Kultura
202 prikaza

"Ne možete zarađivati na bolesnima i mučiti ljude zbog onoga što vole"

Ekaterina Sedia
Promo
Sedia u hit romanu Tajna povijest Moskve istražuje podzemlje glavnog grada imperije u tmurnim prvim godinama kapitalizma ‘90-ih, netom nakon raspada sovjetskog carstva

Jedini način na koji si je Galina mogla objasniti što se dogodilo kad joj se mlađa sestra pretvorila u čavku bilo je da je alkoholom satrven ulični slikar Fjodor povede u istraživanje podzemlja glavnoga grada ruske imperije u tmurnim prvim godinama kapitalizma 90-ih, netom nakon raspada sovjetskog carstva. 

Magični svijet starog ruskog folklora i disidenata iz komunističke diktature, koji je književnica Ekaterina Sedia opisala u romanu “Tajna povijest Moskve”, kritičari uspoređuju s Bulgakovim i Borgesom. Roman je konačno stigao i u Hrvatsku u kojoj čitatelji mogu razumjeti mnogo od opisa tmurne tranzicije.

Godine ruske tranzicije proveli ste u Bostonu, a ipak duboko razumijete tegobe tranzicije. Koliko ste od toga sami iskusili?

U Boston sam se odselila u prosincu 1991. i od tranzicije sam osjetila tek nešto, ponajviše 1990., koja je bila jeziva godina, obilježena glađu i nesigurnosti. Nikad se nisam u potpunosti odselila iz Moskve, jer su iza mene ostali moja obitelj i prijatelji. Godišnje provodim dva ili tri mjeseca u Moskvi, a i zbog ruskih novina koje sam čitala u SAD-u, nisam mogla ne biti informirana. Smatram da doživljaj događaja ovisi o iskustvu nacije, kolektivnom doživljaju. Tome se ne možeš oduprijeti čak i da želiš. Tako se čak i šture vijesti ubrzo ispune značenjem, skrivenim smislom koji možda i nije na površini, ali je očit jer je riječ o tvojoj zemlji.

Zašto ste paralelnu rusku dimenziju izopćenika, legendi, magije i poganskih bogova smjestili baš u podzemlje Moskve?

Postoji tradicija u književnosti o podzemlju, od ‘Alise u Zemlji čudesa’, preko urbane fantazije pa do ruskih filmova za djecu snimljenih prema bajkama. Simboličku težinu podzemlja kao lokacije, istina, ne mogu zanijekati, ni kao skrivenu povijest ni kao potisnuti freudijanski id. Ipak, ne mogu tvrditi da me je na to ponukalo nešto drugo osim moje fascinacije moskovskom podzemnom željeznicom, pa zato ni skriveni svijet nije mogao biti drugdje nego u podzemlju.

Na slične poglede na Rusiju kao mjesto bogato poviješću, tradicijom, magijom, često nailazimo kod mnogih ruskih književnika. Smatrate li takvo naslijeđe bogatstvom ili utegom za društvo?

Smatram da to isto vrijedi za svaku kulturu koja njeguje jezik zajedničkih predložaka i mjerila, tradicija i folklornih aluzija. Zbog toga i jest tako teško pisati o drugim kulturama. Kulturalni autsajderi nikad neće moći proniknuti u posebnu složenost takvog svijeta, neovisno o tome kolike pripreme obavili. A pisati o Moskvi, pokušavajući ignorirati ili preskočiti rusku tradiciju, bilo bi potpuno budalasto, ne samo zato što je riječ o glavnom gradu, nego i zbog njezine povijesne i kulturne težine. Zato ja o tome ne razmišljam kao o blagoslovu ili utegu. Riječ je o nečemu što je do te mjere dio nas da bi bilo nemoguće zamisliti se bez toga. To je kao da pokušate izrezati dio džempera, nakon čega se cijela stvar raspada u hrpu bezoblične pređe.

Jednu crticu iz romana nikako si ne mogu izbaciti iz glave zbog cinizma i humora. Kad Djed Mraz kaže: “Da nije mene, svi biste sad govorili francuski. Šupci! Jeste li vi tikvani primijetili da rekordno hladna zima uvijek dođe sa stranom invazijom? A što mislite tko to radi, ha?”.

