Formalno gledajući, muzička karijera Darka Rundeka počela je 1979. godine s Haustorom, čime je obilježena zagrebačka, ali i najšira muzička scena Jugoslavije. Za jednoga od najvažnijih protagonista muzičke scene ovih prostora radni staž sad nosi povode za retrospektive i retrospekcije: ako se uopće trebaju nalaziti povodi za svirku, što Rundeku nikad nije bio problem.
Ali ovaj povod je odlično pripremljen i tempiran, na zagrebačkom INmusic festivalu u lipnju Rundek i bend pro slavljaju dvadesetu obljetnicu Runde kova prvog solo albuma 'Apokalipso', kao stadionski preludij remasteriranom izdanju 'Apocalypso now'. O pojmu restrospektive kao retrospekcije, nostalgiji ili (ne)zaboravljenoj prošlosti, suvremenosti kao pojmu privatne i profesionalne naravi, razgovaramo s Darkom Rundekom, u čiji smo se itinener između Zagreba i Pariza uspjeli smjestiti taman između prvog i drugog kruga predsjedničkih izbora u Francuskoj.
Gledajući sa slušateljske pozicije, predstojeći koncert na INmusic festivalu u lipnju je izuzetan jer dvadeset godina od objave vašeg albuma 'Apokalipso' predstavlja dio zajedničke povijesti. Otkud ideja, po treba i energija za projekt 'Apocalypso Now' ?
Postoje vanjski i unutarnji razlozi za ovaj projekt. Vanjski povod bio je objavljivanje obljetničkog izdanja albuma 'Apokalipso', koje je pokrenuo Dancing Bear, diskografska kuća koja je od Jabukatona naslijedila mastere 'Apokalipsa' (1997.) i albuma 'U širokom svijetu' (2000.). Bez toga ne bih vjerojatno ni primijetio da je prošlo 20 godina ili tome ne bih pridavao neki poseban značaj. Ovako me to izdanje potaknulo da preslušam album, pa me to slušanje sjetilo da sam naknadno bio nezadovoljan masteringom, zbog čega sam se upustio u remastering. Ulazeći dublje u slušanje, prepoznao sam iz kojeg izvora je ta muzika krenula i vidio kako se radi o toku koji seže do danas. Pokrenulo se preispitivanje cijelog tog perioda te sam poželio koncertno te pjesme i tu muziku sagledati s novim ljudima.
Što možemo očekivati u muzičkom i scenskom, teatralom smislu?
Teatralni aspekt sam za dnjih decenija zanemario, pa sam odlučio i taj manjak popraviti. Za to se prirodno pojavila suradnja s mojom suprugom Sandom Hržić, koja je potakla i pomogla teatralnost ranog Haustora te mi bila od tada vjerna savjetnica, ne samo za predstavljačku stranu koncerata. S druge strane, multimedijalna umjetnica novije generacije Hrvoslava Brkušić zadužena je za oblikovanje projekcija. Na sličan način i okupljeni bend spaja više generacija i takva suradnja pomaže da se retrospektiva poveže sa sadašnjim vremenom. A energije za izazovne projekte mi nikad nije falilo.
S kojim muzičari ma nastupate, kako održavate probe? I što znači 'glazbenoscenski spektakl'?
Što se glazbenoscenskog spektakla tiče, istina je da spektakl možda zvuči malo preglamurozno, tu me vjerojatno francuski jezik, na kojem 'spectacle' znači 'predstava', omeo u finom mjerenju riječi. Ali interno govorim o ovome što pripremamo kao o priredbi. I sad: na bubnjevima i gitari je Silvio Brčić, na basu i bubnjevima Roko Crnić, na violini i efektima Isabel, Dušan Vranić Duco svira klavijature, ukulele i udaraljke, Ana Kovačić saksofon i sintesajzer, Igor Pavlica trubu, a Miro Manojlović udaraljke i vibrafon. Probe imamo u periodima od po dva tjedna, gdje pokušavam muzičarima prenijeti ono što mi je muzički bitno, jezgro svake od dvadesetak pjesama na kojima smo radili. Onda zajedno traži mo kako na njemu sagraditi aranžman kakav nam sad dobro i zanimljivo zvuči. Vodimo računa o činjenici da su pred nama ljetni koncerti za velike prostore, pa to diktira nešto vedriji repertoar i otvaranje prostora za sudjelovanje publike.
