Kultura
567 prikaza

Ni dernek ni meeting point, još jedan festival sa starom slavom

Arena u Puli
Duško Marušić/Pixsell
Filmski festival u Puli još uvijek se trudi, nevolja je u tome što to više nikoga ne zanima

Sve je te večeri, u subotu, 15. srpnja, izgledalo kao de se, zbilja, dešava nešto jako važno i kao da ne treba objašnjavati zašto baš tad treba biti tu, u Puli. Dotjerani uzvanici pozirali su fotografima, Arena je pretvorena u veliko i jedinstveno open air kino, vatromet – bez kojeg se više ne mogu održati ni borbe bikova – obasjavao je najčuveniju povijesnu znamenitost u Istri...

Počeo je, dakle, te večeri, 15. dana sedmog mjeseca, 64. po redu Pula film festival, obimom naš najveći, pa i najpoznatiji, te nekadanajvažniji jugoslavenski događaj te vrste. No u tjednu prije otvorenja Pula film festivala, dvije, sudeći po broju objava i načinu plasmana, najvažnije filmske vijesti bile su one iz Sarajeva i obližnjeg Motovuna.

Prva je govorila kako će počasno "Srce Sarajeva" dobiti jednako počasni gost tamošnjeg filmskog festivala, engleski glumac John Cleese, a druga da će članica motovunskog žirija biti Masha Alyokhina, bivša članica aktivističkog punk banda Pussy Riot.

Pula Film Festival Otišlo 5,3 milijuna kuna Kultura Filmska pljačka: Kako se izvlači novac za fantomske festivale

Ne može se reći, to nikako, da se organizatori PFF-a nisu potrudili i da se baš nije imalo što novoga reći u najavama PFF-a: domaći, hrvatski program najobimniji je do sada, a polovica filmova u njemu premijerno će biti prikazana upravo u Puli, program "Kratka Pula" također nikad nije bio veći i u njemu će se vidjeti, ako ne sve, onda većina najboljeg iz domaće audiovizualne produkcije, zemlja partner je Češka, dakle, država ozbiljne, jako ozbiljne kinematografije, a osim neovisnih, publika će moći pogledati i filmove zbog kojih se, još, ne zatvaraju kina, program za mlade preseljen je na plažu Ambrela...

Ukupno, na PFF-u će zainteresirani, zajedno s oko 500 akreditiranih gostiju, moći vidjeti više od 170 filmova na 220 projekcija, ići na koncerte, u galerije, a sve za osam dana. Ozbiljne su to brojke, impresivne, samo što ih se, eto, kao i cijeli Pula film festival, takvima ne doživljava.

Pritom, 64. Pula film festival dešava se u, blago rečeno, turbulentnoj godini za ovdašnju kinematografiju. Osvajanje Hrvatskog audiovizualnog centra ili, barem, smjenjivanje njegova dugogodišnjeg ravnatelja Hrvoja Hribara radikalnoj je desnici, predvođenoj jednom medicinskom sestrom i jednim bivšim marksistom, pojačanim onima što film ne gledaju ako glavna uloga nije heliktopter i ako već do kraja špice nema mrtvih kao u indijskim prometnim nesreća, bila bitka svih bitaka.

Nasuprot njima, većina domaćih filmskih radnika okupila se u inicijativu "Puk'o nam je film", ali se ubrzo ispostavilo kako, prvo, vlastima puca neka stvar zbog toga jer je sineastima puklo, da bi se, nedugo zatim, pokazalo kako su hrvatski autori stvarno povjerovali da su jedan javni skup i dva, tri nastupa u "Otvorenom" dovoljni za uzmak jurišnika konzervativne revolucije.

Hribar je, znamo, na kraju otišao, a došao je, na opći užas svih onih daveža uz Zoricu Gregorić, Daniel Rafaelić. HAVC je s povelikim zakašnjenjem objavio rezultate niza ranijih natječaja i ispostavilo se da cijeli sustav nije loš, daleko od toga, najbolje je postavljen u ovom dijelu Europe, ali i da je modificirani oblik todorićevskog poimanja prihoda i rashoda doveo do toga da je, kako je rekao jedan insider iz središnje kinematografske institucije, preporod hrvatskog filma samog sebe ugrizao za financijski rep.

