Čini mi se da je još nešto zajedničko protagonistima svih tih komada o kojima govorimo - svi su oni zapravo slučajne žrtve, bespomoćne izbjeći povijesnim i drugim silnicama. Koliko su uopće pojedinci u stanju birati u nenormalnim okolnostima? Ako nisu ni mogli donositi odluke drugačije od onih koje su donijeli, ako je njihova sudbina unaprijed predodređena situacijama u kojima su se našli, znači li to da smo svi mi na isti način unaprijed osuđeni?
Kazalište i život imaju puno dodirnih točaka pa ću pokušati odgovoriti primjerom iz rada u kazalištu. Kad se otvorite temi, a i ljudima s kojima radite, oko rada počnu titrati neke dobre frekvencije, koje sa sobom donose i dobra, ponekad nepredvidiva i naizgled posve slučajna, ali fantastična rješenja. To sam toliko puta doživio da mogu na temelju tog iskustva ustvrditi da samim svojim odnosom prema radu na neki način utječem na to kako se taj rad razvija i kakva se energija oko njega okuplja. U takvim uvjetima, ono što se jedan dan čini kao nepremostiva prepreka i problem, sutradan prerasta u neočekivanu prednost. Mislim da se nešto slično događa i u životu: svojim stavom i pogledom puno toga sami prizivamo. Ne želim reći da smo krojači svoje sudbine u doslovnom smislu, ali slobodnim titranjem, prihvaćanjem ljudi i okolnosti, pristajanjem na njih, oslobađamo frekvencije koje na okolinu utječu i takav pristup vodi, ponekad gotovo čudotvorno, prema većem skladu. Kad gledamo na ljude kao na svoje neprijatelje ili nesposobne, zapravo smo mi ti koji ih takvima činimo. Ili svakako doprinosimo da to ostanu. Duboko sam uvjeren da negdje u svima nama postoji sposobnost dječje otvorenosti, uspomena na 'pracrteže' kojima smo risali svijet oko sebe sve dok nas nije život sabio u okvire šablonskih vizura. Što više mi to dijete pokušamo vidjeti jedni u drugima, to smo korak bliže uzajamnom otpuštanju.
Hrvatska inačica 'Huddersfielda' je prilagođena i izmještena iz srpske u nekakvu hrvatsku realnost relativnog poraća; međutim, srpska i hrvatska perspektiva, kad je riječ o ratu na našim prostorima, nikako se ne mogu izjednačiti – a ti likovi govore o svojoj bezizlaznosti iz perspektive žrtve, koja je za Hrvatsku zapravo agresor. Jeste li postavljanjem tog teksta zapravo htjeli pokazati da je došlo vrijeme da neke stvari sagledamo iz drugačije, ljudskije perspektive? Jesmo li mi kao društvo dovoljno sazreli da prihvatimo da i agresor može biti žrtva?
Vaše posljednje pitanje odnosi se zapravo na pitanje optike. U takvom se stavu doista nalazi ključ za prevladavanje odnosa, jer dok god se o agresoru razmišlja isključivo kroz optiku agresije, ne ostavlja se mogućnost za bilo kakvo razrješenje. Naravno da je to pitanje sazrijevanja uvjetovano i stavom druge strane – to su odnosi koji se uzajamno reflektiraju. No dramaturgu Tomislavu Zajecu i meni baš zbog vrlo specifičnog odnosa naših dviju sredina bio je velik izazov pokušati prilagoditi taj izniman komad kako bi se istaknula njegova univerzalnost i pokazalo da je mnogo toga zajedničko. Nije nam bilo niti na kraj pameti izjednačavati strane nego upozoriti na to da i na jednoj i na drugoj strani žive ljudi i da ti ljudi imaju puno više zajedničkog nego onoga što ih dijeli. I da je spoznaja tog zajedničkog zapravo jedini teren na kojemu može doći do nekog pomaka u problematičnim i prošlošću opterećenim odnosima.
Spomenuli ste da su odluke zapravo uvijek na pojedincu. Bijeg iz agresorske vojske u 'srpskom Huddersfieldu' ima drukčiju konotaciju od bijega iz vojske koja brani svoju državu. No možda je to nešto što će zapeti za oko samo generacijama koje su Domovinski rat doista proživjele. Budući da predstava otvara i pitanja korištenja mitologije kao sredstva manipulacije, moram pitati mislite li da nas je zaborav malo prebrzo snašao? Dok gubimo vrijeme na prekrajanja povijesnih činjenica, povijest nam nestaje naočigled.
