Nemam iluzija da će se nešto u domaćem kazalištu promijeniti

Ravnatelj zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh, Roman Šušković Stipanović, na prvu djeluje zadovoljno i opušteno. Ulazimo u njegov ured kao u rutinu uspješnog kazališta. Ansambl se upravo vratio s gostovanja u Užicama i beogradskom Ateljeu 212. "Godišnje napravimo tridesetak gostovanja, uglavnom po Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.

Sad smo igrali ‘Blue Moon’ Damira Karakaša u režiji Borisa Liješevića: predstave su bile pune, reakcija publike odlična, govori Šušković Stipanović. Prošle godine, kad je ovaj ravnatelj počeo četverogodišnji mandat, čime je prekinut višedesetljetni (punih 35 godina!) "mandat" Duška Ljuštine, Kerempuh je dosegnuo vlastiti rekord od gotovo 89.000 gledatelja, s 266 izvedenih predstava i 36 gostovanja. Ali što je kazalište osim statistike, što je srce kazališta kojemu je satira prva "karakterna" odrednica?

Zlatko Vitez Kultura 'Nosio sam glavu u torbi da me neki idiot od BBB-a ne ubije!'

Šušković Stipanović je došao na teren "Ljuštinina" kazališta, koje je posljednjih godina upadljivo radilo na distinktivnosti. Je li tu bila stvar u hrabroj strategiji Duška Ljuštine, zrelosti ansambla i/ili osluškivanju linije društvenoangažiranog suvremenog teatra; možda kombinaciji svih tih uhodanih mehanizama teatra - danas je manje važno.

Činjenica je, ipak, da je taj teatar, netom prije Ljuštinina odlaska dostigao reputaciju "onog mjesta" gdje je ekspresija političkoga kazališta, političke satire ili takozvanog angažiranog teatra – dobrodošla. Doslovno dobrodošla i onim nekazališnim pripadnicima publike koji su, primjerice, na predstavama Olivera Frljića izvolijevali istresti što god im se prohtjelo: od žestokog verbalnog vrijeđanja do fizičkih "protestnih" manifestacija trganja kazališnih plakata ili razbijanja plakatnih ormarića.

Možemo, naravno, reći da je autorska pojava Frljića apriorno opće mjesto kriminogenih, fašistoidnih, antikazališnih ekscesa gdje god se igraju Frljićeve predstave. Ali što je s kazalištem koje se u kontekstu sigurne, javno financirane situacije, "po boku" otvara predstavama žestoke (političke) satire?

Kako ono balansira ili upravlja programom imajući u vidu odgovornost reputacije (hrabrog) prozora u teatarsku i građansku svakodnevicu, a kako gleda naprijed? Ili možda posve sentimentaliziramo "distinktivnost" teatra kao kategoriju, mjereći je tek manjim dijelom publike koja voli teatarska iznenađenja i/ili provokacije?

Na tom tragu postavljamo liniju razgovora s ravnateljem Šuškovićem Stipanovićem, čije je imenovanje na čelo Kerempuha i za užekazališne krugove bilo svojedobno iznenađenje: valjda jednako kao što je iznenađenje bio i (neminovni, radnopravni) odlazak veterana Ljuštine.

A novi je ravnatelj u ansambl inauguriran elegantno i pošteno, uz insajdersku profesionalnu i džentlmensku podršku prethodnika Ljuštine. Treba, međutim, naglasiti da je Šušković Stipanović također veteranski tip kazališnog profesionalca: od djetinjstva u kazalištu, s golemim iskustvom u nezavisnim produkcijama i teatrima, ali i dvostrukim ravnateljskim mandatom u zagrebačkom dječjem kazalištu Trešnja.

Pokrenuo je i godinama vodio Teatroman, kazalište u kojem je bio i producent i glumac, a iz kojeg se možda najviše pamti monodrama "Münchhausen" u izvedbi Vilija Matule. Šušković Stipanović je postavio i igrao u monodrami po tekstu "Muškarci su s Marsa, žene su s Venere" Johna Graya, po čemu ga javnost sigurno više pamti nego po menadžerskim poslovima. Dakle, kazališni tip par excellence, sad je "gotovo na sredini mandata" teatra što je vlastitom "povišću pritrujen" a "valja mu ići dalje", kako veli naš sugovornik.

