Kultura
319 prikaza

Nitko me nikad u životu nije tako iskreno i srdačno zagrlio kao Leonard Cohen

1/11
Zvonimir Barisin/PIXSELL
U intervju, među ostalim, otkriva kako ga je život spojio s Patti Smith i Leonardom Cohenom, tko je za njega Tin Ujević i zašto se u Berlinu osjećao kao Pablo, a ne Pavo

Pavo Majić, umjetnik iz Splita, nedavno je obilježio dva važna jubileja, 40. godišnjicu od otvaranja danas kultnog "Studija naranča" i 20 godina od osnutka Međunarodnoga grafičkog bijenala Splitgraphic. U svom stvaralačkom radu primio je brojne nagrade, izlagao je u svim značajnijim gradovima diljem Europe i svijeta, a dva puta je uvršten među sto najboljih suvremenih umjetnika svoje generacije, u monografijama tiskanima u Londonu. Ali nisu samo obljetnice i priznanja razlog zbog kojeg smo razgovarali s ovim uglednim gospodinom. Majić je prije svega čovjek iznimno zanimljivog životnog puta i kozmopolitskih razmišljanja. Kao mladić je, tijekom '60-ih i '70-ih, živio kao i ostali mladi njegove generacije, kao pacifist i buntovnik slobodarskih ideja. Proputovao je pola svijeta, a na mnogim mjestima zadržavao se i dulje, poput Hidre u Grčkoj, španjolske Ibize, Londona, Hamburga, Praga, Amsterdama... Toliko je putovao da je postao sumnjiv tadašnjim državnim birokratima, zbog čega su mu, bez posebnog objašnjenja, oduzeli putovnicu. Majić se smirio tek nakon rođenja kćeri, koja mu je potpuno promijenila život. Objavio je i tri knjige: art book "Ne boj se! Nisi sam! - hommage to Tin Ujević" s kćeri Marinom Majić Petit, poemu "Anatomija daha" te putopisno-autobiografske zapise "Kotrljajuće naranče", tiskane na hrvatskom i engleskom jeziku, te je upravo u pripremi i drugo izdanje tiskano na engleskom. Član je Hrvatske udruge primijenjenih umjetnika, Hrvatske udruge likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. U intervju, među ostalim, otkriva kako ga je život spojio s Patti Smith i Leonardom Cohenom, tko je za njega Tin Ujević i zašto se u Berlinu osjećao kao Pablo, a ne Pavo.

Express: Kako se rodila vaša ljubav prema umjetnosti?

Ne mogu definirati kad se to dogodilo. Valjda se neki ljudi naprosto rode predodređeni za nešto. Odmalena sam upijao sve što se događalo u svijetu umjetnosti, sve me zanimalo, to je neki moj svijet, neki tajni svemir koji sam prepoznavao i osjećao ga onako intuitivno, po duši. Kao student, tih '60-ih godina, počeo sam se baviti eksperimentalnim filmom. Studirao sam sociologiju u Sarajevu, a upisivao sam i druge fakultete samo da imam indeks, da ne moram ići u vojsku koja je u to vrijeme trajala dvije godine. Meni kao pacifistu to bi bila kazna. Nisam mogao zamisliti da me ovako introvertiranog stave u neku kasarnu. To bi za mene bilo ropstvo, a uz to ne mogu podnijeti nikakav autoritet. Odgađao sam beskrajnim razvlačenjem studija koliko god sam mogao. Ali poziv je naposljetku ipak stigao pa sam odlučio gladovati. Bio sam samo na čaši mlijeka i banani dnevno, i spao sam na 42 kilograma. Potom sam po pozivu išao na liječnički u Beograd, gdje me jedan dobri čovjek, inače ugledni doktor, samo pogledao tako mršavog, s dugom kosom, i rekao: 'A sine moj, gdje ćeš ti takav, nisi ti za vojsku'. Poslao me napraviti neke pretrage, više forme radi, a onda je napisao da sam asocijalan i da bih samo bio na štetu ostalima, pa i samome sebi te da sam nesposoban za služenje vojnog roka. Pravio sam se da sam silno razočaran time što me neće primiti, ali kad sam izašao iz ordinacije, od sreće sam umalo preskočio stablo u dvorištu zgrade.

 | Author: Zvonimir Barisin/PIXSELL Zvonimir Barisin/PIXSELL

Express: Vi ste ustvari tijekom '60-ih i '70-ih živjeli jedan nekonvencionalni život, kao pripadnik 'beat', odnosno hipi generacije, kao nomad i boem?

