Kultura
4131 prikaza

Najveća tajna YU rocka: Legende s jednim albumom

Grupa Luna
PROMO
Imali su samo petnaest nastupa i jedan jedini album, a nazvali su se po klasiku Bernarda Bertoluccija

Legenda o novosadskoj Luni uvijek je bila upadljivo različita od drugih velikih priča iz zlatnih godina jugoslavenskog novog vala. Nastala je iz jednog malotiražnog albuma, rijetkih pojavljivanja na televiziji i svega petnaestak koncerata pa se baš nikako nije mogla uklopiti u zajedničke uspomene na slavnu novovalnu epohu. S druge strane su nepokolebljivo stajali oni koji su ranih ‘80-ih na neki način okusili Lunu.

U njihovim sjećanjima to je bio i ostao jedan od rijetkih domaćih bendova svjetske klase. Doajeni beogradskog Džuboksa, Petar Popović i Saša Rakezić, udruženi s nešto mlađim kolegom Goranom Tarlaćem iz web magazina Popboks napokon su prikupili sve raspoložive dokaze i objavili ih na 377 stranica u impozantnoj knjizi “Ogledala Lune”, uz koju je priloženo i reizdanje CD-a. Najprije su razmatrali izdavanje fotoalbuma jer je bazična podloga za knjigu bila bogata arhiva neobjavljenih Džuboksovih fotografija, ali je portretiranje kultnog benda, koji je trajao nepune tri godine i nestao prije izlaska Helidonove ploče “Nestvarne stvari”, nametnulo sasvim drugačiji autorski pristup. 

Margita Stefanović Ljubav, život i smrt Life Ivo Pogorelić i Magi iz EKV-a imali su vezu veću od ljubavne

Uvodno poglavlje “Luna i Novi Sad” donosi kronologiju događaja u Novom Sadu između 1981. i 1983. sastavljenu prema člancima iz lista Dnevnik. Grad koji je danas gotovo nezaobilazna glazbena destinacija zahvaljujući festivalu EXIT u to doba je bio najviše medijski eksponiran kao domaćin Svjetskog prvenstva u stolnom tenisu SPENS ‘81. Dok su se Dragutin Šurbek i Antun Stipančić u novosagrađenoj dvorani Vojvodina nadigravali s Kinezima, koji su na kraju odnijeli sve zlatne medalje, živahna novosadska pankerska i novovalna scena bila je stisnuta u znatno manje prostore i već je debelo zaostajala za beogradskom i zagrebačkom. 

Najjači bend u gradu bila je Pekinška patka okupljena oko frontmena Nebojše Čonkića - Čonte i proslavljena pankerskom himnom “Bolje da nosim kratku kosu”. Na trećem singlu “Bila je tako lijepa”, u punk verziji evergrina Dragana Stojnića, Čonta je predstavio dvojicu novih članova, gitarista Zorana Bulatovića - Baleta i basista Marinka Vukmanovića - Mareta. 17-godišnji Bale bio je pravi gitaristički wunderkind od osnovne škole uključen u lokalne hard rock sastave.

Zagriženi sljedbenik Ritchieja Blackmorea preko noći se prometnuo u žestokog punkera i odigrao zapaženu ulogu na drugom albumu “Strah od monotonije”. Međutim, Čonta nije više mogao odgađati odlazak u JNA i tu je bio kraj Pekinške patke. U međuvremenu je Baletov frend Ivan Fece - Firči svirao bubnjeve u novovalnoj grupi La Strada, koju je pokrenuo renomirani pjesnik i konceptualni umjetnik Slobodan Tišma. Nazvana po starom Felinijevu filmu, La Strada je imala neke dobre pjesme zabilježene na studijskim demo snimkama i nikakvu perspektivu jer u to doba gotovo nitko nije kužio koliko su to dobre pjesme. 

U jesen 1981. Tišma, Firči, Bale i Mare našli su se u prostorijama novosadske Muzičke omladine na prvim probama novog benda nazvanog Luna prema filmu “La Luna” Bernarda Bertollucija. Mare je brzo odustao pa su Bale i Firči pozvali kolegicu iz srednje muzičke Jasminu Mitrušić - Minu da na synthu svira bas dionice. Dugogodišnji fanovi su i dosad bili makar solidno upućeni u početak priče o bendu, ali tek je knjiga “Ogledala Lune” kroz velike intervjue sa svim protagonistima razjasnila zašto je ova četvorka zvučala toliko superiorno čim se pojavila na sceni i zbog čega se ta početna prednost nije mogla bolje iskoristiti.

Luna nije imala menadžera, izdavača je našla kad ga je već prestala tražiti, ali je zato od prvog dana imala dvojicu totalno različitih lidera kompozitora Baleta i tekstopisca Tišmu, koji su se puno više sukobljavali nego nadopunjavali. Bale je nakon odrađenog pripravničkog stažiranja u Pekinškoj patki bio potpuno siguran da može samostalno voditi bend. Tišma je bio punih 20 godina stariji i neusporedivo iskusniji, otprije poznat čak i narodnoj miliciji koja je nadzirala sumnjive avangardne umjetnike.

