Kultura
569 prikaza

Nemojte djeci ogaditi čitanje knjiga!

Čitanje
O lektiri se danas pokušava odlučivati čisto ideološki, reforma je na udaru, ali...

Pedesetak, možda i više srednjoškolaca iz Istre, najprije će biti iz Pule, kolektivno se nasmiješilo i potvrdno kimnulo glavom iako ih nitko ništa nije pitao. Do pola zadovoljni jer ne moraju biti u školi, a od pola ljutiti jer, umjesto na kavi, moraju biti na Sajmu knjiga i autora, čuli su rečenicu zbog koje su, ipak, na tren, povjerovali kako i nisu tako loše prošli kada su odabrani za posjet jednom od predavanja namijenjenim tinejdžerima, budućim, ako bude sreće, puno sreće, čitateljima i ljubiteljima književnosti. Nastavnici u njihovoj pratnji, međutim, nisu pokazali nikakvo oduševljenje: od svega na ovom svijetu, pisac i novinar Boris Dežulović je rekao baš ono što nikako nije trebalo. "Ja mislim da je lektira izmišljena da se ne bi čitala", kazao je autor romana "Christkind" i "Jebo sad hiljadu dinara".

Tunel od knjiga | Author: public domain public domain

Koji dan ranije, nevažno kada točno, ali svakako puno prije nego će Boris Jokić postati zvijezda, a reforma školstva prvorazredna društvena tema, Ivica Ivanišević, jedan od, u posljednje vrijeme najproduktivnijih domaćih autora, je na pitanje što bi on stavio u lektiru, odgovorio da ne bi ništa, jer je upravo to, čitanje zbog moranja, najefikasniji način da se neko djelo odmakne od publike. I sa njim se, također, složila publika. Kao što se, u većini, slažu i sugovornici "Expressa", autori i jedna autorica, urednici i nakladnici, pametni knjiški ljudi što pored kreveta ne drže daljinski od TV-a, već dvije, tri, pet knjiga... Među njima je i Ivanišević koji je, priznaje, čitao lektiru, "ali samo zato što sam morao. Pošto sam bio prinuđen to činiti, uopće mi se nije sviđalo, pa bih počesto dizao ruke od neke knjige.

Onda bi me grizla savjest, a da je umirim, počeo sam čitati neke druge libre. I tako sam se vremenom pretvorio u kompulzivnog čitatelja". Kruno Lokotar, jedan od najboljih i najnagrađivanijih urednika u Hrvatskoj, organizator nekoliko književnih festivala i pokretač nagrada "Prozak" i "Na vrh jezika", jednako je iskren. Lektiri se posvećivao što je manje mogao i koliko je morao: "Čitao sam sve drugo" "Osmi povjerenik" Renata Baretića, najnagrađivanija je debitantska knjiga u povijesti hrvatske književnosti, a njegov autor je priznao: "Možda zvuči nevjerojatno, ali lektire jedva da se sjećam. Jedini školski predmet iz kojeg sam uvijek imao peticu bio je hrvatski, što valjda znači da sam bio redovit i u lektiri". Službeno proglašena i nikada okrunjena kraljica storytellinga u nas Tanja Mravak, dobitnik nagrade za najbolji roman objavljen u biblioteci Balkan noir Nenad Stipanić, te predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara Mišo Nejašmić, za razliku od Baretića, bolje pamte obavezno čitanje.

Knjiga i kava | Author: Pixabay Pixabay

"Čitao sam većinu lektirnih naslova, sjećam se da su mi neke bile tmurne i nerazumljive", kaže Nejšamić, dok Tanja Mravak otkriva kako je, ustvari, bila štreberica: "Čitala sam, naravno, bilo u programu, a ja odlikašica. U osnovnoj školi rado i s veseljem, u srednjoj se pretvarala da mi je sve jasno". "Čitao sam općenito puno. Tako i lektiru. U osnovnoj, jer smo doma imali prastaru crno bijelu televiziju lampašicu s očajnom slikom, pa je i najdosadnija knjiga bila veći užitak. I zbog batina koje sam primao od učiteljice u prva dva osnovne radi ružnog rukopisa, knjiga mi je uz crtanje, postala utočište. U prva dva srednje me puknuo pubertet pa nisam baš čitao lektiru a od trećeg sam joj se pasionirano vratio, dijelom i da zadivim novu učiteljicu iz hrvatskog koja mi se jako sviđala", rekao je Stipanić.

Zapravo, osim ocjene iz hrvatskog, ako ne i više od nje, poticaj za čitanje često i nerazumljivih djela bilo je najbliže okruženje, u školi ili obitelji. "Ne sjećam se kako sam postala čitatelj, u to vrijeme, čini mi se, svi su bili čitatelji. Ako je to pitanje odgoja onda je zaslužan moj otac, inače zidar, koji je, kako danas tumači, zbog čitanja dobio karpalni sindrom... Ali ono što najviše pamtim je profesorica hrvatskog jezika, Dunja Erceg, koja bi jedva i pogledala referat o pročitanoj lektiri, ali bi nas zato po par sati ispitivala o moralnim i inim dilemama iz pročitanog djela. Nju pamtim više od lektire. Lektira je bila, a da mudri i naivni nismo ni znali, građanski odgoj. Navlačila je tako i one koji nisu pročitali da se prime knjige", kaže Tanja Maravak.