Patti Smith svojedobno je rekla: 'Buntovnici se rađaju'. Tako i jest. Moj život, i onih s kojima sam se družio, nije bio u skladu sa životima drugih tog vremena. Ja sam do 1968. jedan period ustvari živio u Dubrovniku, u potkrovlju s prijateljem pjesnikom. Tamo sam upoznao par Švicaraca koji su putovali stopirajući, želeći tako doći do Goe u Indiji. Otputovao sam autostopom u Split, a upravo su mi oni dali adrese ekipe s Peristila. Nije bilo drugog načina da se mi mladi nomadi okupimo na nekome mjestu, osim da usmenom predajom otkrijemo važna kozmopolitska mjesta na kojima su se okupljali istomišljenici iz toga vremena. U Dubrovniku su to bile skaline sv. Vlaha, u Splitu Peristil, u Parizu je to Montmartre, u Ateni Plaka...

Express: Kao student ste živjeli i u Sarajevu?

Dok sam studirao u Sarajevu najviše vremena sam provodio u tamošnjem Kinoklubu u blizini fakulteta. Provodili smo tamo jako puno vremena, a živio sam u potkrovlju kod prijateljice, to je zapravo bila jedna mala komuna. Tu bi svakodnevno na druženje dolazili studenti i umjetnici, između ostalog i Goran Bregović, tad mladi student filozofije. Naše vrijeme i živote smo provodili razgovarajući, nadahnuti pacifizmom, hinduizmom, ekologijom, otporom prema trulim i licemjernim sustavima kapitalističkog društva. Bili smo protiv rata u Vijetnamu i općenito protiv ratova. Otkrivali smo zen i druge istočnjačke filozofije, kao i jogu te meditaciju.

 | Author: Zvonimir Barisin/PIXSELL Zvonimir Barisin/PIXSELL

Express: Po dolasku u Split vaš najbliži prijatelj postao je Pave Dulčić, umjetnik koji je 1968. obojio Peristil u crveno. Kakva su vaša sjećanja na to razdoblje?

On je bio najtalentiraniji iz naše generacije. Crveni peristil je bio odraz bunta, otpora. Njegov čin je zapravo bio vrisak jedne generacije, prepoznat je u umjetničkim krugovima diljem svijeta, ali je u Splitu etiketiran kao vandalizam. Kasnije je njegovo djelo bilo dijelom shvaćeno i prihvaćeno i tad su svi odjednom počeli govoriti kako su oni bojili Peristil u crveno, a zapravo su htjeli biti dio avangarde tog vremena. Ali to nije istina. Crveni Peristil je Pavina ideja. Bio je izuzetan umjetnik, u Nepotovoj je otvorio atelje koji se zvao 'Šipak', ali nije dugo trajao. On je ustvari postao žrtva zločestih ljudi. Pokojni Pave i ja smo jedan period bili jako bliski, mogli smo satima šetati i šutjeti. To je bila ona ugodna šutnja, kad je uz tebe netko s kim se razumiješ, a ne trebaš ni riječi progovoriti.

Express: A onda ste vi 1983. godine otvorili 'Studio naranča'. Zašto naranča i zašto studio?

