Suvremeni domaći gastarbajter bezuspješno traži posao na nekoliko adresa u Dublinu, dok ga ne nađe za šankom. Maksimalno je prilagodljiv: na lijevom bicepsu ima tetovažu križa, a na desnom djetelinu. Nekad je pjevao za domaću raju, sad pjeva pred šačicom pijanih navijača Celtica. E takav realizam/dokumentarizam upakiran je u spot pjesme "Irska" u režiji Danila Šerbedžije s novog, 11. po redu, albuma "Šok i nevjerica" Zabranjenog pušenja.
Objavljen krajem listopada i nakon pet godina kreativne šutnje album obuhvaća čak 14 pjesama u kojima se, po dobrom običaju Pušenja, ogleda stanje domaćeg puka: emigracija, ezgistencijalna tupost ljudi koji "čekaju da ih netko kupi", ali i sevdah, optimizam ljubavi kao jedinog životnog smisla. Na albumu, uz bend i frontmena, autora većine pjesama Damira Sučića alias Seje Sexona, na jednoj pjesmi gostuje i majstor sevdalinki Damir Imamović, kao i tuzlanska reperica Sassja.
Album su objavili zagrebački Menart i tuzlanski Tropik, a bend je upravo započeo promotivnu turneju po gradovima "ovih prostora", regije ili post-YU scene, kako tko već želi. "Šerbedžijin kratki muzički film počinje kao u idili 'Pišonje i Žuge'. Kao, ide se u Irsku, bit će ondje 'pravo dobro'. Ali neće, tvrdo je za irskim šankom", kaže Sejo Sexon. Pa "ima se", kažemo, posjetili ste Dublin kako biste "vidjeli situaciju" na licu mjesta?
"Eh, da odmah utješim hipstere: nisam bio u Irskoj. Ondje imamo prijatelja koji nam je pomogao snimiti prizore turističke idile, a mi smo u Zagrebu snimili sve ostalo. Eto što je magija montaže! Kako je rekao jedan važan gospodin: 'Ne moraš imati milijun dolara, moraš samo izgledati kao da imaš milijun dolara'. To je poanta. Nisam, dakle, bio u Dublinu - što ne znači da neću, ako loše prođe ovaj CD", uz smijeh će naš sugovornik. Album je, vidimo, sniman u "staromodnom" formatu, imitira dojam neprežaljenog vinilnog izdanja?
"Ma da. I moj je menadžer imao neke ideje, kao trend je izdavanja singlova. Trend je videospot. Ali predugo razmišljam na taj 'staromodni' način, meni je format LP-ja i dalje u glavi. Imam tu perverznu potrebu da među pjesmama tražim neki odnos, da složim tu dramaturgiju albuma.
Deset dana mi je trebalo da ih posložim", kaže Sexon i slažemo se, svatko tko pročita tekstove pjesama (a album je dostupan za besplatan download) osjetit će tu literarnu strast da se "ispriča priča" u detaljima ljudskih sudbina. Ukratko, staro dobro Pušenje i dalje se oslanja na etičku odgovornost prema prvom susjedu i vlastitom dvorištu. A pitanje "vlastitog dvorišta" je teško. O tom "dvorištu" uglavnom razgovaramo. Irska? Je li dovoljno velika da primi sve naše gastajbajtere?
"Tko će to znati? Pitanje motiva odlaska je jako. A Bosanaca ima svugdje, pa čak i u Bosni, kako kaže jedna narodna. Znate onu: 'Rodi se mali Bosanac pa ga majka okrene prema Sloveniji i kaže: Sine, tamo je kruh. A malog Slovenca okrene majka prema Bosni i kaže: Sine, tamo je tata'. Eto, nije se puno promijenilo. Samo tatina adresa", govori Sejo Sexon, vuče na "tatin teren". Jugoslavenski ili postjugoslavenski: postoji li taj kulturni prostor?
"Apsolutno. To svaki dan vidimo po narodnjacima. Oni su najbolji i najzastupljeniji ambasadori kulture naroda bivše Jugoslavije. Kakvi god jesu, oni su uradili više na povezivanju od političke diplomacije. Ljudi koji govore istim jezikom i vezani su jednakom prošlošću neminovno su vezani i ubuduće. A to nema veze s apologetskom idejom ikakve jugonostalgije. Naprotiv, realitet sad itekako pokazuje da je idiotski bilo rušiti sve, pogotovo kulturni prostor. Da je idiotski bilo praviti tolike administrativne prepreke među državama bivše Jugoslavije, koje su krenule trendom suprotnim od zemalja unutar Europske unije. Europske države sve više gravitiraju jedna drugoj, sve su izuzetno podigle i ekonomsku i kulturnu suradnju. Jer je to logično. A mi smo se 'odlučilli' za obrnuti proces, koji ljudima otežava bazičan život. Pjesma 'Irska' o tome govori. O tom domaćem konceptu izolacionizma, nacionalizama, poticanja fobije, mržnje... Svega što je mlade ljude dovelo u situaciju da moraju otići iz domovine, gdje je nemoguće voditi normalan život", govori Sexon.
Što je loše u nostalgiji? Najbolje pjesme Pušenja su upravo znak takve nostalgije, u pozitivnom smislu?
"Uvijek smo nostalgični za mladošću. A ta je bila u Jugoslaviji. Mladim je ljudima teže bilo doći do ploča, putovalo se preko Ferijalnog saveza, najčešće. Kad jednoga dana Sjeverna Koreja postane normalna država, oni koji su živjeli u današnjoj Sjevernoj Koreji vjerojatno će biti nostalgični prema domovini kakvu poznaju. Tako to ide", kaže Sejo i odmah nastavlja post-YU analitiku.
"Recimo, pjesma 'Jugo 45' je nastala u tvrdom vremenu i tvrdoj politici, gdje je Hrvatska došla pod sankcije, a bila je napadnuta. Pjesma se našla u, ajde da tako kažem, 'okruženju' koje nije bilo povoljno pa je nitko nije javno 'vrtio' i 'puštao' na radiju. A onda se u roku godine dana promijenila situacija: predsjednik je bio Stipe Mesić, odnos prema susjedima je počeo otopljavati. I 'Jugo 45' je od anatemizirane pjesme postao megahit! A taj nenormalni odnos prema pjesmama, sjetimo se, bio je aktivan i prema umjetnicima, ljudima poput Rade Šerbedžije ili Mire Furlan. Ne bi bilo dobro da se sve to zaboravi.
Nastavak na sljedećoj stranici...
