Kultura
3227 prikaza

"Nikad toliko priča o vjeri, a nikad manje oprosta"

Jagoš Marković
Grgo Jelavic (PIXSELL)
Rođen je u Podgorici, a živi u Beogradu. Bio je prvi redatelj s prostora Srbije koji je režirao u Hrvatskoj

Redatelj Jagoš Marković je regionalna kazališna zvijezda. Predstave su mu rasprodane mjesecima unaprijed, a gdje god se pojavi privlači pozornost i izaziva komešanje. 

Ima iznimnu radnu energiju i potpuno je posvećen teatru. Rođen je u Podgorici, živi u Beogradu, a postavio je više od 50 predstava i dobio gotovo isto toliko nagrada. 

Uz to, Marković je bio prvi redatelj s prostora Srbije i Crne Gore koji je nakon rata režirao u Hrvatskoj, kad je u HNK “Ivana pl. Zajca” postavio pet predstava, između ostalih “Filumenu Marturano”, “Galeba” i “Carmen”. 

Dado Ćosić Intervju Kultura "Rat kao da još traje, mrzimo se kao i prije 20 godina"

Također je na Dubrovačkim ljetnim igrama režirao “Romea i Juliju”, a potom je na red došao i Split. Prije nekoliko godina Beograd je oduševio predstavom “Gospoda Glembajevi”, koja je u izvedbi Ateljea 212 izazvala pravu kazališnu euforiju. 

Zagrepčani su vidjeli nekoliko njegovih predstava, između ostalih Pirandellovu tragikomediju “Tako je (ako vam se tako čini)” i “Vrat od stakla” Biljane Srbljenović, obje u izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta, te tako upoznali njegov iznimno ekspresivan i emocionalno nabijeni teatar. 

No ipak je “Gospođa ministarka”, nastala po besmrtnoj Nušićevoj komediji, najveći fenomen u njegovoj karijeri. Predstava kontinuirano igra punih 15 godina u Narodnom pozorištu Beograd i ima kultni status, ne samo zbog Živke Popović, neobrazovane skorojevićke, koja kao supruga novopečenog ministra u vladi pokušava postati dio establišmenta, nego i zbog aktualnosti teme i Markovićeve režije.

Bobo Jelčić On je pogrešan Kultura "Tutić je zabranio svoju pjesmu u mojoj predstavi"

Nakon premijere u ožujku 2004. godine s Radmilom Živković u naslovnoj ulozi, ugledni kazališni kritičar Muharem Pervić zapisao je da je u toj predstavi Jagoš Marković “moćno razigrao san, opsesiju, ludilo vlasti, potrebu i težnju da se izađe iz svoje tijesne kože, da se bude netko i nešto, te stvorio komad za dug i lijep kazališni život”. I bio je u pravu. 

Predstava je izdržala sve izazove tako da i ove godine, kad se obilježava 155. godišnjica Nušićeva rođenja, nasmijava i oduševljava publiku.

Express: Vaš postav ‘Gospođe ministarke’ igra već 15 godina u Narodnom pozorištu Beograd. Zašto je i danas taj tekst toliko aktualan i zanimljiv? Je li razlog u tome što se i danas prepoznajemo u Nušićevim likovima?

Ono što je aktualno istodobno je i banalno pa je tako i ta tema već skoro banalna baš zbog aktualnosti. Ali u podtekstu te drame djeluju i neke druge i važnije sile, i to je drži. Klasika je vječna zbog vječnog u njoj, a ne zbog trenutačnog, aktualnog... Ta pomama za vlašću je naša ljudska boljka i očito nagon, strast, to su govorili i veliki umovi, i volja za moć. Ali ona je prikrivena, miješaju se motivi, ona želi sve najbolje svojoj obitelji. Motiv je častan, ali nas ipak sredstva određuju. ‘Nek’ ti sredstvo bude kao cilj’, kaže jedan veliki pravoslavni mislilac.

Express: Ivan Medenica je nakon premijere 2004. godine napisao da ste drastično intervenirali u Nušićev original te potom na neorealistični način poetizirali društvenu zabit i groteskne kreature. Jeste li priču, kao i lik Živke, osuvremenili i smjestili u naše vrijeme tako da prepoznamo današnje gospođe ministarke?