Riječ je o sentimentu na koji sam naišla nekoliko puta, ta kombinacija misticizma i fatalizma, uvjerenje da je Rusija na neki način posebna u svojoj povijesnoj sudbini da je čuva sam Bog. A opet, teško je proturječiti tome da temperature u Rusiji doista svaki oblik kopnene invazije čine vrlo izazovnom. Htjela sam uz to progovoriti i o tom zajedničkom vjerovanju, toj posebnosti, izabranosti. Zanima me postoji li uopće nacija koja se ne smatra u svakom pogledu osobitom ili kultura koja ne traži tragove i potvrdu da je posebna.

U romanu Galini na putu u podzemlje pomaže ulični slikar Fjodor. Postoji li stvarna osoba koja vas je inspirirala na njega?

Nekoliko. Doduše, nitko nije bio baš tako nestabilan kao Fjodor iz romana. Express: U jednom trenutku Fjodor misli da razumije zašto je Petar Veliki pokušao premjestiti glavni grad u St. Peterburg, da je nadimak “Treći Rim” opterećenje i za grad i za stanovnike. Jeste li kao rođena Moskovljanka kritični spram svojega grada? Da budem iskrena, nikad nisam razumjela dihotomiju između lojalnosti i kriticizma. Rođena sam Moskovljanka i volim taj grad više nego ijedan drugi. A opet, ne mogu ignorirati kombinaciju prošlosti i sadašnjosti, elitizma i tretmana imigranata i migrantskih radnika. Pa ako s Fjodorom nužno i ne dijelim njegove stavove, svakako razumijem zašto su oni takvi. Postoje i ljepota i prljavština i uspomene kojima je teško pobjeći, koje su zatrpane ispod slojeva nataložene sadašnjosti.

Naveli ste da Galinu majka nije voljela kao Mašu, da ju je psihijatrijski institucionalizirala, a natuknuli ste i da ju je smatrala “čudnom”, “neprilagođenom”, predbacivala joj što ne nalazi svojeg muškarca. Jeste li ciljali na to da je Galina lezbijka?

To je vrlo zanimljivo tumačenje! Galina je zamišljena kao lik s dijagnozom “spora shizofrenija”, atavizmom iz psihijatrije SSSR-a kojom su se označavali disidenti. Postojao je istodobno i briljantan i užasan izraz “deluzije reformizma" kojim se impliciralo da je netko morao biti poremećen za kritizirati sovjetski režim. Kod Galine sam htjela biti dvosmislena, netko tko vjerojatno doista ima mentalni poremećaj, ali istodobno i političke poglede koji su nekoliko godina ranije bili opasni, da bi sad ispali potpuno irelevantni. Kako je u nijednom trenutku nisam prikazala seksualno eksplicitnom, tako i ovo vaše tumačenje ima smisla i doista mi se jako sviđa. Posebno imajući u vidu posljednje napade na LGBT prava u Rusiji.

Svojedobno je Aleksandar Solženjicin izjavio u jednom intervjuu u 90-ima da raspad komunističkog imperija vidi kao pozitivan pomak prema demokraciji, ali da je rusko društvo to provelo jako loše.

Slažem se s tim. Mislim da je u ranim 2000-ima propuštena prilika za stvoriti nešto bolje. Nisam ni ekonomist ni političar, ali mi se čini da bi nam bilo bolje da smo, umjesto prema dereguliranom tržištu i ukidanju osobnih sloboda, otišli u drugom smjeru. Radije bih da smo zapadne vrijednosti prihvatili u području ljudskih prava i prava na izražavanje, zadržavajući ekonomsku jednakost te dostupno zdravstvo i obrazovanje. Uzmimo najbolje od oba svijeta, a ne najgore od oba.

Otkako je Vladimir Putin bilo predsjednik, bilo premijer, Rusija se vratila na poziciju supersile, gotovo onakve kakva je bila kao dio SSSR-a. Koliko od toga osjeti obični ruski građanin? Je li mu svakodnevica isto onako tmurna kao što ste opisali u “Tajnoj povijesti Moskve” ili se nešto promijenilo?