Aluzija na naslov Coppolina filma 'Apokalipsa sada' je razarajuća, kao da podsjeća na kontekst dvadesetogodišnjih raznolikih političkih i ekonomskih promašaja. Ili smo pretenciozni?
Da. Malo ste pretenciozni. Naslov nema veze s politikom ni ekonomijom, barem ne u užem smislu i ne lokalno.
Kakvi su vam sentimenti na vrijeme nastanka 'Apokalipsa'? Nosi li nostalgija rizik mistifikacije?
Pjesme na tom albumu su nastale u širokom vremenskom rasponu od kraja osamdesetih do sredine devedesetih, a i same pjesme govore o još raznijim vremenima, pa tu ima svega i svačega od sentimenata. Nostalgije baš i ne.
Možemo možda sve svesti na rezignatornu Beckettovu 'Uvijek je bilo isto', što bi bila univerzalna mužikaška politika u stilu 'ja samo sviram'. Vas se, ipak, od Haustora nadalje percipira kao muzičara i 'čovjeka od teatra', tu se stvari angažirano prepliću. A kad već citiramo, zašto svi slabo citiramo Attalija iz nekad kultne 'Bukeogle da o političkoj ekonomiji muzike', gdje se pokazuje da muzika anticipira promjene u svim segmentima društva?
Ako muzika nešto i anticipira, to najbolje radi s mužikaškog stajališta, ne kalkulirajući previše, pa se kroz nju samo izrekne ono što se mora izreći.
Na koji način muzika danas djeluje na ljude: ima li razlike nekad i sad? U Britaniji je prošle godine bilo više zarade od prodaje vinilnih ploča, nego od pregledavanja YouTubea. Vaš 'Apocalypso Now' dolazi remasteriran na dvostrukom vinilu. Za neke je to hipsterska moda, za druge znak da ljudima muzika ponovno treba za slušanje, a ne za 'gledanje' na YouTubeu?
Vjerujem da se ni YouTube ne gleda koliko se sluša. To je prije svega način da badava slušaš što hoćeš kad hoćeš. I gleda se, naravno, osobito prvi put. Veza iz među muzike, mode i filma nije nova, samo je dobila na kvantiteti zbog razvoja medijske tehnologije i prodaje njezinih proizvoda – kompjutora i pametnih telefona. Naravno da kvantiteta ide nauštrb kvalitete i moda vinila će barem nekima donjeti zaboravljeni užitak fine pažnje i poniranja u svijet zvuka, melodije, poezije, harmonije, ritma, dinamike, strukture, izražajnosti...
Hoćete nećete, vaš 'Apocalypso Now' podrazumijeva retrospektivnu aromu. Kako stojite s potrebom javne retrospekcije vašega rada?
Ta se potreba nekako nada la s ovom pričom o 'Apocalypsu sada, ali osjećao sam je i ranije. Uvijek prije kretanja u novi projekt: ako ništa drugo, a ono zato da se ne bih ponavljao. Između retrospekcije i introspekcije postoji određena srodnost, a bez pogleda unutra ne vjerujem da ima stvaranja.
Živite, gledajući ovako sa strane, idealan život nomadizma po vlastitim pravilima i potrebi između Brača, Pariza i Zagreba: jeste li time zadovoljni? Suvremeni umjetnički prekarijat teško može računati na nekoliko simultanih adresa. Što preporučate kao najbolju strategija preživljavanja suvremenog muzičara, u kapitalizmu nesklonom svakoj umjetnosti?