Na svijet je došla Marina, moja kćer. Moj život prije toga svodio se na putovanja i sjedenje na Peristilu, a onda je odjednom za to malo biće trebalo osigurati egzistenciju. Kad dobijete dijete, to vas potpuno promijeni. Ne možete više ići u nekakvu krajnost. Iako ja nisam bio dio tog materijalnog svijeta u kojem je stalna jedino ta žudnja za novcem i stvarima, ipak sam se morao malo pokrenuti i promijeniti način života. Našao sam mali, potpuno derutni prostor pored ribarnice i uhvatio se posla. Pomagao mi je prijatelj arhitekt, sve smo sami uredili i otvorili studio, zapravo jednu bijelu kocku od devet kvadrata. Kako sam puno putovao, vidio sam kakve se stvari po europskim metropolama dizajniraju i prodaju. Tako sam počeo raditi 'kartoline', grafike, nakit, originalne stvari koje u to vrijeme nigdje niste mogli kupiti. Vrlo brzo je 'Naranča' postala toliko popularna da nije bilo nikoga u Splitu tko nije imao nešto iz mog studija, koji je vrlo brzo postao kultno mjesto. Tad je bilo popularno svojim obrtima ili radnjama davati imena na stranom jeziku, a ja nisam razumio zašto. Odabrao sam ime 'Naranča' jer je ona za mene zapravo, po formi, boji, mirisu i okusu, simbol Mediterana. Vesna Parun je u jednoj svojoj poemi napisala: 'A more nosi naranče u luku. I nebo je rujno od proljeća...'. Zar nije predivno?

 | Author: Zvonimir Barisin/PIXSELL Zvonimir Barisin/PIXSELL

Express: Kako ste naposljetku završili u Getu u Dioklecijanovoj palači?

U prostoru kraj ribarnice bio sam u najmu, a onda sam kupio ovu kuću. To je bila potpuna ruševina, sve se raspadalo, drveni podovi su bili truli, zidovi raspucali, zapaljeni... Mislio sam da ću to uspjeti srediti u godinu dana, a na kraju se razvuklo na tri godine. Svako jutro u sedam sati bio sam ovdje na gradilištu s majstorima, pomagao, čistio, nosio šutu... Otukli smo žbuku sa zidova i otkrili stari originalni zid Dioklecijanove palače, koji sad i vidite. Kako su me uvijek fascinirali brodovi, pri uređenju interijer sam uredio poput unutrašnjosti plovila, stavili smo drvene podove, stepenice, ograde nalik na one na brodovima... U blizini je živio šjor Josip, inače Bračanin, koji me jednom došao pitati znam li gdje sam došao, da je to Get, da tu nema nikoga i ničega. U blizini je bila samo jedna krčma gdje su dolazili stari alkoholičari i milostive noćne dame. Rekao sam mu da sam putovao po svijetu i da sam vidio da su stare gradske jezgre i ovakva mjesta u svim europskim gradovima ustvari najljepša, ta njihova središta. Pa i slavni i u cijelom svijetu poznati The Marquee Club u londonskom starom dijelu grada Sohou je naizgled tek jedan opskurni, neugledni klub, a zapravo su se u njemu rađale i počinjale karijeru legende poput Rolling Stonesa te brojne druge grupe i autori.

Express: Kako ste odabrali simbole i motive koji se provlače u vašim radovima?

Završio sam srednju građevinsku školu u namjeri da možda jednoga dana budem arhitekt. To se vidi i na mojim radovima. Moj dobri i dragi prijatelj Tonko Maroević uvijek je primjećivao kako sam jako precizan u izvedbi, da se u mojim djelima vidi ta geometrijska priča. U građevinskoj školi smo imali crtanje, a učili smo i izrade konstrukcija što me na neki način vjerojatno odredilo u stvaralačkom izričaju. Volim mediteranske motive, more, boje, ali ne volim kićenje i pretjerivanje. Sklon sam minimalizmu. Manje je više.

 | Author: Zvonimir Barisin/PIXSELL Zvonimir Barisin/PIXSELL

Express: Važan dio vas kao bića je i opus Tina Ujevića, kako se dogodila ta ljubav?

