Kultura
3617 prikaza

'Ne zaboravimo, i Hitler je bio slikar amater!'

Dubravka Ugrešić
Zeljko Koprolcec/ CC BY-SA 3.0
Dubravka Ugrešić o tome zašto je pogrešno govoriti o žrtvama 90-ih... jer 90-e u Hrvatskoj traju već 28 godina

Najvažnije živuće ime hrvatske književnosti, Dubravka Ugrešić (1949), autorica je dvadesetak knjiga prevedenih na jednako toliko stranih jezika. Osamdesetih je uređivala i pisala "Pojmovnik ruske avangarde". Osvojila je mnogo književnih nagrada i stekla međunarodnu slavu. Živi u Amsterdamu.

Blisko Vam je žanrovski hibridno pisanje, koje ste iskoristili i u svojoj knjizi "Lisica" (Fraktura, 2017). Zanima me zašto ste izabrali baš lisicu i biste li mogli knjigu o pisanju napisati tematizirajući neku drugu, manje ambivalentnu životinju? Mislite li da je i književnost, sama po sebi, već podvojena i mnogorepa kao lisica?

Nisam mogla izabrati neku drugu zvjerku. Naime, uvodna priča romana je moja priča o priči ruskog pisca Borisa Pilnjaka čiji naslov glasi 'Priča o tome kako nastaju priče'. Boris Pilnjak tvrdi u toj svojoj 'japanskoj' priči da je lisica bog ili totem pisaca te da je čovjek u kojega se uvuče duh lisice proklet. Boris Pilnjak bio je žrtva vlastite metafore. Pilnjaka je u novembru 1937. dao uhapsiti i nekoliko mjeseci kasnije pogubiti Staljinov dželat, NKVD-ovac, Nikolaj Ježov. Doba Ježovljeve vladavine zvalo se 'ježovščinom'.

Ovaj slučaj doveo me do eseja Isaiaha Berlina 'Jež i lisica'. U tom eseju Berlin dijeli pisce na 'lisice' i 'ježeve'. Metaforično polje koje je proizvela kratka Pilnjakova priča, a koju sam i prevela s ruskoga na hrvatski, i nosila sa sobom dugi niz godina, bila je ujedno magnetsko polje. Kako se nisam mogla odlijepiti od njega, prepustila sam se, uletjela u vrtlog i napisala priču o Pilnjaku i njegovoj 'Priči o tome kako nastaju priče'.

"Lisica", Dubravka Ugrešić | Author: Fraktura Fraktura

Da, književnost bi mogla biti lisica, međutim ako slijedimo Berlinovu podjelu pisaca na lisice i ježeve, dopustimo mogućnost da je i književnost podijeljena. Književnost ruske avangardne (odnosno književnost modernizma) za mene simbolizira 'lisica': mislim da se značenja lisičjeg simboličkog polja daju prevesti u poetiku ruske avangarde. To sam, uostalom, pokušala učiniti u svome romanu.

Vaša posljednja knjiga "Lisica" pripovijeda o pripovijedanju. Kroz godine ste razvili prepoznatljiv stil pisanja, ali i opsesije kojima se u svojim knjigama stalno vraćate. U tom je smislu "Lisica", kao što je to bila i "Baba Jaga", prepoznatljivo Vaša. Jeste li kad bili u iskušenju da potpuno zaokrenete vlastitu poetiku i napišete trojanskoga konja, to jest nešto što čitatelji ne bi odmah prepoznali kao lukavo i zavodljivo pisanje Dubravke Ugrešić?

Ja često supostavljam različite vrste književnosti i različite vrste književnoga pisma, sve u namjeri da iz toga sudara izbijem dodatna značenja. U 'Štefici Cvek u raljama života' nisam zazirala od subknjiževnih žanrova niti od 'konceptualnog' tipa pisma. U zbirci 'Život je bajka' pokušala sam razviti ideju da je književnost sistem koji treba čuvati, što je zapravo više modernistički, a manje postmodernistički pristup književnosti.

Tako se taj vaš 'trojanski konj' nalazi u samom srcu 'Lisice', odnosno u dijelu koji ima naslov 'Đavolov vrt'. Priča koju će većina čitalaca doživjeti kao nesumnjivo autobiografsku, iskrenu, lišenu književnih 'kerefeka', zapravo je najmanje autobiografska. Ona je taj trojanski konj unutar veće cjeline, koji ne služi tomu da detronira roman nego suprotno, da čvršće poveže njegove dijelove. "Lisica" je zanimljivo feminističko i beletrističko putovanje koje nas suočava s Lisicom Šeherezadom, pripovjedačicom, nevoljenom migranticom.

Iako knjiga esejistički meandrira, na kraju smo kao čitatelji jasno suočeni s idejom da se autorica mora odreći puno toga, poglavito ljubavi, da bi bila uspješna pripovjedačica i suživjela se sa svojim zanatom. Što mislite o autoricama koje po svaku cijenu žele biti voljene? Kompromitira li pisanje želja književnice da ne bude lukava i prokleta lisica nego obljubljeni i mazni kućni ljubimac?

Zapravo većina autorica želi biti voljena, ali to je zato što su spisateljice rijetko kad u povijesti bile voljene. Pisanje, kao ni mnoge druge stvari na ovome svijetu, nije žensko zanimanje. Zato autorice čeznu za dijalogom, a rijetko ga ostvaruju. Već samo to da većina autorica, osim ako se ne radi o memoarskoj prozi, još radije koristi muške narativne maske, odnosno da su njihovi naratori i likovi češće muškarci nego žene, govori vam o tome kolika se količina ženske samomržnje nakupila kroz stoljeća pismenosti.

