio relativno dobar u šahu, postao sam zvijezda - kad ih je netko nervirao, pozvali bi mene da ga pobijedim i skinem s ploče. I onda sam došao na ideju napraviti seriju fotografija o tim ljudima koji igraju šah. Tad sam dobio dva rasvjetna tijela od Crvenog križa, a i jedan prijatelj mi je također nešto poklonio od opreme. Goran Tačevski mi je mnogo pomogao, mogao sam fotografirati u njegovu studiju, tu bi dolazili šahisti, odigrali bismo partiju i potom bih im napravio portret. Od toga sam organizirao prvu izložbu u Parizu. Nastajala je film po film jer se nije imalo mnogo. Došao sam do 125 portreta. Izložbu smo napravili u kafanici u kojoj smo igrali šah u to vrijeme. Nitko me od njih nije odbio za fotografiranje. Među tih 125 portreta bilo je 70 nacija. Bilo je ljudi koji borave u Parizu bez papira, bilo je onih iz predgrađa, svi smo se odlično družili i ideja cijele priče bila je da pokažemo kako se tamo može sve - ne znam je li to zbog ljubavi prema šahu, ili je Pariz takav grad, ili je država Francuska takva, ili je to zahvaljujući jednakim mogućnostima, ali bez obzira na to tko si i što si - izvoli igraj i pokaži što znaš. A kod nas, s druge strane, tri različite nacije, nazovimo ih nacijama jer su to ljudi iste boje kože, jezika i kulture, ne mogu zajedno živjeti. Izložba se zvala 'Svi smo jedan rod' što je logo Svjetske šahovske federacije. Od tada do danas nastali su ozbiljni ciklusi, među njima u prvim godinama i fotografiranje Louvrea zahvaljujući njegovim grafičkim dizajnerima koji su mi to ponudili. Tijekom godine dana sam dvaput tjedno noću pravio fotografije korištene za plakate i sve promotivne materijale Louvrea koji su se nalazili i u samome muzeju i u gradu, u metrou... Iako nisam govorio da sam to radio, mnogo ljudi mi je reklo da su po stilu prepoznali moje fotke. 
Često je sve bilo na rubu egzistencije, ali nikad se nisam žalio i kukao, nego sam radio. Ako nisam imao studio, cijeli Paris mi je bio studio. Ako nisam imao rasvjetno tijelo, Eiffelov toranj mi je bio rasvjetno tijelo. Sad su mi kraj Chez Josette (lokal u koji izlazi, op.a.) studio neka ulazna vrata. Tu sam već 700 ljudi snimio. Radim s onim što imam. Većina odlazi iz Pariza da snima po svjetskim destinacijama, a ja mogu mnogo toga i u Parizu snimiti. Ne tražim atrakciju ni senzacionalnost, nego ono što je mnogo bitnije, a to je malo više duše i unutarnje ljepote. A sve je isprepleteno sa sarajevskim sjećanjima, znam točno na kojim fotografijama noćnog Pariza ima malo Sarajeva i njegova ratnog perioda i na kojima nema. Vrlo je specifično samo što imam previše toga, a živim u malom uskom prostoru pa nemam to gdje raširiti i posložiti, ali bit će i to.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • Avatar Matvilaska
    Matvilaska 01:39 27.Travanj 2019.

    Želiš pronaći ženu za jednu noć? Dobrodošli na > > > www.3xDate.top