Znate, kad sam prvi put u mladosti u školi pročitao njegove stihove, potpuno sam bio opčinjen magijom Tinove poezije i njenom imaginacijom. Stihovi: 'Ne boj se! Nisi sam! ima i drugih nego ti... koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. I ono sve što ti bje, ču i što sni gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom...' su me oduševili, i to traje sve do danas. Pomislio sam tad kakav je ovo čovjek i pjesnik, kakva kozmička poruka je zapravo ta njegova poezija. Poslije toga više nikad nisam bio isti. Ujević je bio dio i te kozmopolitske priče koju smo sanjali i živjeli, ali on nije bio naš idol, on je zapravo bio stjegonoša mojoj generaciji. Kasnije sam napravio grafičku mapu posvećenu njemu, a potom s Marinom Majić Petit i knjigu s grafikama te sam u nju uvrstio i portrete 26 pjesnika, Tinovih pobratima. Ona sadrži i Marinine prijevode, odnosno prepjeve njegovih pjesama na engleski, kao i priče iz njegova života te o njegovoj karizmi. Ta knjiga 'Ne boj se! Nisi sam! - hommage to Tin Ujević' izdana 2006. godine kasnije mi je otvorila put prema mnogim poznanstvima i prijateljstvima o kojima nisam mogao ni sanjati.

Express: Ispričajte nam koja je poveznica Patti Smith i Sama Sheparda s Tinom Ujevićem?

Marina i ja pozvani smo na promociju knjige i moju izložbu u New Yorku u čuvenom Bawery Poetry Clubu. Nakon promocije, prilikom snimanja reportaže za našu javnu televiziju, vidio sam Sama Sheparda za šankom. Predstavio sam mu se iako sam mu ustvari htio predstaviti poeziju Tina Ujevića. Shepard se oduševio Tinovom poezijom! Taj susret mi je otvorio vrata do Patti Smith. Naime, dok smo se bavili promocijom knjige, Patti Smith je istovremeno pripremala koncert i slučajno smo se našli na istome mjestu. Kratko smo porazgovarali i ona nas je pozvala da dođemo na njezin koncert dan poslije. Stigao sam navečer s Marinom, ali nisu nas htjeli pustiti, nije bilo karata, a redar nije htio ni čuti da nas je Patti pozvala osobno. Pitao me odakle sam, a nakon što sam mu rekao da sam iz Splita, iz Hrvatske, rekao je kako je njihov glavni konobar iz Hrvatske. Tako su nas ipak uveli unutra i smjestili za stol s njezinim najbližima prijateljima i obitelji, odmah pokraj pozornice. Uživao sam u koncertu, posebno jer sam jako volio Patti Smith. Dok sam u mladosti radio kao DJ, njezin prvi album 'Horses' bilo je jedna od onih ploča koje sam puštao svaku večer. Nakon što je završila koncert, pridružila nam se. Razgovarali smo o razlogu našeg boravka u NY. Bio je to jedan zaista ugodan razgovor. Spomenuo sam kako sam dan prije upoznao i Sama Sheparda, s kojim je ona bila jako bliska. Oduševila se i s razgovorom s Marinom, njenim prijevodom i esejem o tegobnom životu i poeziji Tina. Kasnije smo se susreli još dva puta, i zaista mogu reći kako je uistinu predivna osoba i umjetnica. Ona je za mene 'Sister of universe', što sam joj i osobno rekao prilikom našeg prvog susreta. Kasnije je ona na jednom svom koncertu pročitala Tinovu poemu 'Vasionac' pred 5000 posjetitelja.

 | Author: Zvonimir Barisin/PIXSELL Zvonimir Barisin/PIXSELL

Express: Kako ste upoznali Leonarda Cohena?

U mladosti sam jedan period života živio na otoku Hidra u Grčkoj, to je jedno malo prekrasno, ribarsko mjesto bez automobila i savršenog mira. Cohen je tamo došao slučajno. Naime, htio je pobjeći od kanadske zime, pa je sletjevši u Pariz planirao produžiti za Španjolsku, ali nije bilo aviona. Tako je uzeo kartu za prvu destinaciju na Mediteranu. To je bila Atena. Tamo su mu preporučili Hidru, gdje je kasnije kupio i kuću. Ja sam po dolasku na Hidru upoznao Michaela, slikara iz Amerike, koji je odmah uz more imao galeriju, a koji je ustvari bio Cohenov prijatelj, kao i od Jima Morrisona, s kojim je studirao u Los Angelesu. Michael i ja provodili smo dosta vremena zajedno. Tako sam preko njega upoznao Leonarda Cohena. Djelovao je mirno, kao da pokušava u sebi ugušiti tu neku mračnu i depresivnu fazu u kojoj je tad bio. Ljudi ga tamo nisu baš prihvaćali i razumjeli. Ponekad je znao konzumirati određene supstance koje bi njega, ekstremnog introverta, pretvorile u egzaltiranog ekstroverta. U tom periodu života malo je govorio i izbjegavao ljude.