Ne, nisam to uradio. Ta predstava igra 15 godina, a od 20 glumaca koji su igrali na premijeri ostalo je troje - famozna Rada Živković, Olga Odanović i Aleksandar Srećković Kubura. Ali to je sad nešto potpuno drukčije od one tadašnje predstave. Nisam radio s ovih 17 novih glumaca, putovao sam svijetom, radio, bilo je mnoga uskakanja u zadnji čas, ali publika i dalje voli te s ovacijama pozdravlja tu predstavu. Znači, radi.

Express: Osim ‘Gospođe ministarke’, režirali ste i druge Nušićeve komade, kao što su ‘Sumnjivo lice’, ‘Ožalošćena porodica’ i ‘Dr.’. Što vas najviše privlači Nušiću? Je li to kritika pokvarenosti i gramzivosti, studija licemjerne sredine ili naprosto komičnost?

Nikad nije naprosto komičnost. Uvijek je drama, teška drama. Žanr je samo kut gledanja na stvari. Ni manje ni više od toga. Kad postoji samo komika, to je nešto prestrašno. To ponekad gledamo na TV-u. To se po srpski kaže bekeljenje. I neprevodiva je riječ.

Jagoš Marković | Author: Grgo Jelavic (PIXSELL) Grgo Jelavic (PIXSELL)
Express: Vjerujete li da kazalište, primjerice, Nušićevi tekstovi, može imati ljekovit učinak na publiku jer nas suočava s vlastitim manama i dijagnozom društva? Je li to uopće uloga teatra?

Ljekovito je i to i mnogo drugih stvari. Istina je lijek, a u istini i smijehu je sloboda. I to nam je najpotrebnije. O duhu je riječ. A uloga teatra je mnogo veća od dijagnoze društva. To postaje dogma i rađa unisonost čiji je fokus isključivo kritika društva, koje je već bolesno. Vjerujem da pod ovim svodom ima puno viših i dubljih značenje od te horizontalne razine. Kod Shakespearea, koji je najveći, ima mnogo razina i svjetova. Zanijemim kad čujem formulaciju da je njega netko ‘osuvremenio’. On je suvremen, on je Shakespeare. A mi smo suvremeni ili to nismo. Ili smo dosegli te visine ili nismo. Danas se ne govori o umjetnosti, o katarzi, samo o kritici društva. Taj diktat je odlika naše duboke provincijalnosti i inferiornosti, prije svega intelektualne.

Express: Osim Nušića, režirali ste klasike, od Shakespearea preko Moliera do Pirandella, od Držića do Krleže, primjerice, njegove ‘Glembajeve’ u Ateljeu 212, uvijek donoseći, kako su zapažali kritičari, osebujnu poetiku i estetiku. A tu je i Biljana Srbljanović i njezin ‘Vrat od stakla’. Kako biste definirali svoju kazališnu poetiku? Recimo, kako ste vidjeli Krležine ‘Glembajeve’, koji su bili jako gledani komad?

Da odgovorim na to pitanje trebao bi mi čitav život. Nemam potrebu definirati svoju poetiku. Radim je i živim. Nikako ne mogu unazad opisivati ‘Glembajeve’, ali želim reći da je to velika drama na najvišoj europskoj razini. ‘Glembajevi’ su bili jako gledani i voljeni u Beogradu, igrali smo ih poslije 40 godina, karte su unaprijed bile rasprodane. Ja nemam jednu ulicu, ovo ili ono, i ništa drugo. Nek’ je darovito, pa nek’ cvijeta tisuću cvjetova. Samo da je darovito i autentično. Ne podnosim konfekciju i trendove, mikrofone i ‘ajd’ svi u glas u iste ‘aljine. Moram biti sam i svoj. Tako je oduvijek. Žao mi ovih mladih koji moraju, ili misle da moraju, udariti u pomodne žice, koje su prolazne, ne shvaćajući da tako gube autentičnost svojega talenta. Sve je u formi, ona i zrači i znači.

Express: Kažu za vas da ste jedan od najomiljenijih Crnogoraca u Beogradu i da o Podgorici, u kojoj ste rođeni, pričate kao o Manhattanu. Možete li nam ispričati kako je bilo odrastati na tom crnogorskome Manhattanu?