"Svinjari", scena iz filma 'Svinjari' Kultura Dali smo 2,800.000 kuna za film kojeg nitko neće gledati

U prijevodu, potpore su se dijelile kao da 2020. godine slijedi kraj svijeta, ugovori su potpisivani, ali su ostajali neplaćeni i sad slijedi period u kojem, prije svega, treba realizirati dogovoreno, što će imati samo jednu moguću posljedicu - smanjenje produkcije koja se, a takva je gotovo sva, primarno oslanjala na javni novac. Uz to, dogodio se još jedan proces koji mora, jednostavno mora, promijeniti i poziciju i odnose u filmskoj industriji i načine proizvodnje.

Nekoliko mjeseci nakon prošlogodišnje, 63. Pule, uz iracionalno uredničko kašnjenje i nešto raniji, jednako iracionalan manjak potpore HAVC-a, emitirana je prva sezona "Novina", dramske serije prema scenariju Ivice Đikića, kojom je sadržajno i produkcijski napravljen pomak od dosadne TV konfekcije, dok je njezin međunarodni uspjeh pokazao, isto kao i dva ovogodišnja natječaja raspisana na dvije nove platforme - HBO Adria i United Media - kojima je ponuđeno oko 1000 scenarija, da je bivši jugoslavenski prostor izvor mogućih, zanimljivih priča, te da na njemu žive autori koji razumiju nove televizijske trendove, pokrenute još prije više od desetljeća, kad je u Americi snimljena "Žica", a u Rusiji "Brigada".

Pri tome, proizvodnja serije "Novine" stajala je kao, otprilike, snimanje dva, najviše tri filma, dok se s uobičajenim europskim proračunom jedne ovdje može snimiti gotovo deset kvalitetnih serija od po osam do deset 50-minutnih epizoda, za što, naravno, treba angažirati i brojne ekipe filmskih profesionalaca.

Prošlogodišnji i ovogodišnji kontekst u kojem se događa Pula film festival radikalno se, dakle, razlikuju u mnogo čemu, a sliče u jednom. Ma koliko se organizatori trudili ili ne trudili, PFF se percipira kao nešto što se, eto, događa i postoji, bez obzira na to što je formatirano u jednom društvenom, ekonomskom i političkom okviru te je nastavilo postojati u sasvim drukčijem i u kulturi u kojoj domaći film više nema ni izbliza isti status i ulogu.

Ni jedan filmski festival, pa to ne treba očekivati ni od pulskog, ne postoji da bi, svakako ne javno, rješavao muke industrije. Jednako tako, ni jedan filmski festival od Ljubljane do Skoplja, a ima ih oko 756, ne može po značaju biti ni blizu onima u Veneciji, Cannesu, Berlinu ili Karlovyim Varyima.

Danilo Šerbedžija Danilo Šerbedžija Kultura "Hasanbegoviću nije bilo jasno da se u kulturu ulaže bez uvjetovanja"

Povrh svega, svaka od postjugoslavenskih kinematografija - točnije, ona hrvatska kao jedina zbilja ustrojena, plus sve za koje se i ne može reći da postoje jer se filmovi i financiraju i snimaju gotovo stihijski - sama za sebe ima niz istih ili sličnih problema: od manjka novca i publike pa do stvarne relevantnosti u velikom svijetu.

Zbog toga uspjeh i status svakog od 756 regionalnih festivala ovisi, zapravo, ne o filmovima i programskim sadržajima, nego o lukavom miksu osjećaja nazočnosti neprekidnom derneku te mogućnosti da se, mimo glamuroznih paradiranja i projekcija, sklope interesna poznanstva i izgradi mreža prvenstveno producentskih, pa i kreativnih odnosa.

Uvjerljivo najuspješniji u tome je Miro Purivatra, direktor Sarajevo film festivala, događaja na kojem se, čak, i filmovi prikazuju, ali ga se doživljava kao nezaobilazan meeting point i mjesto čiji posjetitelji odlazak u Pulu, za razliku od sarajevskih ekskurzija, baš i ne smatraju obveznim. PFF se ne može, niti treba, sa svoje 64 godine prilagođavati tri puta mlađem SFF-u, niti, to svakako, nekom drugom hrvatskom festivalu, ali se nekako mora mijenjati.

Nije se, naime, u odnosu na vrijeme kad je Pula bila beskrajno važna promijenilo samo to što su umrli Tito, Bata Živojinović, Boris Dvornik, Dragan Nikolić, Relja Bašić, Liz Taylor, Richard Burton, Silva Koščina, Yul Brynner, Zaim Muzaferija i Petre Prličko, nego ništa, ali ništa pod kapom nebeskom, više nije isto. Računajući i, naravno, film s pratećom industrijom.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.