Djevojka čita u knjižnici | Author: Thinkstock Thinkstock

"Mene je čitateljem napravila teta Olga Sertić, bakina sestra, a od njezinih profinjenih metoda dao bi se sročiti i kratki priručnik za roditelje i skrbnike, pa i učitelje koji žele da djeca zavole čitanje bez ikakvog pritiska. Dodatni poguranac dala mi je i profesorica Neda Rudež, u prvom srednje. Ona nam je savjetovala da bilježnicu iz lektire pretvorimo u 'Dnevnik čitanja', u koji bismo osim obaveznog štiva upisivali i dojmove o svemu drugom što smo pročitali. Jednom mjesečno dobivao sam na račun toga i peticu iz zalaganja", rekao je Renato Baretić, dok Mišo Nejašmić dodaje: "I danas pamtim sve knjižnice i knjižničare – 'uvalili' su mi neke knjige i za to im velika hvala. Ali iskreno mislim da nije bilo stripova i časopisa nikad ne bih toliko čitao". Svi s kojima smo razgovarali, slažu se da čitanje po nalogu i užitak u čitanju, najčešće zajedno idu kao veselje i posjet zubaru.

"Nisu me nervirali samo pojedinci, nego i cijele nacije. Zamjerili su mi se, recimo, stari Grci, nešto mlađi Rusi, a i mnogi vremešni Hrvati. Starim Grcima sam se radosno vratio, nešto mlađim Rusima još i s više strasti. Nekim vremešnim sunarodnjacima nisam, niti ću, jer duboko vjerujem kako je život prekratak da bih ga tratio na čitanje knjiga osrednjih ili još slabijih pisaca samo zato što 'moji', jer pripadam kulturi koja se u nekim epohama, zapravo mnogim, baš i nije mogla pohvaliti bogzna kakvim adutima", izjavio je Ivanišević. Ni Tanja Mravak baš nije uživala sa "nešto mlađim Rusima": "Sjećam se da sam se jedva probijala kroz Braću Karamazove i priznala to profesorici koja mi je velikodušno udijelila drugi naslov. Taj je bio, vjeruj mi na riječ, puno zabavniji, ali ne mogu se sjetit koji. I nisam voljela drame".

Knjižnica | Author: Thinkstock Thinkstock

Nenada Stipanića su, osim sunarodnjaka, mučila i iznevjerena očekivanja: "Ubijala me stara hrvatska književnost, a upamtio sam iz srednje 'Patnje mladog Werthera' i to po naslovnici tadašnjeg izdanja, s ženskom rukom crveno lakiranih noktiju kako dodiruje dlakavi muški trbuh. Nadao sam se da možda, unutra ima seksa. Ostala je nada i sjećanje na naslovnicu te ljutnja jer nije bilo seksa". Mrtvi Smail-aga Čengić i budući pisac Renato Baretić tri puta su se sreli: u sedmom osnovne, te u prvom i trećem takozvane "šuvarice”. O epu Ivana Mažuranić, Baretić može reći samo jednu riječ: "Koma". Sartre, Marinković, Camus, Beckett, Kafka, Dostojevski, Andrić, Marquez...tek su neki od pisaca kojima su se kasnije, nakon otkrića da knjiga nije sredstvo tlačenja mladih, vratili Lokotar, Ivanišević, Stipanić, Nejašmić, Baretić i Tanja Mravak.

"Svakako, nakon dvadeset i kusur godina, to su posve druga djela", rekla je autorica nagrađivane zbirke priča "Moramo razgovarati". Svi oni slažu se kako škola i lektira nisu presudne za stvaranje buduće književne publike. Tek mogu biti, u boljim slučajevimamanje, ako ikako, zbog sustava, a daleko više zbog nastavnika i nastavnicarecimo tako, pomoćno sredstvo za otrkivanje uživanja u literaturi, ka čemu djeca u lošim školama dolaze, misli Kruno Lokotar, sama od sebe. "Strašno je važno da obrazovne ustanove", kaže Ivica Ivanišević, "ako već ne mogu razgoriti u klincima potrebu za čitanjem, ne ogade djeci samu ideju knjige". Drugačije rečeno, da ne postanu sudionici u procesu u kojem, prema opisu Miše Nejašmića, fragmentirano i reducirano čitanje mijenja uobičajen odnos prema knjizi.

A nju neki, kako je jednom cijenjenom hrvatskom prozaiku i srednjoškolskom nastavniku, objasnio njegov učenik, mrze ne zbog sadržaja, već i kao predmet! Upravo je to, dakle novi odnos prema knjizi generacija što svaki dan i za svašta nešto koriste više softwarea nego je NASA imaIa u doba rođenja njihovih roditelja, važni dio mozaika problema iz kojeg se, prema lijepim hrvatskim običajima, izdvajaju samo oni dijelovi o kojima naširoko i isprazno mogu polemizirati nadrkani pedesetogodišnjaci, skloni zaboravljanju činjenice da postoji životna dob u kojoj je vrijednost svega, ali svega, mjerljiva isključivo time koliko je to nešto zabavno ili nije, ma koliko mi, glupi odrasli, mislili i na televiziji tvrdili drugačije.  

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.