Kultura
614 prikaza

'Ne lažite djeci, priznajte da ljudi crkavaju i ginu!'

Morten Dürr, danski autor, strip "Zenobia" o izbjeglicama iz Sirije
privatni album
Morten Dürr o svom stripu o bijegu djevojčice Amine iz Sirije i rata s čime dolazi na Zagreb book festival

Djeca koja čitaju postaju ljudi koji misle. Pod tim je sloganom jedna domaća nakladnička kuća predstavljala svoju kampanju za razvoj čitateljskih navika od najranije dobi. No želimo li da djeca misle, moramo im ponuditi nešto o čemu će moći razmišljati. Knjige danskog pisca Mortena Dürra, rođenog u Kopenhagenu 1968. godine, progovaraju upravo o takvim, teškim temama. Ponekad su umotane finim ovitkom humora, mnogo češće ostavljene bolne i ogoljene kako ne bi izgubile na autentičnosti u očima djece, svojih primarnih čitatelja.

Jer i djecu se, ističe Dürr, treba uvažavati u svakom pa i u čitateljskom smislu. Svojim je radom, jednostavnim stilom i nepatvorenim pogledom na svijet osim publike osvojio i struku; dobitnik je nekoliko književnih nagrada među kojima su i nagrada za pisanje danskog Ministarstva obrazovanja iz 2008. godine te nagradu udruženja školskih knjižničara PLCP za cijelu spisateljsku karijeru, a posebno za strip "Zenobia" nastao u suradnji s ilustratorom Larsom Hornemanom.

Morten Dürr, danski autor, strip "Zenobia" o izbjeglicama iz Sirije | Author: privatni album privatni album

Priča o sirijskoj djevojčici Amini koja se utapa nakon što brod kojim bježi od ratnih strahota doživi havariju isprepletena je s jednom od najsjajnijih sirijskih priča, onom o kraljici Zenobiji. Zenobia je bila najslavnija sirijska kraljica poznata po ustanku protiv Rimskog carstva i kasnijoj hrabroj i odvažnoj vladavini svojom zemljom.

Njezina je sudbina, kao i ona brojnih sirijskih izbjeglica, ostala nepoznata. Malo će toga, s druge strane, ostati nepoznato nakon što ovaj autorski dvojac nastupi na skorašnjem, četvrtom po redu, Zagreb book festivalu. Prije samog gostovanja autor Morten Dürr ekskluzivno za Express otkrio je neke pojedinosti o "Zenobijinu" stvaranju kao i o trenutnom stanju s Danskom, prihvaćanju izbjeglica i njihovoj asimilaciji te važnosti što je dječji pisci imaju u oblikovanju svojih mladih čitatelja.

Kako ste došli na ideju da događaje iz najsjajnijeg razdoblja sirijske prošlosti, iz vremena kraljice Zenobije, isprepletete s onim nedavnima, iz možda i najstrašnijeg i najtužnijeg razdoblje života te zemlje?

Pretražujući internet, otkrio sam da ljudi u Siriji svoju djecu doista ohrabruju riječima: ‘Naravno, možeš ti to. Sjeti se samo Zenobije!’ Preneseno, dijete bi se trebalo ugledati u određeni uzor kao izvor nadahnuća i za to bi trebalo odabrati povijesnu osobu koja je postigla veličanstvene stvari. Odjednom se pisanje vlastite zadaće čini malim zadatkom u usporedbi sa stvaranjem i održavanjem vlastitog carstva. Ta me je misao zaintrigirala i fascinirala i stoga sam je odlučio uklopiti u knjigu.

Iako se vaša glavna junakinja zove Amina, za knjigu ste ipak odabrali naslov "Zenobija". Zašto?

Napisavši priču, shvatio sam da je priča o kraljici Zenobiji, kao i ona sama, zapravo simbol koji funkcionira na tako mnogo razina. Za mene kraljica Zenobija postaje simbol Aminine mašte i sanjarenja i na neki je način povezuje i s njezinom vlastitom majkom jer je od majke Amina prvi put čula tu priču. Na taj način Zenobija postaje i simbolom svega onoga što Amina gubi i svega što je izgubljeno s Aminom. Stoga mislim da je "Zenobija" bila bolji izbor za naslov knjige.

Priču otvarate scenom s brodom prenapučenim sirijskim izbjeglicama. Takvim smo slikama, nažalost, nebrojeno puta bili svjedoci u posljednjih nekoliko godina. Mislite li da se zapadno društvo stoga utoliko naviknulo na te i slične prizore i jesmo li stoga, i do koje razine, izgubili empatiju?

Morten Dürr, danski autor, strip "Zenobia" o izbjeglicama iz Sirije | Author: privatni album privatni album

Ne bih rekao da smo izgubili empatiju, ali kada smo takvim vijestima i slikama svakodnevno ili vrlo često izloženi, vrlo brzo stvaramo emocionalni odmak. Umjesto toga ljudi se uključuju u beskonačne rasprave i izlažu svoja mišljenja o ratu i izbjeglicama; kako bi se rat mogao zaustaviti, koliko izbjeglica treba pomoć, kako im i gdje možemo pomoći? Razgovaramo tako kako ne bismo morali priznati da se, zapravo, suočavamo sa stanjem posve izvan naše kontrole. Pisao sam ovu priču želeći stvoriti mjesto, svojevrstan ispušni ventil, možda i mjesto gdje bismo, na nekoliko minuta tiho razmišljajući mogli odati počast žrtvama rata.

Amina se, u djetinjstvu, često igrala skrivača i tvrdi kako je tada postojalo toliko mjesta za skrivanje. Sada bi cijeli svijet mogao biti to mjesto, no osjeća li se sigurno?

Dječja igra skrivača simbolizira sigurnost. U tu igru ulazite sa spoznajom da ćete uvijek, bez iznimke, biti pronađeni. Djetetu je izazovno i uzbudljivo pretvarati se da je izgubljeno, ali samo dok postoji ta spoznaja da ga roditelji traže i da će u stvarnosti biti pronađeno. Nakon što je izbio rat, igra je završena i Amina više nikada neće biti sigurna. Razgovarali smo i o drugačijem svršetku knjige, nekom u kojem Amina biva spašena, ne utapa se. ipak, odlučili smo se za posve suprotan kraj. Često posjećujem škole i s djecom razgovaram o ovoj knjizi. Većina se njih slaže da knjiga završava upravo onako kako bi i trebala. Ili, kako mi je jedan od njih rekao: "Da je Amina spašena, ispalo bi da rat ne uzimamo za ozbiljno."

Amina također kaže kako je more veliko i prazno i kako je ondje nitko ne može pronaći. Donosi li joj more i ono što predstavlja, taj element sigurnosti? I referira li se ta fraza "veliko i prazno" na moderni svijet? Kakva je to vrsta praznine?

Uvodeći more ka element u priču, htio sam naglasiti njezin ton i na neki način dati naslutiti čitatelju da će ona biti tužna. Za Aminu more je veliko i prazno baš kao i njezina smrt za kojom je toliko čeznula.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • zenobiahowyesno 08:51 22.Svibanj 2018.

    empatija se "uči i stvara" do djetetove 5 ili 6 godine života, tako da čitanje bilo kakvih knjiga ne može i nema nikakvog utjecaja na to. jedini koji empatiju mogu prenijeti na djecu su RODITELJI, koji je i sami posjeduju. ... prikaži još! a kako nas se od sjece odvaja od jaslica, a "učenje" empatije ostavljamo državi i ljudima za koje država kaže da su za to "obučeni" - i nije baš tako čudno da živimo u svijetu u kojem empatije nema ni u tragovima!