Kultura
1681 prikaza

'Nema mi većeg zadovoljstva od muških suza'

Vesna Tominac Matačić
Petar Glebov/PIXSELL
Vesna Tominac Matačić briljirala je u monodrami "Ja koja imam nevinije ruke" o životu Vesne Parun

Monodrama o Vesni Parun opstaje na sceni godinama, što je fenomen vrijedan pažnje i divljenja. Koliko ljudi ju je u ovih pet godina vidjelo?

Teško mi je iznijeti točan broj gledatelja. Predstava je igrala na različitim pozornicama diljem zemlje i izvan nje, od malih i komornih pa sve do onih većih kazališnih kuća. U &TD-u, gdje je predstava doma, stane, primjerice, oko 65 gledatelja, ali na nekim drugima gdje smo gostovali i do 300 gledatelja. Ukupno sam je dosad odigrala 86 puta. Kome se da, neka računa. Ove pete sezone možda doživimo i stotu. Ali nebitno, meni je jedino važno da smo prešli tu magičnu granicu od 1000 gledatelja koji su potrebni da bi se predstava, takoreći, sama prodavala. Nakon tih prvih 1000 gledatelja, naime, obično kreće usmena predaja i ljudi dolaze na predstavu jer im je netko koga poznaju o njoj pričao iz prve ruke. To je uvijek najefikasnija i najbolja propaganda. Silno sam sretna što se upravo to dogodilo ovoj predstavi i što se glas o njoj tako proširio, jer da nije tome tako, ona ne bi mogla doživjeti svoju petu sezonu bez ‘respiratora’.

Kako je predstava nastala?

Predstava je nastala iz moje nasušne, slobodnjačke potrebe da zaigram. Kad sam vidjela da za mene nema ‘kruha’ kod javnih kazališta, zasukala sam rukave i upustila se u rad s onim što sam u tom trenutku najbolje znala. Parun je cijelo vrijeme bila tu, prisutna negdje u ‘predsvijesti’ i kopkala me sama i bez moje izražene namjere. Samo sam joj trebala popustiti. Kad sam krenula u projekt, sve se nekako slagalo samo od sebe. Došli su mi idealni suradnici, Tatjana Aćimović, Ivan Leo Lemo, Ozren Glaser, Zvonimir Dusper, Miljenko Bengez, i potom Nataša Rajković, koja nam je širom otvorila vrata kazališta &TD. Osim njih mnoštvo je još divnih ljudi pridonijelo tome da naša predstava zaživi i poživi, prije svih svi zaposlenici Teatra &TD koji su profesionalno i zdušno uvijek opsluživali svaku našu izvedbu.

Vesna Tominac Matačić | Author: Petar Glebov/PIXSELL Petar Glebov/PIXSELL

Jeste li je osobno poznavali?

Jesam, upoznala sam Vesnu Parun. Imale smo jedan kratak susret negdje tamo oko 1993. godine dok je još bila na nogama. I zamislite, srele smo se upravo u hodniku Teatra &TD! Rekla mi je kako misli da bih mogla dobro govoriti njezine pjesme. Ja sam se samo skamenila, fascinirala me njezina pojava. Bila je vidovita, to se zna.

Je li trebalo hrabrosti za hvatanje u koštac sa svim tim - to je cijeli jedan život, tragičan u brojnim elementima, bujan, raskošan, težak, neobičan?

Ne bih mistificirala, nema tu nikakve prave hrabrosti. Radi se tek o porivu koji slijediš jer ne znaš i ne možeš drukčije. Svi se možemo na ovaj ili onaj način identificirati s nečijom traumom. Jer svi imamo svoje traume. Iskustvo je temelj, kako Vesnina kreativnog stvaralaštva, tako i mog rada na Vesninu ili bilo kojem drugom predlošku.

Kakav je osjećaj glumiti u komadu u kojem ste sami na sceni, a koji zahtijeva jak emotivni angažman s obje strane, na sceni i u publici...

Biti sam na sceni, to je kao da ste usamljeni brodolomac na pučini. Dugo sam se opirala monodrami jer sam smatrala da su za pravu kazališnu dramu potrebna barem dva lica na sceni. Jedno lice teško može iznijeti taj famozni a neophodni konflikt, koji je svrha gotovo svake igre na sceni. Osim toga, volim interakciju s partnerom i tu magiju zajedničkog stvaranja, no u privatnoj produkciji uz tolika ograničenja, počevši od financija pa do nedostatka vlastite pozornice i usklađivanja termina zauzetosti, te različitih temperamenata, izrazito je teško opstati i zadržati entuzijazam. Monodramu je teže igrati, ali ju je puno lakše producirati. Iz praktičnih razloga, dakle, pristala sam na formu monodrame i ova sigurno neće biti moja zadnja.

Pamtite li neku neobičnu reakciju gledališta - sigurno je bilo suza...

Bude suza, da. Najdraže su mi muške suze jer su one tako rijetke, hahaha! Nema mi veće satisfakcije od muških suza. Igrala sam baš u raznim uvjetima. Doživjeli smo svašta na gostovanjima. Jednom, na Festivalu glumca, primjerice, u Iloku, usred izvedbe na sceni se pojavio, niotkud, pijan čovjek. Pojavio mi se iza leđa, teturajući i ušao u ‘srž zbivanja’. Jednom se dogodilo da nam je jedini reflektor koji su imali naši domaćini crknuo trenutak prije početka predstave. No i takve se situacije, naizgled nerješive, uvijek nekako sretno okončaju.

Vesna Tominac Matačić | Author: Petar Glebov/PIXSELL Petar Glebov/PIXSELL

Predstava nije igrala samo u Hrvatskoj i na ovim prostorima nego i vani. U Škotskoj ste igrali s titlovima. Kako je publika reagirala?

U Edinburghu smo imali raznoliku publiku. Doslovno iz svih krajeva svijeta. Takve su bile i reakcije. Od tzv. standing ovations pa do zbunjenih reakcija Azijaca, kojima smo totalna egzotika.

Koliko je projekt u vlastitoj produkciji zahtjevan za glumca, isplati li se financijski?

Privatna produkcija je rudarenje. Možda ne za sve jednako, ali za nas koji smo još na početku zasigurno jest. Primorana sam raditi, osim glumačkog, sve ostale poslove koje u jednom tipičnom gradskom teatru, primjerice, radi od 5 do 20 zaposlenika. Financijski mi se još ne isplati. Ali ne žalim se. Nije sve u novcu.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.