Kultura
1044 prikaza

Ne da se ne mrze, nego skupa sviraju kao nekad

Milomir Kovačević Strašni, autoportret
Milomir Kovačević Strašni
Strašni je Sarajlija i Bosanac, što je po nacionalnosti bilo je bitno samo vojniku Armije BiH koji mu je ubio oca

Fotografija, kažu, govori više od 1000 riječi. Osim ako nije riječ o fotografijama Milomira Kovačevića Strašnog - i još nekih autora, ali ovo nije storija o njima - koje ne govore nego pričaju priče. Velika je to razlika: tih 1000 i više riječi mogu nekad ne reći ništa, a priča se može ispričati jednom rečenicom ili jednim kadrom, onim što govori i o fotografiranom i o fotografu, o objektu koji je uvijek i subjekt, o doživljaju svijeta viđenog, prvo, živahnim, nemirnim očima, pa onda kroz aparat kojim se u okvir stavlja viđeno.

Izložba fotografija “Oda radosti”, autora Milomira Kovačevića Strašnog, otvorena je u Zagrebu, u Napretkovu kulturnom centru. Druga je to izložba istog umjetnika u Hrvatskoj u kratkom vremenu: početkom rujna u Šibeniku je, na Festivalu alternative i ljevice (FALIŠ), Strašni premijerno pokazao snimljeno na Golom otoku.

Fotografski opus Milomira Kovačevića Strašnog Milomir Kovačević Kultura 'Fotografirao sam moć, slavu i mržnju prema Titovoj Jugi'

Nije ta, kao što će biti i s ovom zagrebačkom izložbom, prošla nezapaženo, ali nije ni onoliko zapažena koliko zaslužuju i djelo i lik fotografa koji već dugo, dvadeset i nešto godina, živi u Parizu na sarajevski način, baš kao što je u Sarajevu živio - i sad živi povremeno - onako kako se u nas, naravno pogrešno, zamišlja opušteni život francuskog umjetnika.

Ciklus fotografija “Oda radosti” priča je - eto zašto Milomirove fotografije ne blebeću - o Gradskom orkestru Stolac, orkestru iz grada u kojem je rat između njegovih stanovnika i njihovih vojski stao, ali mir nije izbio, pa se zna i tko u koje kavane ide, i čija je koja ulica i škola, i gdje je linija dva svijeta koji se mogu izmiriti u uglavnom ispraznim međunarodnim projektima reujedinjenja ili u onom u čemu ni jedni ne mogu biti sami. Taj Gradski orkestar Stolac je, naime, zajednički, jer ga inače ne bi bilo.

I taj je orkestar njegovim članovima i članicama mjesto u kojemu ne samo što sviraju ode radosti, nego radost i doživljavaju nakon što uzmu instrument koji ih, a to je snimio Strašni, umiri. Kao što autora mirnim čini njegov alat, aparat i sve što mu treba da starinski, onako kako se radilo kad sve nije obavljala tehnologija, razvije fotografije koje, potpuno nepretenciozno i potpuno precizno, naziva slikama.

Fotografski opus Milomira Kovačevića Strašnog | Author: Milomir Kovačević Strašni Milomir Kovačević Strašni

“Bilo love ili ne, slike se moraju raditi”, rečenica je Milomira Kovačevića. Ona o njemu, njegovu odnosu prema radu, materijalnim blagodetima i, u konačnici, prema životu, govori skoro sve. Ostalo važno je u tekstu za monografiju pod naslovom “Pisma u slikama” napisao književnik Miljenko Jergović:

“U ratu sarajevski su se fotografi dijelili u dvije skupine: one koji su bili fotografi i prije rata i one koji su bili dovoljno hrabri da postanu fotografi u ratu. I jedni i drugi radili su za strance. A stranci su, naravno, dobro plaćali. Ruku na srce, imalo se u toj stvari što i naplatiti. Jedini koji nikad nije radio ni za jednu stranu agenciju, ni za jedan strani list, bio je Milomir Kovačević. To je bio njegov princip. Što je smisao tog principa? Najprije to da je fotografija za njega samo fotografija, a ne sredstvo kojim bi se nastojalo stvoriti nešto što nije fotografija. Drugo, Milomiru Kovačeviću je u to vrijeme, kao i danas, bilo potrebno upravo onoliko novca koliko mu je potrebno da bude fotograf. Onoliko koliko je nužno da odjene i nahrani tijelo fotografa. Stranci su nudili bitno više od toga. Nudili su onoliko koliko je čovjeku potrebno da se sredi u životu i da jednog dana prestane biti - fotograf. Milomiru Kovačeviću to jednostavno nije bio cilj. Zato nije radio za strane agencije u ratnome Sarajevu”.

