Izbjegavanje pogubljenja u posljednji tren, teško bolovanje u mladosti, pronalazak zgarišta obiteljske kuće tek su neke od stvarnih i bolnih epizoda iz života Bračanina, Pučišćanina točnije, Valerija Michielija koje je nedvojbeno utkao u sve svoje jednako tako bolne, dramatične kipove.
‘Meta’, koju se danas može naći u Parku skulptura Akademijelikovne umjetnosti uZagrebu, samo je jedanp rimjer. Statuu, gotovo bezglavu, uradio je u svojoj tipično ekspresionističkoj naravi, uvelike na tragu izduženih figura Alberta Giacomettija, čiju retrospektivu u rujnu ove godine sprema zagrebački Umjetnički paviljon. Michielija, kaže povjesničar umjetnosti Ive Šimat Banov, nikad nije zanimao zatvoreni, obli, glatki(mramor), već radije nešto čime će iskazati nemir koji je dolazio iznutra.
To je činio radeći hrapave, zgrčene, standardno ‘uznemirene’ površine, poput one na ‘Meti’, koju je izradio 1963., taman u razdoblju kad ga je najviše zanimao prikaz ljudske patnje i muke, što je pesimizam potaknut ratnim iskustvom.
- Svaka njegova kiparska akcija bila je motivirana iznutra, a ne izvana. Njemu nije bilo do poruka ili ogledala posrnuloga svijeta, nego do uvjerljivosti svojih stanja, prikazati očajanje čovjeka koji je odlučio živjeti na kruhu i vodi, na rubu koji uprizoruje smisao i besmisao, život i smrt- objašnjava Šimat Banov dodajući kako Michieli, mada nije jedini vlasnik grča (pomogli su mu u tome i Radauš i Meštrović ili pak posredno Bourdelle, Richier, Gargallo ili Gonzales) ipak ostaje zasebna pojava na hrvatskoj kiparskoj sceni.
Brač mu je pritom središte, što je sam naglašavao, uvijek se vraćajući rodnoj grudi i utkajući u svoje djelo i teksture tamošnjih škrapa kao iizvijenos tmaslinovih grana, otkrivajući i taj i takav Mediteran.
