Kultura
270 prikaza

Naš teatar apsurda: Kako se to može biti Hrvat?

Oliver Frljić
Goran Kovacic (PIXSELL)
Jedan performans u Hrvatskoj traje već više od dva desetljeća, a svrha i cilj je Hrvate i sve koji to nisu uvjeriti da je svijest o hrvatstvu sinonim za fašizam

Povijest performera ”provokatora“ daleko seže. Mnogo je tu nedokumentiranih, neopjevanih junaka koji su glasno ili potiho “pilili živce“ svojim suvremenicima.

Jedan od svakako najdojmljivijih je Diogen iz Sinope, onaj “smiješan lik“ s početka udžbenika filozofije, koji je fenjerom provocirao svoje sugrađane. 

U svrhu performativne provokacije služio se i nekim drugim dramskim (scenskim) alatkama. Primjerice buretom u kojemu je živio kao u kamp-kućici, kostima. 

Riječke ljetne noći | Author: Goran Kovacic (PIXSELL) Goran Kovacic (PIXSELL)

Arhimed je u Siracuzi provocirao crtajući krugove po pijesku, Sokrat provođenjem ankete kojom je kanio dokazati kako svi oni koji misle da su u nečemu izvrsni, jedinstveni i neponovljivi zapravo pojma nemaju, da zapravo ni sam pojma nema.

Među “elitne provokatore“, ali i performere svakako (zanemarimo li duhovnu esenciju koju će dokučiti tek generacije rođene postmortem glavnoga aktera, odnosno prvi mučenici) valja uvrstiti Ivana Krstitelja koji je iritirao u blud i opačinu ogrezlu židovsku elitu svojega doba, te Isus Nazarećanin, sin drvodjeljin, koji si je za pravo uzeo otvoreno, na “njihovu terenu“, kritizirati farizeje koji farizejskim zakonima i propisima uvijek, pa i sada grčevito žele održati zemaljsko utjelovljenje vjere svedene na puke obrede. Možemo otići i dalje.

Nakon Hanibala koji je izveo performans sa slonovima, u Alpama, preko Alpa, imamo gomilu neimenovanih i slavnih kršćana koji su mnogobožne Rimljane provocirali križevima i vječnim prokletstvom pakla ako se ne obrate i ne pokaju. 

Dobro, Rimljane su provocirali i Pikti: goli i išarani, Galaćani smiješnim frizurama, drskim ženama i zlatom, Tračani, Avari, Slaveni, no te kolektivne provokacije nekako ispadaju iz kategorije performansa i zadržavaju se u domeni čiste provokacije. 

Valja spomenuti i Torquemadu koji je isprovociran nepoćudnošću izvodio performanse s istragom i roštiljem, Erazma Roterdamskog, onog Kineza pred tenkom na Trgu nebeskog mira, možda čak i Rosu Luxemburg, onu ludu crnkinju, Rosu Parks, koja je odbila prihvatiti mjesto koje su joj u autobusu dodijelili pripadnici bijele “više rase“, Harmsa koji je provocirao Velikog Vođu, one pankerice iz Pussy Riota.

Kad se tako krene nabrajati, shvatimo kako je povijest čovječanstva, pojednostavljeno rečeno, povijest ribnjaka i riba koje u jatima poslušno, kao jedna opipavaju mutno dno i sa sigurne se udaljenosti dive nebeskome plavetnilu, kojima koncepciju povremeno poremete neke sulude ribe koje rasture koncepciju. Štuke, recimo.

I izvan slikovitosti kršćanske dogme o dobrom pastiru, ima u čovjeku nečega ovčjeg, za sigurnost vezanog kao za opstanak, što prosječne, borbi nesklone nagoni da si odaberu vođu kojeg će u stadu slijediti. Bilo kamo. 

U bilo čemu. Performeri su u tom slučaju nepoćudne ovčice koje vide i viču da vođa nije savršen nego da se u simbole ogrezlim zvijezdama ili polomljenim križevima, popularnim svastikama služi kao šurikenima za zatiranje različitih, svedenih na neprijateljsko djelovanje.

Kako sve evoluira (unatoč kreativizmu) i elite su uvidjele snagu performansa kojem političari u pravilnim vremenskim razdobljima koja uvjetovana su raspisivanjem izbora na državnoj, odnosno regionalnoj razini pribjegavaju “provokatorskoj“ formi uvjeravanja. 

Zborski, premda prividno neprijateljski, pripadnici sto četrdeset tri stranke hrvatskog stranačkog neba u ritmu gradskih, županijskih, parlamentarnih i predsjedničkih izbora građanima Lijepe Naše obećavaju bolji, ljepši, prosperitetniji život, strelovit napredak.

Grafit Oliveru Frljiću | Author: Goran Kovacic (PIXSELL) Goran Kovacic (PIXSELL)

Prilično scenski uvjerljivo, primjenom prokušana, starorimskog pristupa koji kruhom (pečenim kobasicama, roštijskim delicijama, pivom i vinom) i igrama (u ovom slučaju pjesmom) pridobivaju u svakodnevici tako nevažne glasove gladnih, očajnih, nezaposlenih, deprimiranih, prezaduženih. 

