Scurati: Naš fašizam majka je svih desnih populizama danas

Knjiga nudi prekrasnu genealogiju Mussolinijeve egomanije, njegova uspona i pada. Mussolinijeva javna obraćanja, puna psiholoških spinova kojima je nacionalističke osjećaje masa usmjeravao kako bi dobio opravdanje za svoje bezumne politike neugodno podsjećaju na govore nekih suvremenih 'velikih vođa'. Italija je nedavno dobila koalicijsku vladu sastavljenu od populista i krajnjih desničara. Može li se današnja situacija u Italiji usporediti s razdobljem uspona fašizma dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća?

To je tema moje sljedeće knjige. Ja sam prvi pisac koji je pokušao napisati roman o Mussoliniju te rastu fašizma u Italiji i Europi. U mojoj je zemlji to bila tabu tema – i ja sam je prekršio. Zahvaljujući godinama istraživanja, prvi sam koji o Mussoliniju i fašizmu mogu pisati bez ikakvih ideoloških zagovora. Prvi dio planirane trilogije bit će u Italiji objavljen u rujnu. A odgovor na vaše pitanje je: 'Da'. Današnja situacija u Italiji definitivno je usporediva s vremenom uspona fašizma. Puno je nevjerojatnih analogija. Talijanski fašizam majka je svih oblika populizma. Benito Mussolini koristio je potpuno iste riječi koje koriste današnji populistički čelnici, čak i ako oni sami to ne znaju. Naravno, postoje i neke vrlo jasne razlike, najveća od kojih je nasilje.

Nova talijanska vlada nije izolirani slučaj - populisti su na vlasti u brojnim zemljama diljem svijeta, spomenimo samo SAD, Poljsku, Tursku, Mađarsku... Retorika se promijenila - danas je nezamislivo da netko otvoreno kaže 'antifašizam je mrtav'. Ali njihove poruke i dalje su poruke političke nasilnosti i ignorancije prema 'drugima'. Tko su Mussoliniji današnjice i kakvu opasnost predstavljaju za svijet budućnosti?

Na ovo ću vam pitanje odgovoriti izazovnom tvrdnjom, izazovnom za sve nas: antifašizam mora biti ponovno izmišljen. Više se ne možemo oslanjati na tradicionalni antifašizam. To je upravo i razlog zašto sam napisao roman o Leoneu Ginzburgu - povijesnom utjelovljenju antifašista - i o Mussoliniju. To je moj doprinos kao romanopisca obnovi antifašizma.

Knjiga je zamišljena kao dvije paralelne priče. Jedna je priča o Ginzburgu, poznatom intelektualcu i heroju antifašizma čiji je tihi, ali odlučan otpor postao simbolom pobjede morala nad moralnom indiferentnošću. Rekavši 'ne' fašizmu 1934. godine, Ginzburg se svjesno predao - ponudivši svoj život u činu pokušaja iskupljenja čitavog čovječanstva. Tko je zapravo bio Leone Ginzburg i zašto ste htjeli napisati takav 'hommage' čovjeku koji u vašoj knjizi postaje gotovo kao neki suvremeni Isus?

Leone Ginzburg bio je intelektualni heroj za kojega je antifašizam bio stvar kulturnog senzibiliteta, čak i estetike, veliki borac koji nikad u ruci nije držao oružje. Moja posveta njemu proizašla je iz jednog ključnog pitanja koje sam postavio sam sebi: što bih ja učinio na njegovu mjestu? Odgovor je bio nevjerojatno očigledan i istodobno posve neočekivan: ja i jesam bio na njegovu mjestu, bio sam tamo, prisutan u vrijeme njegova života, jer je tamo bio moj djed po kojemu sam dobio ime, Antonio Scurati. Zato sam odlučio ispričati njihove priče paralelno, priču o svojim precima te onu o Leoneu Ginzburgu i njegovoj obitelji. Moji bake i djedovi ni na koji način i ni u kojemu smislu nisu bili heroji svojega vremena. Njihova je priča ona običnih ljudi koji samo nastoje preživjeti u užasnim okolnostima. Ključna polazišna točka te knjige je svijest da bi, da smo se našli na njihovu mjestu, većina nas bila među onima koji su pognuli glave. Veliki umovi su rijetki. Sve ostalo je naprosto – život. Ako to razumijemo, možemo se diviti onima koji su bili sposobni za velika djela i ne kriviti one koji to nisu.

Ginzburgov 'ne' je odgovor na Mussolinijevo 'antifašizam je gotov' - još jedna zanimljiva jukstapozicija iz knjige je paralela s 'Ratom i mirom', prisutna kroz Ginzburgov rad na prijevodu Tolstojeva epskog romana koji neprekidno nalazi dodirne točke s realnošću rata koja ga okružuje. Tolstoj i Ginzburg bili su veliki mislioci, veliki intelektualci svojega doba. Poznata je vaša kritičnost prema talijanskoj inteligenciji, koju optužujete za zaključanost u 'beskorisne, zastarjele forme političkog i kulturnog angažmana'. Što joj točno zamjerate i koja je, po vama, uloga pisca u 21. stoljeću?

To je najopasnije pitanje koje možete postaviti piscu. I istodobno i najokrutnije pitanje za bilo kojeg pisca suvremenog zapadnog društva. Mi više nemamo nikakvu ulogu, i ne možemo izbjeći zvučati smiješno što god pokušali odgovoriti. Volimo sokratski zamišljati da kultura i znanje čine ljude boljima, pravednijima, a ipak, toliko je velikih umjetnika, pisaca i intelektualaca koji su bili užasni ljudi. Ginzburg je jedan od rijetkih koji u nama budi nadu da stvarati dobre knjige može značiti stvaranje dobrih ljudi.

'Najbolje doba naših života' enciklopedija je činjenica o Drugom svjetskom ratu, ali to je ujedno i ljubavna priča. Natalia Ginzburg - i sama poznata spisateljica - ima važnu ulogu u priči o kratkom i teškom životu njezina supruga Leonea i mjesta toga života u povijesti Italije i čovječanstva. Govoreći neposredno nakon njegove smrti, kao najbolje doba njihovih života Natalia je opisala godine provedene u izgnanstvu koje su obilježile najveći dio njihova braka, uvelike oblikovanog silama na koje nisu mogli utjecati, ali u kojemu su svejedno uspijevali pronaći razloga za sreću i nadu - i vjeru u bolju budućnost. Kao što i sami kažete, postoji određena ironija u činjenici da tu budućnost činimo upravo mi - ljudi koji žive u doba crne kronike. Možemo li mi, djeca najsigurnijeg i najbogatijeg doba u povijesti vremena, razumjeti patnje i čežnje onih koji nisu imali toliko sreće, kad nismo u stanju cijeniti bol onih koji nas okružuju?