Fotografije Marija Lalicha Mario Lalich Kultura "Zaprepastila me ratno religijska histerija u Splitu"

Milomir Kovačević Strašni je, dakle, rođeni Sarajlija. U matične knjige upisan je 1961., a u fotografe 1978., u Univerzitetskom fotoklubu CEDUS. Svakakve su novine izlazile o onom Sarajevu oko Olimpijskih igara i za svakakve je radio Strašni. Za nasmrt ozbiljne i obično jednako dosadne dnevnike, za magazine, studentsku štampu, prve jugoslavenske tabloide, revijalnu periodiku...

“Angažman fotoreportera u različitim revijama nije doprinio da njegov rad poprimi senzacionalistički karakter niti su njegove fotke imale kratak rok trajanja. Naprotiv, njegov rad pokazuje interes za najrazličitije teme tadašnjeg društva. 
Od onih uobičajenih, često neprimjetnih u kolotečini svakodnevnice, do onih koje otvaraju neke od, za to doba, tabu tema. Serije fotografija s temama Međugorja, zatvora, buvljaka, rock koncerata, zatim Horde zla (navijači NK Sarajeva), grafiti, pioniri, Titove fotke po izlozima, fotografije posljednjeg Dana Republike..., samo su neke po kojima je postao poznat”, piše u jednoj od službenih biografija Milomira Kovačevića.

Strašni je Sarajlija i Bosanac. Tako, ako ga netko uopće pita, govori o sebi. Što je po narodnosti, bilo je važno samo jednom vojniku Armije Bosne i Hercegovine, onome koji je u naselju Pofalići ubio Milomirova oca. Ima u Bosni i Hercegovini, među njezinim plemenima, Kovačevića na sve strane. Za ubojicu je Milomirov otac bio Srbin, a to što je bio i civil nije ga činilo manje krivim.

Fotografski opus Milomira Kovačevića Strašnog | Author: Milomir Kovačević Strašni Milomir Kovačević Strašni

Koliko je Strašni strašno velik govori i to da nije iz Sarajeva otišao nakon očeve likvidacije niti je Sarajevu ikad ispostavio krivnju za zločin jednog Sarajlije nad drugim. Milomir Kovačević Strašni u Pariz je otišao kasnije da, kako je napisao osnivač i bivši urednik magazina Dani, Senad Pećanin, prestane biti “jedan od najboljih sarajevskih” i postane “jedan od najboljih pariških fotografa”. Strašni, inače, uopće nije strašan, sasvim suprotno - od blagih je ljudi kakvih je ostalo malo i kakvi se ne vide od onih što im je važnije da budu primijećeni, nego da nešto vrijedno iza sebe ostave.

Bilo što. Milomir Kovačević je strašno ozbiljan fotograf koji zna da portretu ne treba okoliš, kao što ni onom preostalom nakon ljudi ne trebaju portreti. Zato i tako “Oda radosti” priča o gradu preko lica, a “Goli otok: gola istina” o “licima”, mučenim i mučiteljima, preko fotografija mjesta iz kojeg je palicama izbijen život.

Strašni je, jednostavno, veliki umjetnik. Takvim ga čine dar, želja da bude “samo” ozbiljan fotograf i rad kojem je posvećen uvijek, ali tako da nikad nije nametljiv. Ni kad, recimo, prekine svoj i tuđi ručak samo da bi snimio detalj na vratu sugovornika. Prije toga se ispriča, a poslije, nakon razvijanja, i ta fotografija počinje pričati novu priču.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.