Nekim ljudima je bitno bolje, onima koji si mogu priuštiti sve one lijepe stvari koje nudi novi ekonomski model. Očito ima i puno više voljnih revizionirati povijest, poput glorificiranja Staljina i sovjetskih vremena. Umirovljenicima i učiteljima, primjerice, u međuvremenu je stvarnost doista mračna. A unatoč tome Putin je iznenađujuće popularan. Veće promjene bile bi moguće otvaranjem granica, koliko god mnogima to ne bi omogućilo putovanje u inozemstvo, posebno sad dok rublja nastavlja padati, ali bi ga činilo teoretski mogućim. U 80-ima je bilo puno teže, većina ljudi živjela je u sjeni željezne zavjese sovjetskog doba. Smatram da postojanje mogućnosti svijest ljudi mijenja puno bolje nego neke praktične stvari.

U 90- ima je Rusija pod predsjednikom Borisom Jeljcinom bila prezadužena zemlja, slaba, stalno u opasnosti da se počne raspadati po rubovima svojeg teritorija. Mogao se steći dojam da je gubila i svoj nacionalni ponos. Jesu li Rusi povratili taj ponos i koliko je on uopće moguć u svijetu modernog kapitalizma?

Glorificiranje Staljina i iskazivanje mišića s pripajanjem Krima svakako jest pridonjelo povratku nacionalnog ponosa, Putin je uložio doista puno retorike u nacionalizam i stvaranje dojma povijesne sudbine. Vjerojatno pogađate, ja nisam pristalica ponosa baziranog na vojnoj superiornosti i odbojan mi je stav po kojem je u pravu onaj tko je jači. Bez obzira na to bio to SAD ili Rusija. Želim vidjeti narod koji je ponosan zbog socijalne pravde, kvalitete obrazovanja, niske stope samoubojstava i alkoholizma. Ali od toga se ne rade udarni naslovi ili povodljivi slogani. Također, kao što implicirate, u modernom društvu nacionalnosti se čine zastarjelima. Multinacionalne korporacije, kao i WTO, drže većinu ekonomske i političke moći te globalno diktiraju trgovinska pravila. Rusija, doduše, nije članica WTO-a pa ima veću kontrolu nad svojim trgovinskim sporazumima, ali nisam uvjerena da je nacionalni ponos najbolja smjernica za te politike.

Posebno u 21. stoljeću svjedočimo da Rusija širi ekonomski, vojni i kulturni utjecaj. Nasuprot tome, Zapad očito nije spreman za multipolarni svijet. Kako vidite budućnost Ruske Federacije u ovom stoljeću?

Zapad je, čini se, u odnosu prema Rusiji izrazito zapeo u mentalitetu Hladnog rata, u čemu Putinova politika baš i ne pomaže. Ne mogu zamisliti kako bi budućnost mogla izgledati, ali znam kakva bih željela da bude - da se NATO u dobroj volji nastoji pridržavati međunarodnih sporazuma, poput NATO-ova neširenja, kao i da se Rusija fokusira na unutarnju politiku bez imperijanih poteza. Želim vidjeti Rusiju da svoju ekonomiju podupire bez neprijateljstava prema drugim zemljama. I doista bih željela da se jadno ponašanje drugih prestane koristiti kao opravdanje za vlastite akcije. Jer ako osuđujemo vojnu intervenciju SAD-a, to nije razlog da i mi činimo to isto. Svijet nikad nije bio nastanjeniji, a istodobno nikad nije bio ni manji. Danas smo toliko međuovisni da nijedna nacija, ne samo Rusija, ne može opstati ako od sebe ne daje ono najbolje, ako ne brine o ljudima, ne smanjuje razlike u bogastvu i ne pušta druge da žive kako žele. Ne možete zarađivati na ljudima koji su bolesni ili maltretirati druge zbog onoga što vole ili štuju. Nadam se da ćemo se u 21. stoljeću napokon svi složiti oko toga.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.