Duga je to priča. To je čisti Mediteran s primjesama Orijenta, Stara varoš, Balkan, na pola sata od mora. Svega je bilo, sve je mirisalo. Sve o čemu se danas mora govoriti tamo je bilo normalno. Mislim na multikulturalnost, toleranciju. Stidim se što o tome danas moramo govoriti jer se po meni te vrijednosti podrazumijevaju. Dokle smo došli da danas moramo stalno o tome govoriti? I to toliko često da su te riječi već postale potrošene fraze, a nisu. Tugo moja, moja Podgorica! Tempi passati, ali i moje veliko i vječno unutarnje bogatstvo.

Express: Što vas je najviše formiralo, imate li umjetničke gene?

Formalno nemam umjetničke gene, nitko se u obitelji nije bavio umjetnošću, ali su mi roditelji jako daroviti. Mislim da je talent dar od Boga, a ne pitanje gena. Ali ličnost mora podržati taj dar, a tu je genetika važna. Režiser mora imati, osim dara, i ličnost koja taj talent može ostvariti, pa i povesti, izdržati... Imaginacija je samo jedan dio.

Express: Proglasili su vas vunderkindom jer ste s 12 godina režirali prvu predstavu, do 17. ste osnovali kazalište, sudjelovali na BRAMS-u, bili na MESS-u, u 20. ste diplomirali na FDU. Jesu li vam zvijezde bile jako sklone?

Jesu, i zvijezde s neba, ali i najveće zvijezde teatra. Prije svega Mira Stupica, Olivera i Rade Marković, Milena Dravić... Imao sam samo 22 godine, a radio sam s najvećima i od njih učio od početka. Sve su me naučili i na tome sam ih zahvalan.

Jagoš Marković | Author: Grgo Jelavic (PIXSELL) Grgo Jelavic (PIXSELL)
Express: Bili ste prvi srpski redatelj koji je poslije rata i raspada SFRJ režirao u Hrvatskoj, i to u HNK ‘Ivana pl. Zajca’. Iako ste tad izjavili da vas baš briga za politiku, mislim da se politička dimenzija te suradnje ne može zaobići. Jeste li to doživjeli kao ponovno uspostavljanje veza i kulturnih mostova?

Jesam. To zahvaljujem Mani Gotovac, velikoj intendantici i teatrologinji, koja me je dovukla, nagovorila i sve to omogućila. Hvala njoj i hvala Rijeci. Jako sam se trudio da sve to opravdam. Naravno da je to bilo uspostavljanje veza i mostova, pa bio je rat, a ja prvi poslije rata. Bio sam svjestan te situacije, osjećao sam se jako počašćeno. A kako mi je bilo lijepo u Rijeci! Kako su me dočekali! Svi! Neću to zaboraviti. I sad kad odem na Šegvićev Festival malih scena, najbolji u regiji, osjećam se kao kod kuće. Rijeka ima divnu publiku, koja s ljubavlju i razumijevanjem prihvaća glumce i redatelje. A kako sve pamti! Kad smo gostovali s ‘Vratom od stakla’ u izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta, govorili su mi o našim predstavama otprije 15 godina! Bio sam u čudu. Ne zanimaju me kritike, zanima me eventualni trag u nečijoj duši i nečijem sjećanju. O tome se nitko ne pita niti se na to može utjecati. To jest ili nije. To nisam očekivao, ali kad se već desilo, bio sam presretan. To smatram pobjedom teatra nad svime, kao što je taj naš rad i bio pobjeda umjetnosti i svega što ona jest nad zlom i mržnjom. To je tad bila važna stvar, ljudski i kazališno, a ne politički. Politika je gadna stvar. Klonim je se, mi smo otrovani njome.

Express: Poslije ste radili još nekoliko puta u riječkom teatru, zatim u splitskom HNK, a onda i na Dubrovačkim ljetnim igrama ‘Romea i Juliju’. Jednom ste rekli da vam je Dubrovnik iznimno važan, gotovo sveto mjesto u vašoj intimnoj abecedi. Koliko se taj vaš Dubrovnik razlikuje od ovog današnjeg, komercijaliziranog, skupog i prenatrpanog turistima i kruzerima?