Express: Ali nekoliko desetljeća kasnije opet ste se susreli, ali u potpuno drugim okolnostima?

Istina. Bio sam u Veneciji na njegovu koncertu, koji se održao na Trgu sv. Marka. Inače svake godine odem u Veneciju, na bijenale, izložbe, koncerte, a ovom prilikom ponio sam i knjigu u nadi da ću imati priliku susresti Cohena kako bih mu je darovao. Došao sam prije koncerta do pozornice i pitao jednu djevojku, koja je tamo nešto radila, da mi kaže kad izvođači obično dođu prije nastupa. Rekao sam joj da Cohena poznajem iz nekih prošlih vremena i da bih mu volio dati svoju knjigu. Ona me uputila na njegova menadžera koji je baš u tom trenutku prolazio i ja mu ponovim tko sam. Rekao mi je da me se sjeća s Hidre, i da je i on neko vrijeme živio tamo, ali me ipak odbio jer Cohen je pristao na turneju pod uvjetom da mu nitko ne ulazi u backstage. Ali napravio je nešto čemu se nisam nadao. Rekao mi je u kojem je Leonard hotelu i dodao: 'Kazao sam ti ovo samo zato što mislim da će Leniju biti drago da te vidi i da će mu sigurno puno značiti tvoja knjiga. Ali pazi, puno sam ti rekao. Poslije koncerta dođi u hotel, sjedni za šank i čekaj. Mi obično budemo tamo nakon koncerta, Leni se ponekad pridruži, ali ponekad i ne. Ako je umoran, ode u svoju sobu odmarati se, meditirati i moliti'. No Leonard se tu večer nije spustio popiti piće, pa mi je njegov menadžer rekao da dođem ujutro, da će sigurno sići na doručak, da mu mogu dati knjigu i da ću imati priliku porazgovarati s njim. Došao sam u hotel ujutro, u salu za doručke, a kad me Leni vidio, digao se od stola i, vjerujte mi na riječ, nitko me nikad u životu nije tako iskreno, srdačno i prijateljski zagrlio kao on tad. Porazgovarali smo, zahvalio se za upoznavanje izvrsne Tinove poezije i što ga u knjizi spominjem, kao i što sam u knjigu uvrstio i njegov portret. Zatim se naklonio sklopljenih ruku kako to čine zen majstori. Bio je toliko ugodan, uljudan i skroman, osjećala se ta njegova pozitivna energija. On je, pomislio sam, zaista nakon sedam godina provedenih u zen hramu, u meditaciji, postigao svoje zen prosvjetljenje.

 | Author: Zvonimir Barisin/PIXSELL Zvonimir Barisin/PIXSELL

Express: A Tina Ujevića, baš kao i svoju autobiografsku, putopisnu knjigu 'Kotrljajuće naranče', predstavili se nedavno i u Provansi. Kako je došlo do te promocije?

