Burzum, Behemoth, Dimmu Borgir... Prosječnom čitatelju je to samo nakupina slova. Ako počnete pretraživati internet, vidjet ćete da je zapravo riječ o ekstremnim primjerima metal bendova. Puristi će reći da su to prilično različiti bendovi, da je bespredmetno uspoređivati Dimmu Borgir i njihove pjesme bogate simfonijskim zvukom i Behemoth čiji zvuk više sliči grebanju mačke po vratima.
Ali ja nisam purist. Ja sam jedan obični metalac i mislim da promjene mojeg glazbenog ukusa vjerno prate promjene na europskoj i zagrebačkoj metal sceni. Da se razumijemo, ne pričam o globalno popularnim grupama, poput Rammsteina ili Iron Maidena. Ovaj tekst je o manjim bendovima koji su nekad žarili i palili underground scenom. Ponekad i doslovno, kao što je to radio Varg Vikernes, jedan od najutjecajnijih norveških glazbenika modernog doba.
Kristian, kako mu je nekad bilo ime, bio je u bendu Burzum. Radio je sve, od vokala do pisanja pjesama, a usput je vlastoručno stvarao pravi paganski revival. Jedan od najpoznatijih događaja tog doba bilo je paljenje crkava u Norveškoj, a kapelica Holmenkollen ostala je i danas vjerojatno i najvažnije takvo zlodjelo norveškog black metala. Varg Vikernes je kasnije osuđen na 21 godinu zatvora zbog paleži i ubojstva Oystena Euronymousa Aarsetha iz benda Mayhem.
Varg je nastavio skladati i u zatvoru, ali je počeo i s politikom pa sad preko YouTubea zaziva povratak nacionalizma i paganizma. Spomenuti dvojac Varg i Euronymous utjecali su, uz mrvicu pretjerivanja, na metal kao žanr glazbe otprilike kao i Motorhead ili Metallica, jer su donijeli neki novi smjer i neku novu energiju u žanr koji je umirao uz Motley Crue i slične glam metal bendove. Neki novi klinci su tražili neke nove načine za ispoljiti svoju agresiju i avanture Twisted Sister iz pjesme "We’re Not Gonna Take It" jednostavno nisu bile dovoljne.
U takvom okruženju je nastao norveški black metal koji je okrenuo ploču i udaljio se iz mainstreama. Za sebe mogu reći da imam sreće što nisam slušao takve bendove dok su bili na vrhuncu slave. Tad sam slušao Nervoznog poštara i "Moj Ford stari". Ali i meni je jednom bilo dosta laganini rocka. Dvije pjesme su obilježile moju tranziciju u metalca. Behemothov "Decade ov Therion" i Dimmu Borgir s pjesmom "Progenies of Great Apocalypse", i da, "Decade ov Therion" se doista tako piše.
Zašto? Pa da ekstremni Poljaci na svaki način ruše društvene norme, pa makar i pravopisne. Kao tinejdžeru friško doteplom u Zagreb bilo mi je lijepo slušati nekog opakog i opasnog frajera kako viče u mikrofon o rušenju društvenih normi i gaženju morala. Mnogim tinejdžerima je takvo što bilo zanimljivo. Nešto kasnije, kad mi je dosadilo baš to vikanje u mikrofon popraćeno glasnim lupanjem po bubnjevima, okrenuo sam se blažim oblicima slične glazbe.
Dimmu Borgir to jest. Možemo raspravljati o tome kako uopće nije pošteno uspoređivati Behemoth i Dimmu Borgir jer pripadaju različitim žanrovima, ali, kao što sam već ranije rekao, ja nisam purist. Meni je to sve metal. Kao što je Motley Crue metal, tako su i ludi Poljaci iz Behemotha.
Dimmu Borgir je najlakše opisati kao žestoke gitarske rifove i viku u mikrofon popraćeno orkestralnim zvucima raznih puhačkih instrumenata, a sve precizno upakirano u klanjanje sotoni. S određenim vremenskim odmakom, lakše je govoriti o ljudima koji su samo htjeli biti ekstremni u bilo kojem smislu nego o stvarno uvjerenim poklonicima sotone. Naziv benda su preuzeli od islandskog lanca vulkana čije ime, u slobodnom prijevodu, znači mračni gradovi.
Njihov frontmen je uzeo nadimak Shagrath prema jednom od zapovjednika orka iz knjige "Gospodar prstenova". Samo su htjeli zvučati ekstremno. Mjesto svih ovih silnih i silno utjecajnih bendova preuzeli su neki drugi, znatno manje ekstremni. In Flames i Dark Tranquility vjerojatno su najvažniji švedski glazbenici u posljednjih podosta godina. Možda čak i od Abbe. Oba ta benda nastala su krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina u švedskom Goteborgu te su nerazdvojno povezani.
Originalni pjevač Dark Tranquillityja, Anders Friden, prešao je u In Flames, a na njegovo mjesto je došao Mikael Stanne iz In Flamesa. Zamijetite da ne nastupaju pod pseudonimima, nego pod svojim pravim imenima, i to je jedna od stvari koja govori koliko je ta scena odmaknuta od norveških i istočnoeuropskih ekstrema. Oba ta benda i danas pune dvorane, pa čak i u Zagrebu znaju rasprodati Tvornicu ili Močvaru po cijenama koje nerijetko prelaze i 200 kuna. Za hrvatske prilike je to popriličan iznos.
Sad dolazimo do finske scene koja je pak nešto drukčija od svih ranije spomenutih. Ogledni primjerak je koncert Korpiklaanija u Tvornici 12. ožujka. Ako je vjerovati engleskoj inačici Wikipedije, ime benda znači Klan iz pripizdine. Nema tu ništa mračno, nema tu klanjanja sotoni ili demonima. Nastupe ne obilježavaju mrtvačke glave ili lubanje životinja. Njihove nastupe obilježavaju harmonika i violina, veseli i prpošni pozivi na opijanje te, kako bi to jedan kolega opisao, đuskanje čitave publike.
Svirku Korpiklaanija nećete slušati s rukama u džepovima ili turobnim mislima u glavi. Najveći hit, do sada, pjesma je pod nazivom "Vodka" u kojoj, između ostaloga, Jonne Jarvela uzvikuje da uz votku se osjećaš super, da ti votka pomaže u svladavanju strahova. Koliko je to točno nije ni bitno, bitno je da zvuči veselo dok to uzvikuje. Meni je pak najdraža njihova pjesma "Wooden Pints" o nekakvim vilenjacima zato što ima drukčiji zvuk od ovih novijih stvari. Čisti vokali, čista gitara i pažljivo isproducirana svaka nota ipak nemaju taj neki šarm na snimci. Njihove ranije pjesme su bliže nastupima uživo gdje do izražaja dolazi sirova energija svakog rifa.
I ovoga puta su napunili Tvornicu, ali vjerojatno nikad neće napuniti čak ni malu dvoranu Doma sportova, ali to nije ni bitno. Bitno je da se publika zabavlja tih nekoliko sati i da kasnije ne žele ići paliti crkve. Dosta su se metalci klanjali sotoni, sad se ipak razmišlja o puno važnijim stvarima.