Optimizam je neznanje Kultura Supek je rekao, sapunice su zavjera za ispiranje mozga!

"Kerempuh je doživio promjenu što je naglašenije odjeknula od uobičajenih slučajeva u domaćim kazalištima. Ali ovo je kazalište imalo najdugovječnijeg ravnatelja kazališta u Hrvata, a vjerojatno i mnogo šire. Taj je ravnatelj jedno malo kazalište pretvorio u onakvo kakvo danas jest. Po prirodi stvari, svaka promjena izaziva mali šok. Prije svega zaposlenicima kazališta, koji na promjene jednostavno nisu mogli biti naviknuti. Stres, suzdržanost, dvojbe i sumnja prema onome što se u kazalištu ima dogoditi zato su posve normalna stvar. Po našem radnom zakonodavstvu, u ovo okruženje došao sam u poznim godinama, ali sam stigao da bi se, u mome mandatu, neminovna tranzicija ovoga kazališta dogodila što bezbolnije: i za zaposlenike kazališta, ali i za našu publiku", objašnjava polako Šušković Stipanović.

"Velik dio publike ovoga kazališta naučen je na tip i karakter predstava kakve su, u osnovi, prevladavale posljednjih trideset godina. To je ona publika koja očekuje kazalište zabave, isključivo takav teatar. Ipak, postoji i ona ‘zahtjevnija’ i po kriterijima kazališta zabave ‘jako zahtjevna’ publika Kerempuha, koja od ovog teatra očekuje, posve opravdano, i ‘nešto više’. Zato smo se pri oblikovanju novog programa rukovodili sloganom ‘kazališta za svačiji ukus’. Što znači da želimo zadržati staru, vjernu publiku, ali i pridobiti onu novu. Želja nam je pomaknuti repertoar prema ‘građanskom’ teatru, onakvome koji je satiričan - jer je to naše osnovno estetsko i žanrovsko određenje; a da pri tome ne vrijeđamo ‘dobar ukus’. Znači: ne kazalištu na razini psovke, aluzije na seks i ‘popikavanja na sceni’, ali da kazalištu što će tematski i izvedbeno otvoriti problemsko mišljenje", razlaže ravnatelj.

Sigurno je svjestan da odrednica "za svačiji ukus" pleše na skliskom terenu? Što je to "za sve" u kazalištu i tko je "svatko" u suvremenom oblikovanju kazališnog programa? I što je satira: teško je odrediva stvar...

"Da, nama je zapravo prilično teško oblikovati repertoar kazališta koje je, zapravo, vrlo usko profilirano. Kad bismo se koncentrirali jedino na satiru, morali bismo igrati uglavnom domaće autore. A domaćih tekstova u tom ključu ili satiričkom određenju ima malo. Imali smo sreću s tekstom ‘Ja od jutra nisam stao’ Une Vizek u režiji Nane Šojlev, u kojemu se satirički govori o rodnoj problematici. Eto, već neko vrijeme snubim Matu Matišića da napiše komad za nas. I Antu Tomića, koji sad, nažalost, nije u toj autorskoj fazi - koliko sam razumio", govori Šušković Stipanović, a prilog domaćoj satiri u Kerempuhu uskoro premijerno stiže s predstavom "Bilježnica Robija K." Viktora Ivančića u režiji Marine Pejnović. Eksplicitno ivančićevski ton?

"Da, predstava se radi, autor bdije nad tekstom", veli ravnatelj.

Bdjenje nad tekstom je razumljivo…

"Da, to je u redu", mirno će naš sugovornik, "kao što postoje i autori koji daju svoj tekst i nemaju pitanja nego se tek pojave na premijeri. Onima koji bdiju nad svojim tekstom i na to, naravno, imaju svako pravo važno je da određeni motivi i situacije budu u predstavi. Mlada redateljica Pejnović i Ivančić su se u tom smislu dogovorili, postignut je kompromis. I bit će doista zanimljivo vidjeti kako satiru Viktora Ivančića vide i interpretiraju mlađe generacije. Na predstavi zapravo rade četiri autorice: redateljica, dramaturginja, kostimografkinja, scenografkinja", kaže Šušković Stipanović, pri čemu se baš logičnim čini da se generacije koje nemaju življeno iskustvo socijalizma, možda ni rata, poduhvate Ivančićeva "Robija K.".

