„Hrvatski rječnik stopljenica“, potpuno nova vrsta rječnika u hrvatskoj jezikoslovnoj povijesti, koji sadrži više od pet tisuća neobičnih riječi, pojavila se netom na portalu Katedre za stilistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta Stilistika.org.
Autori Rječnika su Ivan Marković s Katedre za hrvatski standardni jezik Filozofskoga fakulteta i profesorice hrvatskoga jezika Ivana Klindić i Iva Borković. Stopljenice su hibridne riječi, nastale stapanjem dijelova više ishodišnih riječi, i premda su u jezičnoj praksi poznate barem 150 godina, hrvatski ih su ih filolozi tek nedavno postali svjesni.
Upravo je Ivan Marković predložio taj naziv i napisao dvije značajne rasprave koje su potaknule istraživanje te jezične pojave, kazao je urednik knjige i jedan od recenzenata Krešimir Bagić.
Između najstarije riječi, mađarolac, kojom je Ante Starčević 1867. pogrdno nazvao podložnike Ugarskoj i Austriji, do najnovije, Čokolinda, koji izvrće kritici hrvatsku Predsjednicu zbog afere sa „srpskim“ čokoladama, koja bi se zacijelo našla u rječniku da je zaključen koji mjesec kasnije, smjestilo se, kako ih naziva Ivan Marković, 5000 bljeskova hrvatskog jezičnog stvaralaštva.
Rječnik obaseže oko 1200 kartica teksta. Građa je crpena iz 550 vrela svih registara hrvatskoga jezika, tiskane i internetske publicistike, domaće i prijevodne beletristike, strukovnoga nazivlja, znanstvenih i leksikografskih radova, prijevodnih televizijskih potpisa, stripova i karikatura, internetskih foruma, blogova, jezika reklame, razgovornoga jezika i slenga.
U Rječniku stoga bok uz bok stoje Ante Starčević, Ante Kovačić, Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža, Antun Šoljan, stripaši i karikaturisti Vilim Čerić, Ivica Bednjanec, Dubravko Mataković, leksikografi Vladimir Anić i Bratoljub Klaić, pisci terminoloških rječnika, prevodioci filmova i televizijskih serija, suvremeni publicisti i kolumnisti poput Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, Predraga Lucića, Anđelka Kaćunka i Nine Raspudića, novinari raznih izdanja, pisci reklama, likovni ili konceptualni umjetnici poput Borisa Ljubičića, Damira Stojnića, Dalibora Martinisa, i kako kaže Marković, znani i neznani, potpisani i anonimni internetski komentatori, zaljubljenici i hobisti, sljedbenici društvenih mreža – jednom riječju – govornici hrvatskoga.
Stapanje i dalje rubna jezična mogućnost
Osvjetljujući jednu leksičku kategoriju, „Hrvatski rječnik stopljenica“ otkriva razvoj dijela retoričkih strategija i pojedinih obilježja komunikacije hrvatskim jezikom, ocjenjuje Bagić i naglašava da posredno pokazuje da se stopljenica iz negdašnjeg ekskluziviteta prometnula u oblik koji predstavlja sadašnju kulturu koje su obilježja atrakcija, sinkretičnost, ambivalencija, trenutačni efekt i opća spektakularizacija.
Ni stopljenice ni stapanje nisu dio hrvatskih gramatičkih priručnika. Nedavno smo ih imenovali i opisali, te prepoznali kao pojavu. Sad ne samo da smo tu pojavu opisali nego ju na neki način Rječnikom i kanoniziramo, kaže Marković i dodaje: Stapanje je i dalje rubna jezična mogućnost, otklon, ali ovaj Rječnik pokazuje da ona kao takva u hrvatskome kontinuirano opstoji već barem 150 godina. Upravo su zato dragocjene najstarije potvrde stopljenica kod Ante Starčevića, Ante Kovačića i Antuna Gustava Matoša.
Objašnjavajući ključne vrijednosti Rječnika Marković ističe da on pokazuje produktivnost tek nedavno prepoznata jezičnoga postupka, ali istodobno rekonstruira njegov 150-godišnji kontinuitet u hrvatskome, koji se podudara s istim silnicama u primjerice engleskome i njemačkome.
To osvješćivanje i jezične analitičke sposobnosti koje se pritom razvija ima, osim lingvističkog, i šire sociokulturno značenje, jer mijenja ukupan odnos prema jeziku, potiče kreativnost i jača komunikacijsko samopouzdanje, ističe u recenziji Ivo Žanić.
Također, vrijednost je djela što riječima pristupa leksikografski osmišljeno, kontekstualizirano, s mnoštvom živih potvrda iz svih registara hrvatskoga jezika, od vulgarnoga slenga do vrhunske beletristike, od stripa do strukovne terminologije.
„Drugi jezici tako opsežna i dorađena rječnika stopljenica nemaju, premda u nekima postoje iscrpni njihovi abecedariji ili pak autorski rječnici izmišljenih riječi“, kaže profesor s Katedre za hrvatski standardni jezik.
Rječnik će biti otkriće i poticaj u mnogim aspektima. On će, primjerice, pokazati da je i strip, iako uglavnom percipiran kao vizualno-grafička umjetnost, mjesto jezične inovacije, te da su barem dva velika stripaša, I. Bednjanec i D. Mataković, izuzetno kreativna i u jeziku, ističe Žanić i dodaje: Virtuoznost kojom su, primjerice, T. Maroević i A. Šoljan na hrvatski prenijeli Queneauove francuske, odnosno Carrollove engleske stopljenice opće je mjesto naše kulture i književnog prevodilaštva, a sad će taj leksik, ne gubeći umjetničko opravdanje, biti postavljen u najširi lingvistički, kulturološki i povijesni kontekst.
Tatjana Pišković uza sve kvalitete Rječnika ističe da će on iznimno doprinijeti i popularizaciji znanosti jer je korpus rječnika velikim dijelom suvremen, aktualan, duhovit i pristupačan čak i čitateljima neupućenima u te teme.
Stopljenice - bockave, satirične i polemične
Autori su svjesni da bi rječnik stopljenica, za razliku od ostalih posebnih rječnika, u čitatelja mogao „stvoriti neobičan obzor očekivanja“ da će „naići na zbirku veoma uspjelih i duhovitih tvorenica“. Sva je prilika da će takvi čitatelji biti razočarani. Rječnik stopljenica nije zbirka duhovitih riječi, nije zbirka viceva, on je jednostavno zbirka riječi nastalih osebujnom tvorbom – stapanjem. Stopljenice po svojoj naravi jesu pojmotvorne, iskričave, nerijetko provokativne, bockave, vulgarne, često satirične i polemične, ali kao ni ostalim riječima nije im u suštini da budu smiješne, kaže Marković i naglašava:One su jednostavno riječi koje je osviješteni hrvatski govornik kad su mu zatrebale skovao. Rječnik stopljenica kao takve ih je zabilježio i fosilizirao, iščupavši ih iz njihova životnoga konteksta.
Kapital koji takav posebni rječnik priskrbljuje kulturi u kojoj nastaje, jer registrira aktualnu i živu jezičnu uporabu, bit će izvrstan poticaj da se osuvremene ili iznova sastave hrvatski rječnici koji predstavljaju najautoritativniju leksikografsku vrstu. Ugledanje u autorsku suverenost i izvrsnost „Hrvatskoga rječnika stopljenica“ najbolja je instrukcija za takvu djelatnost, zaključuje Tatjana Pišković.