Zbog razlike u godinama Bale i Firči zvali su ga Deda, iz istog razloga ga je publika percipirala kao neupitnog frontmena koji za sobom vuče troje darovitih tinejdžera, međutim Tišma je po karakteru bio previše nesiguran za lidersku poziciju u ambiciozno postavljenom art rock bendu. Za rock’n’roll se zakačio sredinom 1960-ih kad je osnovao električarski sastav Tile i četiri bogalja. Zbog krajnje nezgodne asocijacije na Tita izašli su iz Novog Sada pod manje upadljivim imenom Senke, ali svejedno nisu daleko dobacili pa je Tile već 1967. napustio rokersku pozornicu.

Počeo je pisati poeziju pod utjecajem Arthura Rimbauda i pridružio se skupini novosadskih konceptualnih umjetnika koja je djelovala pod imenom Kod. Među njima su bili redatelj Želimir Žilnik i Tišmin prijatelj iz djetinjstva Predrag Vranešević, budući vođa Laboratorije zvuka. Grupa Kod krenula je tragom starije i poznatije slovenske avangardne umjetničke skupine OHO. Izvela je vrlo zapažen performans na otvaranju prvog FEST-a i podigla poveliku frku otvorenim pismom jugoslavenskoj javnosti u kojem je upozorila na politiku čvrste ruke u novosadskoj kulturi, zbog čega su dva člana grupe završila u zatvoru. 

Kad je grupa Kod dobila poziv za sudjelovanje na pariškom Bijenalu 1971. u programu Mlada konceptualna umjetnost, nepredvidivi Tišma, nesklon bilo kakvom institucionalnom povezivanju, u posljednji čas je odustao od putovanja u Francusku. Nekoliko godina kasnije odustao je i od pisanja poezije pa je uskočio u glazbeni novi val. Na koncertu The Stranglersa 1978. u zagrebačkom Domu sportova uvjerio se kako se u tu mladalačku spiku uklapaju i neki muzičari iz starije generacije, poput bubnjara Jeta Blacka, koji je već prevalio četrdesetu, pa je ponovno uzeo gitaru i pokrenuo La Stradu koja je zasvirala kao predgrupa Filmu i Električnom orgazmu. 

ABBA MONEY, MONEY Life Članovi otkrili zašto je ABBA nosila smiješnu odjeću

Pošto je Bale bio puno bolji gitarist, u Luni se Tišma fokusirao na pjevanje, premda je njegov narativni vokal ubrzo označen kao jedina slabija karika besprijekorno uigranog benda. Na svakodnevnim probama Baletova glazba i Tišmini stihovi stopili su se u briljantne pjesme prvi put izvedene pred malobrojnom publikom na gostovanju mladih novosadskih bendova u Beču. Ista ekipa, u kojoj su bili Obojeni program, ženski sastav Boye i odavno zaboravljeni Grad, potom se predstavila u beogradskom SKC-u, gdje je Luna momentalno prepoznata kao nova snaga domaćeg art rocka. Beogradski novinar Vladislav Bajac dao im je novac za snimanje demo materijala, a na prvom samostalnom koncertu u SKC-u početkom 1983. privukli su 350 ljudi što je bio respektabilan rezultat za beskompromisan alternativni bend koji nije imao baš ništa zajedničko s naveliko razvikanim novovalnim pop atrakcijama. 

Premda je Bale s Pekinškom patkom ranije snimao za Jugoton, odmah se pokazalo kako Siniša Škarica nije nimalo impresioniran Lunom. Jugotonovi novovalni aduti ubadali su zlatne ploče i nekomercijalni sastav s pjesmama “Luna je ogledalo Lune” i “Balder na prozoru” tu nije imao što tražiti. Međutim, na kratkoj hrvatsko-slovenskoj turneji zapazio ih je Marko Brecelj i nagovorio urednika Helidona Borisa Belea da im objavi ploču. Za snimanje su dobili najbolje uvjete u beogradskom studiju Aquarius s producentom Sašom Habićem koji je iz njih doista izvukao maksimum. Bale je pokidao gitaru, Firči rasturio bubnjeve, ali Tišma nikako nije uspijevao izvući pjesmu “Okean” pa je uskočila Mina i iz prve snimila ponajbolju žensku vokalnu izvedbu jugoslavenskog novog vala. 

Album “Nestvarne stvari” zvučao je kao jedina ploča domaće proizvodnje koja se može mjeriti s Joy Division ili Echo & The Bunnymen, ali Luna se zbog prejakih tenzija između Baleta i Tišme ugasila odmah nakon izlaska iz studija pa je Helidon objavio ploču u simboličnoj nakladi od 920 primjeraka. 

Rijetki sačuvani primjerci danas se prodaju na eBayu čak za 350 dolara. Firči je iz Lune otišao u EKV i poslije se preselio u Ameriku, Bale je preko Amerike stigao do Italije, Mina je diplomirala kompoziciju, a Tišma se nakon jednako neshvaćene druge La Strade vratio među književnike i dobio NIN-ovu nagradu za roman “Bernardijeva soba”. Luna se ponovno okupila tek jedanput za svirku na glavnoj pozornici EXIT-a 2004., a čitajući knjigu “Ogledala Lune” može se zaključiti kako se i to dogodilo samo zahvaljući silnoj Firčijevoj upornosti.  

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.