To je Vuk Kultura "Srbija se neće promijeniti bez nove krvi po ulicama"

Kao ključ političkih i socijalnih neuralgija?

"Slažem se, zbog čega je posebno intrigantno vidjeti što mlađe generacije ‘dira’ a što ne. Jer mi se čini da to pripetavanje istih problematika starijih generacija prilično iritira mlađe. Guši ih, žele vlastiti prostor. I dobro da je tako", misli ravnatelj i to nas, eto, vraća osnovnom pojmu satire u suvremenom satiričnom kazalištu.

Je li satira rizik za teatar? Uzimajući, naravno, u obzir historijska iskustva predstava Olivera Frljića ili vrlo uspješne, polemične predstave "Govori glasnije!" Bobe Jelčića. Frljićeve predstave "iritiraju" jedan dio publike, čak nanose (sitnu ali nepobitnu) materijalnu štetu kazalištu.

"Ma ne, Frljićeve predstave nisu nanijele nikakvu štetu kazalištu. Predstava je godinu dana na repertoaru, kazališni izlozi su čitavi, više nitko ne prosvjeduje. Više nitko niti ne komentira predstavu: bilo je tako u prvih mjesec dana nakon premijere. Posve očekivano. Nakon prvih reakcija, predstava nastavlja vlastiti život na repertoaru i publika je ona koja odlučuje koliko će na njemu opstati. Frljićeva predstava, recimo, još ima publiku. A apriorna atraktivnost Frljića postoji, što je prednost za teatar u kojemu igra. S kim bi se, konačno, u teatru polemiziralo da nema Frljića? Ili Bobe Jelčića, u čijoj predstavi se postavljaju ozbiljna pitanja što udaraju u zajedničku povijest ratne i postratne, socijalne traume", veli Šušković Stipanović i dodaje da "kazalište ne može biti samo sebi svrhom".

"Kompromis je nužan. Kazalište je ovdje radi publike, ali brojnost publike nije jedini kriterij. Zato smo obvezni otvarati prostor autorima poput Frljić, Jelčića ili Renea Medvešeka, čija predstava ‘Doma je najbolje’, prema tekstu Coline Serreau, o aktualnim ulogama i problemima obitelji, upravo igra na našem programu. Da se takvi autori bave temama koje drže važnima, aktualnima. Naravno, takve predstave nemaju masovni odaziv publike: to je naprosto činjenica. A ovdje imamo specifični hendikep jer naše kazalište ima 519 mjesta u gledalištu, zbog čega se naše predstave puno brže ‘troše’ od predstava nekih drugih gradskih kazališta. Jelčićeva predstava može, usporedbe radi, odigrati 30 puta u Kerempuhu, što je oko 15.000 gledatelja u slučaju da je dvorana svaki put puna. To znači da bi istu predstavu u, primjerice, Teatru &TD. što ima oko 100 mjesta u gledalištu, po istoj logici i za isti ‘učinak’ broja gledatelja, trebali igrati deset godina! To su ti ‘tehnički’ realiteti, o kojima moramo voditi računa. S druge strane, vodimo računa da se što više upozna redateljski rukopis mladih redatelja. Prošle smo sezone dali priliku redatelju Hrvoju Korbaru, ove sezone je tu Marina Pejnović, sljedeće će raditi Lea Flegar", objašnjava ravnatelj.

Očito je u pitanju "autorski pristup" teatru, za razliku od onog "problemskog". Dvije ravnopravne koncepcije? Ako je riječ o "teatru za svačiji ukus", koji su onda kompromisi u igri: kriterij brojnosti publike, žanrovskog statusa kazališta, autorske inovativnosti, umjetničke kvalitete…

On je pogrešan Kultura "Tutić je zabranio svoju pjesmu u mojoj predstavi"

"Financija i afiniteta ansambla, da popunim niz", dodaje naš sugovornik. "Afiniteti ansambla su nužan element koji treba poštovati. Ansambli nisu odabir ravnatelja nego nešto što ravnatelj u pravilu dobiva kao ‘gotovu stvar’. Glumci u ansamblu su različiti: nešto što bi igrao jedan, ne bi drugi. I to je teško pomiriti. Ali financije ne smijete zanemariti. Kazalište u mnogo stvari mora participirati vlastitim prihodom. Ne može vam biti svejedno kakav će vam biti prihod na godišnjoj razini, to ne", kaže Šušković Stipanović.