Slažem se, a usudio bih se i dodati da mi se čini da to i nije slučajno tako. Tema odnosa prema nedavnoj prošlosti koju 'Huddersfield' dotiče silno je intrigantna i na nju bih se volio vratiti jer zaslužuje malo dublju i višeslojniju analizu od uobičajene, prilično stereotipne i nerijetko tendenciozne. Mislim, primjerice, da bi bilo važno nekako razgraditi sliku branitelja i osloboditi je tipizacije i stereotipa koji se često nameće. Riječ je o vremenu koje je i mene intenzivno obilježilo, pa me se prekrajanje, zamagljivanje i selekcijsko prikazivanje, pa i procesuiranje, itekako tiče. Mislim da je ovo možda čak i jedinstven slučaj rata, na europskom tlu sigurno, koji je neposredno nakon svog svršetka bio toliko pod povećalom različitih, vrlo često i interesnih, interpretacija koje preskaču i prešućuju notorne i evidentne povijesne opće činjenice, a od pojedinosti i detalja prave medijske senzacije. Dosadašnja povijesna praksa u kojoj pobjednici pišu povijest kakva njima odgovara sigurno nije sretno rješenje – to se pokazalo bezbroj puta, pa i u slučaju kraja Drugog svjetskog rata. Međutim, ni ovakva učestala fragmentacija i instrumentalizacija prikaza ratnih događanja u svrhe društveno-povijesnog inženjeringa sigurno neće pridonijeti bržem razvoju zdravih odnosa.
Kad smo posljednji put razgovarali, dotaknuli smo se pitanja krivnje u kontekstu vremena koje se odreklo Boga a nije za njega pronašlo nadomjestak. Već ste tijekom razgovora spomenuli 'optiku'; vjera je, prema vašemu mišljenju, ta optika koja čovjeku pomaže da 'vidi' red u kaosu. No ona je za vas nešto osobno, privatno. Međutim, kod nas se u ime vjere, a putem Crkve i raznih udruga, nastoji utjecati na tu optiku. Čija je to onda odgovornost?
Ako možemo reći da je optika ta koja bitno doprinosi i našem raspoloženju i našem duševnom i duhovnom zdravlju, onda Crkva i jest na neki način ustanova koja bi se optikom trebala baviti i koja bi trebala pomagati čovjeku da stvari vidi u svjetlu koje mu omogućuje unutarnji mir i slobodu kakvu zapravo Crkva zagovara. Međutim, činjenica je da je i Crkva sastavljena od ljudi, od kojih neki imaju i vlastita viđenja toga kako se u tu optiku zadire i kako se ona 'liječi'. A ne radi se o tome da se ljudima nameće određeni pogled nego da im se otvore oči. Isus je ljudima otvarao uši i oči da ih oslobodi mrene koja ih sprečava da slobodno gledaju svijet u svjetlosti Božje, odnosno bezuvjetne ljubavi – a nije ljudima stavljao naočale koje su uvjetovale kako na svijet treba gledati. Bavljenje tuđom optikom vrlo je osjetljiva stvar. Nerijetko se, i u najboljoj namjeri, može napraviti šteta jer se u žaru borbe za neku stvar zaboravi da je bezuvjetno prihvaćanje drugog jedini put koji istinski otvara mogućnost dijaloga i promjene odnosa. No taj žar kojim se ponekad zastupaju stvari proizlazi i iz otpora prema nasilju koje nad našom optikom s druge strane svakodnevno vrše mediji i razni drugi oblici javnog života i komunikacija.
Kako objašnjavate zašto se toliko ljudi danas čak niti ne pretvara da vjeruje u demokratske vrijednosti, u jednakost, u ljudska prava? Zašto se smanjuje sposobnost ljudi za tu unutarnju širinu pogleda? U čemu je mogući izlaz i koja je u tome uloga umjetnosti?
Igre kojima svjedočimo na razini upravljanja društvom i političkih trgovina toliko su prešle sve granice da su već postale i smiješne. Zato je kultura silno važan segment društva jer i ona može biti sudionik kvarenja i izobličavanja optike, ona može poticati podjele i sukobe, a može biti i sredstvo oslobađanja i izlječenja koje ne bježi od traumatičnih tema, ne bježi od problema, ali koje zdravom artikulacijom problema i svojim stavom prema njima oplemenjuje zajedništvo i vodi ga u smjeru razumijevanja. Upravo zbog toga je afirmativnost za mene vrlo važno pokriće za bavljenje ovim poslom – pa na neki način i jedini smisleni pristup prema bilo kojoj od tema, kakvoga god se ona sadržaja prihvaćala.