Te su tri adrese u mojem slučaju proizašle iz životnih okolnosti, najčešće povezanih s radom koji volim, bilo to obrezivanje maslina, komponiranje za kazalište ili priprema novih albuma i preživljavanjem, a ne dokolicom ili high lifeom. Iako nisam sklon kapitalizmu, ne bih rekao da je on nesklon svakoj umjetnosti. Samo je tretira kao robu među robama. Suvremeni umjetnik, da bi preživio, treba pronaći ili stvoriti publiku kojoj treba ono što stvara i koja će mu platiti ili mu na drugi način pomoći da nastavi stvarati. Postoje mnogi načini povezivanja i razmjene izvan tradici onalnih sistema ovisnosti o državnim institucijama. Naravno da je prosvijetljena državna kulturna politika dobrodošla, ali se samo na nju nije pametno oslanjati.
Bila je 1981. u Zagrebu kad je Haustor sa Šarlom Akrobatom svirao kao predgrupa Gang Of Four na Zagrebačkom muzičkom bijenalu, manifestaciji koja se održavala ovih dana. Teško je današnjim generacijama objasniti koliko je važan bio nastup Ganga tad na pozirnici Bijenala? Čega se sjećate od tog događaja?
Ne sjećam se bogzna čega. Električne atmosfere, dima, uzbuđenja i zanosa. Najjasnije se zapravo sjećam, valjda zato što smo tu anegdotu prepričavali, kako je Capri, saksofonist Haustora, trebao gostovati Šarlu na jednoj pjesmi. Otišao je iz garderobe na scenu i vratio se malo zabrinut jer su momci svirali tu pjesmu iz drugog tonaliteta i dosta brže. Kad se Šarlo vratio sa scene, ispostavilo se da je Capri izašao na pogrešnoj pjesmi. Ali dobro je bilo. I smiješno
Iste 1981. godine objavljen je album 'Haustor' na kojemu je izdavač Jugoton imao problema s pjesmom 'Radnička klasa odlazi u raj', pa je pjesma jednostavno odstranjena s albuma. A tragedija zajedničke povijesti je baš u toj pjesmi, najčešće citiranoj u domaćoj pop kulturi posljednjih deseljeća. Kako o tome razmišljate?
Sjećanje, osobito ono kolektivno, rado iskrivljuje istinu da bi time potkrijepilo nove predrasude. Istina je da je te godine kad smo izdavali prvi album Titova smrt bila još nedavna i na Kosovu su bili nemiri, pa je trebalo malo stegnuti uzde političke korektnosti. Ali i to stezanje uzdi nije sličilo na ono kako danas klince uče da je izgledao 'mrak komunizma'. Siniša Škarica nas je pozvao na razgovor u Jugoton i tamo su nam rekli da će album, ako na njemu ostane 'Radnička klasa odlazi u raj', dobiti porez na šund te time poskupjeti valjda 20% i toliko se manje prodati. Nama je, kao bendu koji počinje, bilo više stalo do te petine publike nego do pjesme, Jugotonu je bilo super da je na albumu 'Radnička klasa' zamijenjena pjesmom 'Moja prva ljubav', koja je trebala ostati samo na singlu i tako je album postao puno atraktivniji. Kad se 1983. politička situacija smirila, 'Radnička klasa' je izašla na albumu 'Treći svijet' bez ikakvih komplikacija i poreza.
Što osjećate od Zagreba danas? Kakvu vrstu spleena? Kakvu volju za (artističkim, kritičkim) mišljenjem? Što je novo?
Zagreb danas u kulturnom smislu osjećam kao grad koji se budi. Ima puno festivala koji omogućuju uvid u svjetske tokove i povezivanje s nosiocima projekata. Srećem puno mladih ljudi koji nezavisno misle, putuju i povezuju se internacionalno. U muzici ima zanimljivih bendova šarolikih orijentaci ja, puno dobrih muzičara... S druge strane, Zagreb gradi fontane, dok je po selekcioniranju i reciklaži smeća najgore organizirana europska prijestolnica. Prije gotovo trideset godina u Australiji svi su pod normalno doma imali tri kante za ambalažu, staklo i organski otpad. U Parizu se ljudi u kvartovi ma samoorganiziraju i rade kompost. A da ne govorim o tome da moji djed i baka na selu zapravo i nisu znali što je to smeće, jer je sve moglo nečemu poslužiti. U to vrijeme, doduše, nije bilo toliko besmislene ambalaže...