Moja Marina već nekoliko godina s obitelji živi u Provansi, i kad joj odem u posjet, često sa svojom unučicom odem na kavu u cafe 'Book in bar', jedan jako ugodan prostor, koji posuđuje i prodaje knjige na engleskom jeziku. Taj prostor je za mene kao komadić ovozemaljskog raja, koji ujedno ima i sadržaje za djecu, igračke i priče, a ja mogu u miru popiti kavu i uzeti neku knjigu te malo čitati. Pitao sam voditeljicu prostora kako to zapravo funkcionira, kako odabiru knjige koje su na policama, a vidio sam tamo i knjige Patti Smith te Leonarda Cohena, ali i drugih značajnih autora. Rekao sam da i ja imam neke napisane knjige, a ona me zamolila da ih donesem pa će ih pročitati. Ako im se svidi, mogu donijeti nekoliko primjeraka. Tako je i bilo, donio sam prvo 'Kotrljajuće naranče'. Pričao sam joj i o Ujeviću. Oduševila se kad je čula zanimljivu priču o njegovu životnom putu, karizmi i poeziji, posebno kad sam joj rekao kako je 12 godina živio u Parizu, ali i nekoliko mjeseci u Provansi te da je naučio provansalski i prevodio s provansalskog trubadursku poeziju. Tako je, eto, na njihov poziv organizirana i promocija, na kojoj sam pričao i o našem velikom pjesniku i svojoj knjizi.

Express: Svoje radove izlagali ste u brojnim europskim gradovima i na drugim kontinentima, osvojili brojna priznanja. Koja je vama izložba najdraža, neovisno jeste li na njoj i nagrađeni?

Jedna od najznačajnijih svakako je bila izložba u Werkstatt der Kulturen u Berlinu, gdje sam predstavio grafičku mapu 26 portreta pjesnika. To je bila druga najposjećenija izložba u gradu u to vrijeme, a kako su objavili u njihovim medijima, bilo ih je oko 60. Moja je bila najposjećenija, i to nakon retrospektive Pabla Picassa u Nacionalnoj galeriji. To je bilo čudesno iskustvo, ali ne samo zbog tako velikog interesa. U vrijeme prije nego što se postavljala izložba platili su mi avionsku kartu za Berlin, na aerodromu me dočekao vozač koji me odvezao u hotel. Osjećao sam se kao Pablo, a ne kao Pavo. Otvorenje je bilo divno, odmah nakon službenog dijela otvaranja bio je jazz koncert, a onda su mi na sedam dana dali pratnju, odnosno čovjeka koji me vodio gdje god želim i pritom sve plaćao. Na odlasku su mi još isplatili i dnevnice, oko 200 tadašnjih maraka za dan. Nisam mogao sebi doći! Takav odnos prema umjetnicima bio mi je nešto novo i nikad ništa slično nisam doživio. Ali ipak, meni najdraža izložba je bila u maloj Galerija Ulupuha u Tkalčićevoj u Zagrebu, gdje je bila izložena moja prva grafička mapa koju sam radio za Međunarodni bijenale u Ljubljani. Pokojni Darko Glavan je pisao predgovor za katalog. Taj prostor mi je nekako baš drag i ugodan, intiman, a društvo na otvorenju je bilo sjajno i neka baš dobra energija. I uvijek se rado tamo vraćam, kasnije sam više puta tamo izlagao. Draga mi je i Moderna galerija u Dubrovniku, gdje sam dva puta izlagao, jedan put samostalno, a drugi put s najuglednijim umjetnicima koji su u svojim radovima imali i po neki rad s motivima prekrasnoga Grada. Tako, eto, u fundusu imaju i neke moje radove.

 | Author: Zvonimir Barisin/PIXSELL Zvonimir Barisin/PIXSELL

Express: Prošle ste godine obilježili i 20 godina od osnutka Međunarodnog bijenala u Splitu. Zašto ste pokrenuli bijenale i koliko je to bio velik izazov?

Nakon što sam izlagao i bio na bijenalu u Ljubljani 1995. godine, pomislio sam zašto Ljubljana ima jedan takav događaj, a Split nema. Htio sam svom gradu dati nešto, neki svoj obol jer Split ima dugu tradiciju grafičkog lista i predstavljanja radova. Razgovarao sam o toj ideji s prof. Duškom Kečkemetom, koji je imao veliko iskustvo u organiziranju bijenala, a kojega sam jako volio i poštovao. On me samo pitao kako mislim to organizirati sam, no unatoč brojnim preprekama i nerazumijevanju od nadležnih i gradskih institucija uspio sam organizirati i prvi, i drugi i peti i deseti. Evo, prođe i dvadeset godina, a ja i Marina, koja je povjesničarka umjetnosti te ujedno i kustos Splitgraphica, i dalje nastojimo i pokušavamo održati bijenale na životu. Sljedeći će se održati u Provansi u veljači i ožujku ove godine. Olakotna okolnost je što Marina tamo živi za stalno.