To su monsunski ciklični performansi koji gotovo festivalski okončaju u izbornoj noći. Postoje performansi kojima uspjeh i učinkovitost jamče isključivo trajnost i upornost.

Poput performansa koji u Hrvatskoj traje već više od dva desetljeća, a kojemu svrha je i cilj Hrvate i sve koji to nisu uvjeriti da je svijest o pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu sinonim za fašizam.

U igri je logička metoda nepotpune indukcije koja polazi od stvarne (sramotne) činjenice da su neki Hrvati palili sinagoge, Židove slali u tranzitne logore iz kojih su oni odašiljani u logore smrti, ubijali u Jasenovcu, ali koja istodobno svjesno (zločinački?) zanemaruje jednako utemeljenu, dokazanu činjenicu da su mnogi Hrvati ustali protiv fašizma i progona različitih. 

Koliko god bila šupljikava (namjernim) propustima u okvirima deklarativno izričito antifašističke Europe koja je mučnih četrdesetih prošloga stoljeća zdušno surađivala s “nadljudima“ u stvaranju svijeta bez onih koji su kovali čavle za razapinjanje Krista, bez onih koji su Krista razapeli, odnosno sa što manje onih koji su zbirno plemensko ime stekli robovanjem (Slaveni), nepotpuna je indukcija novih performera dovela do navodno nepobitnog zaključka: Hrvati su fašisti.

Slijedom logike, antifašist je samo onaj koji se odrekao svog hrvatskoga, dakle ustaškoga, krvoločnoga, koljačkog identiteta.

Rođena je nova, dično antifašistička logika koja (nadajmo se) slučajno, naivno početnički počiva na temeljno fašistoidnim postavkama koja ljude prema principu “ako nisi uz nas, protiv nas si“ dijeli na naše i zlotvore. 

I odjednom, sve postaje logično, savršeno pitko, probavljivo: Berak, Škabrnja, Tovarnik, Vukovar, Voćin, Ćelije, Lovas zaslužili su svoju sudbinu. 

Oni koji su ih spalili, pokrali, koji su njihovo stanovništvo poslali u onostrano svjesno su se borili protiv fašizma duboko ukorijenjena u srž hrvatskoga naroda. Čak i ako se sve zbivalo u sjeni kokarde. 

Sve ostalo je traljava demagogija defanzive. Tako kažu. Ponekad čak zvuče uvjerljivo. Pred srčanim performerima u izrazito “neprijateljskom“ okruženju, tvrdoglavom hrvatskome puku preostaje samo defanziva, koprcanje u živome blatu djedovske, fašističke ostavštine. 

Kao u teatru apsurda, u apsurdistanu nešto blaže inačice košmara iz kojeg se budimo u znoju, performeri većinu koju zasipaju uvredama prozivaju zbog neslobode govora i djelovanja, zbog ograničavanja ljudskih, pa tako i manjinskih sloboda, no svoje traktate o logici ne dijele ilegalno noću nego ih javno i nesmetano promiču u medijima, s pozornica nacionalnih kazališnih kuća.

I sve je nekako nebulozno, zbunjujuće, nekako kolovoški obavijeno sparnim, teškim ozračjem bez zraka. I nekako sve zvuči dječje podmuklo, kao u onoj izazivačkoj brojalici, valjda brojalici: Tko laže, taj krade, tko krade taj ubija, tko ubija ide u zatvor. Bez izlaska na uvjetnu.

I uzalud je reći kako recimo Francuzi na Dan republike (14. srpnja) ponosno pročelja kite svojim trobojnicama, te sporadično, grleno i ponosno uzvikuju: Vive la France! Premda su i oni nekoć Židove slali u tranzitne logore za smrt.

No Francuzi nisu Hrvati. Francuzi su imali Pétaina i kolaboracionističku Višijevsku Francusku, no Hrvati su imali Pavelića, NDH i... Tuđmana. A imaju i “šatoraše“. U crnim majicama. Sa šahovnicama. Koje dozivaju aveti prošlosti. 

I nekako se uzaludnim čini baciti se u defanzivu činjenicama da nacionalne manjine imaju prava zajamčena Ustavom, svoje škole, jezik, baštinu. To toliko šaljivo nalikuje na ona đačka pravdanja loše ocjene činjenicom da je još trećina razreda (ne)znanjem zaslužila isto.

Preostaje ozračje razdora, sramote one nepotpune indukcije i nekako se sam po sebi nameće naslov one sjajne, tako zaboravljene Finkielkrautove knjige: “Kako se to može biti Hrvat?“

I to u Hrvatskoj u kojoj netko (šaljiv ili smrtno ozbiljan) na Dan antifašističke borbe, na osječkoj Savskoj ulici, na svoju kuću umjesto državnog objesi barjak upokojene, raščetvorene države. Sa zvijezdom. 

I nitko ga ne kamenuje, ne prikolje. Nego se život nastavlja dalje, kroz šareni svemir simbola, ideologija, identiteta.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.