Kultura
317 prikaza

Naš Django iz provincije za kojeg se daleko čuje

Damir Kukuruzović
1/3
Nikola Cutuk (PIXSELL)
Kukuruzoviću se na albumu pridružio Zoran Predin i makedonski virtuoz Vlatko Stefanovski

Sisački gypsy swing gitarist Damir Kukuruzović je, nakon “Green Hilla” i “Manouchea’” izdao i treći album - “My Django Family”. Zapravo, da budem točniji, Damir ga je snimio, a Menart je izdao album. Ponovo ga je pratio standardni bend, predvođen Brunom Urlićem na violini, i ponovo na albumu evidentiramo gostovanja svjetski poznatih heroja žanra koji je nastao tamo negdje u tridesetim godinama prošlog stoljeća, kad je belgijsko-francuski gitarist Django Reinhardt spojio tada popularnu swing glazbu s romskom tradicijom; ovaj put su to Wawau Adler i Raphael Fays. 

No popis je gostiju proširen i s dva regionalna velikana - slovenski kantautor Zoran Predin je s Kukuruzovićem i društvom izveo svoju skladbu “Uzmi me”, kojem je album prethodno i najavljen, a makedonski virtouz Vlatko Stefanovski priključio im se u stvari samog Djanga Reinhardta “Heavy Artillery”. O itekako se prepoznaje njegova gitara... A esencija tog glazbenog izričaja je usklik/smijeh poštovanja, vjerojatno Damirov, koji je ostao zabilježen na snimci poslije nadahnuta Vlatkova sola. Ako dodam kako je poster Vlatka Stefanovskog ukrašavao dječačku sobu Damira Kukuruzovića, usklik je stavljen u pravi kontekst.

Na sličan je, razigran, način održana i promocija albuma u Damirovu Siscia Jazz klubu neposredno prije božićnih blagdana, što baš i nije nasretniji period za takve stvari, ali je zapravo idealan za druženja baš zato jer bismo svi htjeli da zapravo i ne postoji, uz nešto glazbe, malo priče, nešto hrane i pića, te obveznu dozu humora na vlastiti i na tuđi račun. Srećom, ovaj put vode iz Kupe nisu prodirale kroz pod i zidove kluba, čemu sam također svojedobno svjedočio, rijeka je bila mirna u koritu... 

Pedesetak uzvanika je uživalo u domaćoj, toploj, atmosferi kluba koji iduće godine slavi deset godina postojanja, što je - usudio bih se reći - hvale vrijedan domet za hrvatske, a pogotovo za sisačke, okolnosti, i za koji je pokojni Boško Petrović rekao da je “najšarmantnije i najosobnije uređeni jazz-klub na planetu”, i u kratkom, informativnom nastupu Damira i benda, tijekom kojeg, za promjenu, sam Damir nije bio u prvom planu; istinski heroj svirke tom prilikom je bio Bruno Urlić, Kukuruzovićev Grapelli, koji je mučen virozom, blijed i staklastih očiju, junački sve izdržao, čak uspijevajući izvući iz violine onu nužno potrebnu dozu strasti.

Za posljednje tri pjesme, svojevrstan “bis” koncertne sezone u Sisku, bendu se priključio i Zoran Predin, i zajedno su izveli Predinove autorske “Uzmi me”, “Kosa boje srebra”, posvećenu preminuloj Margiti Stefanović, klavijaturistici Ekaterine, čiji naslov je hommage pjesmi “Oči boje meda” tog kultnog beogradskog sastava, te “O mladom studentu i udanoj ženi”, na koju su zasuzile oči ekipi koju sam gledao s druge strane pozornice. Ne znam, možda nisam dobro vidio jer su mi samom zasuzile oči... Što se uvijek dogodi na stih “možda će drugi život im dati ono što ovaj život im uze”. Predin i Kukuruzović već surađuju i koncertiraju zajedno dosta dugo, 2013. godine moglo ih vidjeti i čuti i na Medvedgradu i u Vintageu i na HTV-u i na Youtubeu, a sam je Predin u svojim (gotovo) kameleonskim mijenama još ‘98’ snimio album “Ljubimec iz omare” s Mar Django Quartetom u gypsy swing izričaju. Ne znam, bila bi šteta da ova aktualna suradnja ne ostane ovjekovječena na kakvom dugosvirajućem uratku. 

"Gypsy swing je ubrzo nakon samih početaka postao isključivo instrumentalna glazba, bez vokala, u kojoj se pokazuje i dokazuje umijeće sviranja instrumenata, uglavnom gitare. Predin je jedini čovjek kojeg znam a da je uspio na pravi način spojiti gypsy swing glazbu s tekstovima. Planiramo već u siječnju snimiti neke zajedničke materijale u Jazz klubu, atijekom veljače ćemo početi intenzivnije raditi koncerte", kaže Kukuruzović o svom povremenom partneru i suradnji s njim. 

Što slijedi nakon “najdjangovskijeg albuma”, kako je sam nazvao “My Django Family”?

"Planiram uvesti banjo (‘povuku’ bendžo, da ne bi bilo zabune, op. a.) u gypsy swing glazbu, Django je prvo počeo svirati banjo, a to malo ljudi zna. Ujedno ću ući u studio s country/blues/bluegrass bendom, i pretpostavljam da ćemo u ljeti 2015. imati gotov album. Country glazba je moja velika ljubav. Siguran sam da će to sjajno zvučati, nadam se da će na albumu biti i “Dueling banjos”, koji sam uživo čuo u vašoj izvedbi."

"A za kraj balade - moj izazov na natjecanje u tricama i dalje stoji. Neostvareni san mi je igranje u onoj postavi Cibone iz sredine osamdesetih... Nisam stigao sve... I zato ću na ovaj način nadoknaditi nešto od propuštenog."

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.