I OK, kompromisi su smisao upravljanja. Ipak, vidljivi su i osjete se "u zraku": publika ih njuši, ostaje zbunjena svakom promjenom programske strategije. I svaka je publika razmažena na svoj način?

"Nikako ne mislim da je dobro da se publika veže uz ‘zgradu kazališta’", otvoreno će ravnatelj.

"Zalažem se da se, konačno, dogodi fluktuacija publike. Da se gledatelji ne vežu za isti kazališni prostor po defaultu nego da idu za dobrim predstavama. Nedostaje suradnje među gradskim kazalištima. Kazališta u jednom gradu nisu međusobna konkurencija, radi se o lancu kazališta istog vlasnika, a to je ovdje Grad Zagreb. To branim sto posto i do kraja. Dobra predstava trebala bi biti poticaj i okidač da publika pita: ima li još gdje u gradu ikoja dobra? Žanrovska niša kazališta je ograničavajuća i dovodi do toga da se odlazi isključivo na mjuzikle ili isključivo na dramu. A željena, po mom sudu neophodna, fluktuacija publike može se dogoditi jedino suradnjom, dogovorom među kazalištima", govori Šušković Stipanović iako je svakome iole upućenome jasno da će se takvo što teško, u ovakvim okolnostima i navikama, uskoro desiti.

Korak, ipak, prema takvom inkluzivnom cilju suradnje i solidarnosti unutar jednog "lanca gradskih kazališta", u Kerempuhu provode gostovanjima glumaca iz drugih kazališta. Tako Sreten Mokrović, glumac kazališta ZKM, igra u Medvešekovoj predstavi, a Goran Grgić, prvak zagrebačkog HNK, igrat će u veljači sljedeće godine u predstavi "Pukovnik Ptica" prema tekstu Hriste Bojčeva, na sceni Kerempuha. I cijelo vrijeme govorimo o Kerempuhu kao postljuštininu teatru, takva je javna percepcija. Opterećuje li to novog ravnatelja?

"Dobro, takva će se percepcija promijeniti. I ne opterećuje me nimalo. Nisam takva osoba: niti sam tašt niti tražim javni prostor ili reklamu", kratko će Šušković Stipanović, logično i veteranski za onoga koji se deklarira kao "đak Zvjezdane Ladike", jedne od najznačajnijih domaćih kazališnih pedagoginja.

Zvijezda Berlinalea Kultura "Po ratnim zločincima se vidi da Jugoslavija još živi"

Ušao je u kazalište kao osmogodišnjak u Dramskom studiju ZKM-a, bio je i dramski pedagog i suosnivač zagrebačke Male scene, jednog od najvažnijih domaćih nezavisnih kazališta. Završio je studij socijalnog rada na zagrebačkog Pravnom fakultetu, što mu je "samo pomoglo u svakovrsnom radu u teatru".

"Radio sam svašta u kazalištu. I radio bih bilo što u kazalištu. U svojim poznim, pedesetim godinama, nakon mandata u Trešnji, izašao sam ‘na cestu’ i bavio se fizičkim radom u kazalištu. Prevozio sam glumce, scenografiju. I sad sam ovdje, do kraja ovog mandata", kaže ravnatelj.

Što znači da ne razmišlja o drugome mandatu, uopće?

"Ne, neću ići na drugi mandat. Nemam više iluzija da će se nešto u domaćem kazalištu promijeniti: niti legislativa, niti kadroviranje, niti sistem financiranja, niti institucija slobodnjaštva u teatru. Trideset godina čekam promjene i vidim da se nemaju šanse dogoditi u dvije godine što su mi preostale na ovom upravljačkome mjestu. Sve stoji, promjena nema na horizontu. A što ću nakon mandata u Kerempuhu? Ne znam. Nisam bio ziheraš niti u mladosti, pa neću ni sad. Pred kraj vlastitog radnog vijeka neću raditi kompromise i srušiti sve ono romantično u kazalištu, što me formiralo i odgojilo. Pametnome dosta", za kraj veli Roman Šušković Stipanović.