U 'Lisici' govorim o tome kako žene nisu osvojile sve vrste pisma, kako se većina kreće unutar žanrova ljubavnih i pornografskih romana, zatim YA (young adults) književnosti te naučnofantastične i spekulativne književnosti. Tim izborom književnice ne ugrožavaju književnike, što je najsigurniji put da ostanu obljubljeni, mazni kućni ljubimci, kako vi to kažete.

Svake prijestupne godine hrvatske novine otkriju da i žene pišu, odnosno da je nastupilo vrijeme autorica. S druge strane, muškarci pišu u kontinuitetu – njihovo je vrijeme stalno, dok ispada da su književnice iruptivna vrsta: stvore se niotkuda i onda padnu u zaborav.

Svaki se pjesnik od osamdesetih do danas bez problema može pozvati na opus Danijela Dragojevića, ali autoricama se ne ostavlja prostora da kažu kako ljubav prema pisanju duguju, na primjer, Vama. Zašto mislite da mediji stalno prave te rezove i pokušavaju autorice odijeliti generacijski, kao da nemaju ništa zajedničko i ne pripadaju istom književnom kontekstu?

Posao uspostave kontinuiteta neće obaviti muškarci. To moraju obaviti žene, odnosno književnice, povjesničarke, kritičarke i teoretičarke književnosti. Ako bacimo pogled na taj problem iz biosociološkog rakursa, onda možemo reći da se književnici (muškarci), pogotovo u hrvatskoj i sličnim kulturnim sredinama, organiziraju kao krdo. Svako krdo ima svoga vođu. Književnici, muškarci, dakle, vole hijerarhijske strukture, rado biraju svoje autoritete kojima se klanjaju, koje slijede, koje podržavaju, kao što podržavaju jedni druge, sve gradeći svoj kanon. U tom kanonu nema mjesta za žene.

Dubravka Ugrešić | Author: Zeljko Koprolcec/ CC BY-SA 3.0 Zeljko Koprolcec/ CC BY-SA 3.0

Muškarci rijetko čitaju knjige koje potpisuju žene. Kad imaju pred sobom 'ženski tekst', oni postaju disleksični. Taj fenomen kao da i nije njihova krivica, to je nešto poput privremenog, mističnog sljepila koje ih iznenada pogađa. S druge strane, žene su odrasle na 'muškim tekstovima', na muškoj percepciji, na muškom osjećanju svijeta, jer naprosto druge kulturne povijesti, osim one koju su stvarali muškarci, i nije bilo.

Žene imaju ugrađeni kulturni mem, one su izvrsne u poslovima laštilica muških bista, kuratorica u muškim muzejima, čistačica u muškim panteonima, one obavljaju poslove čuvarica muških spisateljskih arhiva, članica u žirijima koje nagrade uvijek dodjeljuju muškarcima, one su sociobiološki i povijesno kondicionirane da je druga žena neminovno suparnica koja će oteti nastavljača potomstva i branitelja gnijezda.

U tom smislu žene su krive jer nisu uspjele izgraditi svoj kanon. Svakih deset godina rađa se nova generacija književnica i umjetnica koja pojma nema što je radila generacija književnica i umjetnica prije njih, što je prilično komotna pozicija, jer povijest počinje s vama, zar ne? Drugim riječima, žene, spisateljice, umjetnice, kritičarke, osobito u 'našim sredinama', svakih deset godina simbolično 'ubijaju svoju mamu', dok se muškarci klanjaju svojim očevima i 'rodonačelnicima' (muškarci žele od žena oteti i roditeljsku ulogu!).

Sve u svemu, dok se žene same ne emancipiraju, dok ne počnu iskazivati poštovanje prema vlastitoj tradiciji, dok je ne počnu cijeniti, istraživati, artikulirati, etablirati, dok ne prestanu tući po toj simboličnoj mrtvoj mami, stvari se neće pokrenuti. Žene imaju isti problem koji imaju sve diskriminirane zajednice, bilo da se radi o kolonijama, o rasno i socijalno diskriminiranoj populaciji, o bilo kojoj vrsti dominacije i nasilja, religioznoj, političkoj, rodnoj, socijalnoj.

Zato velika većina žena sebe ne stavlja u pobunjenički modus nego ostaje u 'zabavljačkom', 'plizirajućem' (od 'please') modusu. Ženama je lakše da 'pliziraju' nego da ruše patrijarhalne strukture. Muškarcima je lakše da stvari ostanu kakve jesu, sve drugo smatrali bi duboko neprirodnim i nepravednim. Zato se već stoljećima krčkamo u istome loncu, toj domaćoj sarmi, najboljoj na svijetu.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • šolman 11:11 20.Veljača 2018.

    Ne mogu razumjeti osobu kojoj nije smetala jugoslavenska diktatura (valjda zato jer je većinom tlačila njoj mrske "nacionaliste"), a hrvatska demokracija joj se svodi na strah od vječnih "devedesetih". A tek paralela Gotovine i Hitlera., pravi dokaz paralelne i paranoidne ... prikaži još!e stvarnosti u kojoj živi gđa spisateljica.