Sve su sretne obitelji nalik jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način, glasi prva rečenica “Ane Karenjine” koja dobro rezimira dramu “Kolovoz u okrugu Osage” američkog glumca i dramatičara Tracya Lettsa, hrvatskoj publici poznatog po ulozi Andrewa Lockhearta, beskrupuloznog senatora i šefa CIA-e iz 3. i 4. sezone izvrsne serije “Domovina”.
Obiteljska idila, kojom nas često bombardiraju u Coca-Colinim reklamama i ljigavim predbožićnim filmovima, Potemkinovo je selo iza kojeg se krije ustajala močvara nezdravih emocija, destruktivnih međuljudskih odnosa i psihotičnih ponašanja. Obiteljsko gnijezdo smrdi po animalnosti; ni prema kome u svakodnevnom ophođenju nismo tako surovi, zlobno iskreni i otrovni kao prema najbližima.
Tracy Letts shvatio je kako se najveća drama današnjice događa u dnevnom boravku pa je tamo smjestio radnju svog komada koji vrlo neuvijeno i teškim crnim humorom progovara o raspadu institucije obitelji, nepremostivosti međugeneracijskog jaza i propadanju više srednje klase.
Iako je snažno obojen atmosferom američkog Juga (očito poslovica što južnije to tužnije vrijedi i za SAD), dnevni boravak obitelji Weston mogao bi biti smješten na bilo kojoj lokaciji zapadne hemisfere. Iako je “Kolovoz u okrugu Osage” na trenutke vrlo predvidljiv, a likovi su stereotipizirani, zanimljiv je način na koji je Letss uklopio i vješto izbalansirao “već viđeno” stvorivši pritom sasvim novu cjelinu.
U njegovu djelu napravljena je savršeno funkcionalna kombinacija “Amera i Rusa”. Majstori obiteljske dekadencije, William Faulkner i Tenessee Williams kod Letssa se susreću s Čehovom i Nabokovom dok sve poput soundtracka prate stihovi pjesme “Šuplji ljudi” T. S. Elliota s kojima predstava vrlo efektno završava. Prema Letssovoj, Pulitzerom ovjenčanoj drami, 2013. je snimljen istoimeni film.
Na žalost, film je limunadasta melodrama u kojoj je crnohumorna oštrica originalnog teksta otupljena do neprepoznatljivosti, tako da gledanje filma prije odlaska u teatar nije preporučljivo. Gavellin ansambl na sceni funkcionira bolje nego impresivan cast filma koji čine Meryl Streep, Julia Roberts i Ewan McGregor.
Bojana Gregorić Vejzović u ulozi frustrirane Barbare Weston mnogo je prirodnija nego jednodimenzionalna Roberts, dok je Anja Šovagović Despot u ulozi tabletomaniji sklone Barbarine majke Violet dokazala kako svojim umijećem može parirati svjetskim velikanima glume kao što je Meryl Streep.
Boris Svrtan svoj je mandat u Gavelli započeo solidnom četvorkom te pružio publici zanimljiv i poučan pogled na modernu američku dramu. Komad je vrlo aktualan i za domaće uvjete jer vrlo eksplicitno upozorava na probleme alkoholizma i tabletomanije koji nisu rijetkost ni u hrvatskim obiteljima.