Express: Sve to radite iz entuzijazma?

Moj osnovni problem možda je taj što sam idealist, a čini se da je moju generaciju idealizam kojemu smo težili zapravo uništio. Po prirodi smo i ja i Marina perfekcionisti i pažljivo smo birali radove za svaku izložbu. A evo imamo više od 1000 listova vrijednih radova poput onih Ede Murtića, Miroslava Šuteja te drugih hrvatskih i najpoznatijih svjetski grafičara. Želimo otvoriti Muzej suvremene grafike u Splitu. Ali nitko od nadležnih nam nikad nije rekao ni dobar dan. Redovito sve zovemo na otvorenje, nikad nisu došli ni jedan gradonačelnik ni dogradonačelnik, a bogami ni čistačica. Ja bih se nakon svakog bijenala srušio od stresa, uništen i psihički i fizički. Nažalost, naši 'kameni spavači' iz gradskih administracija nikakvog sluha nemaju za kulturu. Pokušavao sam doprijeti do nekoga u gradu posljednjih 20 godina, da čuju što mi to radimo, ali za umjetnost, nažalost, nema nikakvog interesa. Beskrajno sam strpljiv i malo tko me može izbaciti iz takta, ali me jako žalosti što ovaj prekrasni grad, kulturnom, duhovnom i materijalnom baštinom bogati Split, tako dugo stagnira.

 | Author: Zvonimir Barisin/PIXSELL Zvonimir Barisin/PIXSELL

Express: Kako biste se opisali kao umjetnika?

Dok stvaram trebam samoću, mir i kontemplaciju. Nisam od onih koji će nešto vidjeti, nešto će mu sinuti, pa će trčati to napraviti. Uživam u šetnjama uz more, volim taj mir, mogao bih živjeti u svakome mjestu na Mediteranu, to je moj neki širi zavičaj. Malo spavam, pa se dignem po noći i stvaram, imam atelje na Bačvicama, gdje ponekad ostanem i spavati kad imam puno za raditi, a imam i radni prostor u kući. Promišljam dugo o svojim idejama, radim po intuiciji. Ponekad rad dugo stoji i čeka da mu se iznova vratim. To je proces, tad smo najbliže svevišnjem i prirodi. U atelijeru nikad nemam ni trenutka slobodnog vremena. Uvijek slušam glazbu i radim na nekoliko radova istovremeno. U trenucima dok radim i nešto novo osjećam se zadovoljnim i sretnim. Kako je lijepo zapisao Leonard Cohen: 'To su trenuci u kojem se mi kojima je dano da nešto stvaramo osjećamo najbliže Stvoritelju'.

Express: Jeste li postigli sve što ste željeli ili ima još nešto što tinja u vama u stvaralačkom smislu?

U mirovini sam već deset godina. Iako su moj ego, taština i ambicije pod kontrolom, nikako da se smirim. Ima tu još toliko stvari koje bih volio provesti u djelo, nedovršenih zapisa, skica, grafika... Već imam jednu grafičku mapu u planu, skice su tu, to je zapravo proces koji je stalno prisutan. Volio bih ostvariti još neke zamisli u vezi Splitgraphic bijenala, ali najviše od svega volio bih, još koliko mi bude dano, gledati unučicu kako raste, njezin životni put, upijati i osjećati njezinu životnu radost. Vrijeme provedeno s tom bistrom i dražesnom djevojčicom je stvarno nešto uzvišeno i posebno. Ali ne žalim ni za čim u životu. Uvijek se sjetim kako sam na put koji sam odabrao na pragu punoljetnosti krenuo samo s polovnom vrećom za spavanje. U to vrijeme, krajem '60-ih, u materijalnom smislu nisam imao ništa, a zapravo sam imao sve.

 

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.