Dubrovnik je sveto mjesto u mojoj intimnoj abecedi. Kruzere ne vidim. Ne želim ih vidjeti, a kad ih i vidim, ne želim o njima govoriti. Ne činimo uslugu Gradu tom pričom. Mi ih ne možemo odstraniti pa je uzaludno o tome govoriti. Kad govorimo o tom ruglu, kao da ga time nehotice pokapamo. Dubrovnik je veći od toga rugla, značajniji i ljepši, sja unatoč tome. Moj Dubrovnik razlikuje se od toga, oni mi ga nisu dali, pa mi ga neće ni uzeti. U nama žive sva vremena. Izdržao je on i gore stvari, nažalost i na moju veliku sjetu i muku. Ali on će pobijediti. U venama su mu Držić i Vojnović. A tog ‘Romea i Juliju’ u Skočibuhi neću nikad zaboraviti, taj naš divni rad, tu ljubav i tu premijeru! One ruže od mojeg ansambla još čuvam. Način na koji su ih dali... Ona majica koju su štampali s onim riječima! Da nisam dotad doživio ništa lijepo, to bi mi bilo dovoljno! Poklonio sam ih svojoj ženi, na sigurnom su. Nevu veliku, Kristinu, Amara, Jelenu, Natašu, Gotana, Sinišu, gđu. Linu... To je ono kad je sve kao u čahuri ljepote, to može samo teatar. Robert Budak, genijalni mladi glumac, ode s ovoga svijeta. Tragedija. A mislio sam da će biti kao Glogovac. Ode i on. To je toliko strašno da se ne osjećam dostojnim o tome govoriti.

Express: Kako biste ocijenili situaciju u beogradskim kazalištima, koja već godinama kuha, samo se mijenjaju scene? Prije nekoliko godina bilo je napeto u JDP-u, prošle godine u Narodnom pozorištu... U čemu je najveći problem? U manjku novca, marginaliziranju kulture?

Sad je ovo dobar povod da prospem pamet, kao što radi većina, iskritiziram sve živo i ostvarim neki intelektualni penal. Ma, ne da mi se. Svi živimo u manje više istom blatu, ali i u tom blatu teatri čuvaju taj naš duh koji imamo toliko koliko ga imamo. Ljudi hrle u kazališta svaku večer, pouzdano znam da za moje predstave uopće nema karata! Naravno, i za druge, ne samo za moje! I to je istina. Kulturu, naravno, pokušavaju marginalizirati, ali je ne mogu marginalizirati. I mi se nešto pitamo oko toga, zar ne? Najveći problem nije ni novac ni marginalizacija, nego ljudi i sistem vrijednosti, koji se davno srušio. Kad su pravi ljudi na čelu kuće, kao što je primjerice u JDP-u, onda nema problema. Sve je rješivo. Ljudi imaju glavne uloge, kao i na sceni, tako i u životu, no nas ubija krah sistema vrijednosti. Sve može čovječe, sve hladno prolazi, a sve gori dolaze, kao kod Vojnovića u ‘Trilogiji’. Dođe mi da se zatvorim u kuću i ne izlazim, ali ne mogu odoljeti teatru. Svemu drugom apsolutno mogu. Sve je toliko banalno da postaje dosadno, više nije ni otrovno, stekao sam imunitet.

Jagoš Marković | Author: Grgo Jelavic (PIXSELL) Grgo Jelavic (PIXSELL)
Express: Kako se kao umjetnik snalazite u ovom svijetu koji je kombinacija politike, spektakla i žutih vijesti, kriminala i klijentelizma, površnosti i digitalnih tehnologija? Ubija li to vašu kreativnost? Je li ideologiziranost pojela sve ostale vrijednosti?

Pa sve ste sami lijepo rekli i točno opisali. Kreativnost me ne ubija nego me jača. A ideologiziranost? Što je to? Ja je ne vidim. Vidim fals i kvazi, vidim laži na sve strane. Možda nisam razumio pitanje. Ako ste mislili na ispolitiziranost, onda ste u pravu, to je kao neka bolest, opća manija, kao to se mora, taj diktat vremena. Pola energije potrošim na to da se obranim. Ne želim ući u taj opći ton gdje se stalno ponavlja politika, politika...

Express: Svojedobno su vas, sa Zdravkom Čolićem, Momčilom Bajagićem, Srđanom Gojkovićem Giletom, Slobodanom Šijanom, Jovanom Ćirilovim i nekolicinom drugim umjetnika, smjestili među ‘nositelje i izvršitelje pogubne antisrpske politike u Srbiji’ jer ste podržali DS i LDP. Kako se ta kvalifikacija odrazila na vaš život i posao?