Vaš je sin odrastao pa ste kao roditelj izbjegli situaciju ucjepljivanja klerikalnog odgoja kroz javne medije i vjeronauk u javnim školama: a to kažemo pod pretpostavkom da je odraslog čovjeka teže klerikalno preodgojiti. Imate li, ipak, mišljenje o toj društvenoj pojavi?
Vrlo sam otvoren prema duhovnosti, uključujući i kr šćanstvo, ako propovijeda istinske kršćanske vrijednosti. Ne znam dovoljno o sadržaju i pedagoškim metodama vjeronauka u hrvatskim školama, ali ne vidim potrebu da se u školama države čiji su građani raznih vjeroispovijesti naučava samo jedna od njih. U Francuskoj je vjera odvojena od države i to mi se čini sasvim ok, osobito u ovo vrijeme globalizacije i masovnih migracija.
Razgovaramo u pauzi između prvog i drugog kruga predsjedničkih izbora u Francuskoj, čiju političku situaciju dobro poznajete. Kakvi su izgledi da prevagne radikalno desna opcija?
Sve dok se na društvenu i ekonomsku realnost bude gledalo sa stajališta nacije, profita i ljudske dominacije nad svim ostalim bićima, politička će se busola naginjati u desno. Postoji mogućnost da Marine le Pen dobije izbore, ali ona nije jedina. Politička scena je otvorenija nego ikad i konačno je razbijena shema – dvije opcije, lijeva i desna plus baubau Front National, protiv kojega se glasa u drugom krugu. Macron je sa svojim pokretom koji ne pripada tradicionalnim političkim familijama dobio prvi krug i vjerujem da će ga u drugom većina podržati, a s njim i učvrstiti poljuljanu Europsku zajednicu. Nadam se da će taj inteligentni mladi čovjek moći vidjeti šire od kratkoročnih financijskih in teresa jer je u politiku došao iz bankarskog miljea.
Ne morate se politički izjašnjavati da biste imali ideološki stav: slažete li se s tom tezom? Na tom terenu, u kojoj je točki ili temi po vašemu mišljenju mjesto razlike ljevice, desnice i centralnog: na temi radništva, klase, kapitala, identiteta nacije, nečega trećeg?
Sva živa bića čine tanki organski sloj na površini naše planete Zemlje u nepojmljivu beskraju nepoznatog, u kojem jezdimo u nepoznatom smjeru: tako barem kažu. Male ljudske zajednice su organizirale vlastiti društveni život, birajući najmudrije ne bi li preživjele. Sad se stvar opasno poljuljala. Postali smo najopasnija životinjska vrsta koja ugrožava i biološku i geološku ravnotežu te time dovodi u pitanje vlastiti opstanak. Iz te perspektive i ljevica i desnica funkcioniraju po inerciji neodrživog društveno-ekonomskog sistema. Ali u toj borbi sila pojavljuju se i glasovi mudrosti, za koje se nadam da će biti sve čujniji: pa ćemo naći svoje održivo mjesto među ostalim bićima. Na tome svatko treba početi raditi doma, odmah: sa što više kreativnosti i što manje negativnih emocija, jer su i one dio smeća koje otežava promjenu koja nas čeka.
I bonus pitanje. Kao muzičar, čovjek školovan u uvjetima socijalističkog modernizma gdje je umjetnost u (besplatnom) javnom obrazovanju bila visoko cijenjena, što biste kao pretpostavljeni reformator sadašnjeg kurikuluma najprije mijenjali?
Za početak ne znam kakav je postojeći kurikulum i otkad se ta riječ, koju sam ranije znao jedino kao 'curiculum vitae', tako samorazumljivo povezuje s nastavnim programom. No sigurno je da se vremena mijenjaju, da formalno obrazovanje gubi značaj te da je potrebno redefinirati i civilizacijski i kulturni temelj, kao i ulogu školstva u društvu. A to nije ekskluzivno hrvatsko pitanje, nego pitanje cijelog zapadnog kulturnog kruga.