Nikako, vjerujte mi. Beograd je zaista grad rijetkog duha, svjetskog, to se zna. Apsorbira i pretvori glupost barem u vic ili mu ne pridaje značaj. Nema straha u tom mojem Beogradu. Grad su ljudi, jel’ tako? Svatko ima svoj Beograd. Mi pravimo naš kontekst u kojem živimo. Ali Beograd se ni objektivno ne da. Ima beskrajno puno duha, vama iz medija puno toga izgleda drukčije, kao i nama, no život nije u medijima i mailovima, kao što ni kazalište nije u kritikama i medijima. Da, mi se informiramo preko medija, ali to nije uvijek točna slika stvarnosti. Čini mi se da je ta vijest o toj listi više odjeknula kod vas i vani nego kod nas. Meni osobno bila je čast biti s tim ljudima na toj listi. Da citiram Držića i Grube iz ‘Skupa’, koji sam radio u JDP-u: ‘Sakloni mene Bog da tamo veće nogu stavim... došlo vrijeme da je prestižno ne bit u milosti raznijeh... ahahahha... bilo pa prošlo...’. Ne palim se na to da izigravam žrtvu i disidenta, iako je to jako profitabilno, kao i biti uz vlast. Meni je oboje gadno. Što jesi - jesi i budi to bez potrebe za profitiranjem. Jer za sebe si to dovoljno, zar ne? S internetom je došlo do te rijalitizacije, sve je postalo izloženo, kao u izlogu, i sve je na prodaju, i stavovi i privatnost. I politika je postala reality, privatnost prodaja, jagma za slavom, svatko ima svoj stav o svemu na ‘fejsu’, došli smo do kulta stava, verbalnog dakako... A u stvari to je sve često prostačka autopromocija. To je sve jako bolesno.

Jagoš Marković | Author: Grgo Jelavic (PIXSELL) Grgo Jelavic (PIXSELL)
Express: Neki vaši kolege, poput Branislava Lečića, angažirali su se u tekućim demonstracijama u Beogradu ‘Jedan od pet miliona’. Smatrate li da se umjetnik mora odrediti naspram društvene i političke situacije, konkretno u slučaju Vučića i njegove politike?

Ne mora nitko ništa. U tome je bit. Sve drugo je dogma i put u neki oblik fašizma. Moramo biti pristojni, mada je i to pitanje što je to danas, i dobri ljudi. Pristojnost ne volim afirmirati jer je ona shvaćena najčešće kao malograđanština, a ona mi je mrskija i od golog primitivizma, jer je uz sve i licemjerna, a jednako zla. Tako smo mi uglavnom između primitivizma i malograđanštine....

Express: Kako vidite put današnje Europe? Naime, nestaje multikulturalnost, jačaju nacionalizmi i razni oblici ksenofobije, ekstremna desnica maršira...

E to je užas. Uspjeli ste me ubosti! To je ono! To je sve u ljudskoj prirodi! I ta regresija. Stid me je, ali pokušavam prihvatiti realnost. Zar smo kao vrsta toliko bijedni i jadni? Zar su sve knjige uzaludne? Što je s vjerom? Nikad toliko priča o vjeri, a nikad manje oprosta i ljubavi za onog drugog pa ma tko on bio, brate dragi?! Što je to? Ali se ne plašim, ne znam zašto? Ne znam otkud mi tolika vjera i nada, ali je imam i ne mogu je kriti.

Express: Kažu za vas da ste tsunami, uragan... Spašava li vas to u razdobljima krize?

Uvijek je kriza. To je život. Ona je tu otkad pamtim. A što me ne ubi, to me ojača, pa i taj uragan. A činio mi je oboje, vjerujte. Prvo rasturim sebe - pošteno i totalno. Sam sebi sam bio najveća kriza. Drugi, kad vide, valjda pobjegnu, pa se nemam od čega braniti. Što je pripalo sceni, neka je, dobro je, nije mi žao, a što je bilo onako bahato, mladalački mediteranski i pusto, stid me je, ali što ću! Lako je biti smiren kad si niskog energetskog napona i hladnog temperamenta. Lako je biti i pošten kad ti je mali libido. Strasti ne prolaze nikad. Nek’ se tome nitko ne nada. To smo što smo, ali treba se truditi i biti bolji. U tom trudu su nam valjda i put i cilj.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.