Kao što revolucije, nakon što ostvare svoj cilj, pojedu svoju djecu, tako su i prva dva dijela “Igara gladi” požderala treći i četvrti nastavak. Prvi je dio bio uzbudljivi tinejdžerski akcijski triler o opstanku i početku pobune siromašnih pučana protiv bogate i moćne vladajuće manjine.
Darwin, Orwell i Marx sveto su revolucionarno trojstvo akcijskog ljubavnog para, Katniss Everdeen i Peete Melarka, koji u drugom dijelu “Igara gladi”, naslovljenom “Plamen”, budi svijest porobljenih masa i započinje revoluciju.
Prvi dio bio je vrlo dobar, drugi izvrstan, bolji od prvoga. Očekivanja za treći i četvrti nastavak bila su velika.
Nakon trećeg dijela “Šojke rugalice 1” bilo je jasno da su bila prevelika. Tinejdžerski revolucionarni i ljubavni svijet prva dva filma ustupio je mjesto svijetu starijih vođa, organizatora i manipulatora revolucije, predsjednici revolucionarnog komiteta Almi Coin i igrotvorcu Plutarchu Heavensbeeju.
Ponavlja se obrazac revolucije 20. stoljeća
U njihovim rukama Katniss i Peeta postaju lutke revolucionarne propagande s ciljem osvajanja vlasti i, vrlo vjerojatno, uspostavljanja novog diktatorskog poretka. Drugim riječima, ponavlja se obrazac revolucija 20. stoljeća, nakon kojih ideali slobode, pravednosti i jednakosti ustupaju mjesta diktaturi i teroru pod vladavinom privilegirane i moćne manjine.
Spisateljica Suzanne Collins nepogrešivo je osjetila puls mlade publike, no trezveno je zaključila da je puls jedno, a stvarnost i povijest nešto sasvim drugo. Njezin spust s visina mladalačkog revolucionarnog zanosa u svijet sebičnog staračkog poriva za vladanjem i očuvanjem vlasti bio je logičan, no ta je logika poletnom filmskom serijalu dala zamoran ritam zadihanog teturanja.
Završni, treći roman Suzanne Collins, “Šojka rugalica”, producent Lionsgate i redatelj Francis Lawrence podijelili su u dva dijela iako za to nije bilo nikakvog dramaturškog razloga. Motivi su bili financijski.
Umjesto milijarde dolara s jednim kompaktnim i dramski efikasnim dijelom, Lionsgate će s dva troma i razvučena filma zaraditi dvije milijarde i svi će im čestitati i zavidjeti na golemom profitu.
No nas se ne tiče profit, nego kreativni gubitak koji pretvara “Šojku rugalicu 2” u supermarket proizvod koji naoko ispunjava sva očekivanja gledatelja, a u stvari ih ostavlja frustrirane.
Zar je to sve, pitat će se prosječan gledatelj?
Nešto više od dva sata akcije i ponavljanja situacija iz “Šojke rugalice 1”?
Ponavlja se makijavelistička propagandna situacija u kojoj je junakinja živi slogan nadolazeće nove vlasti, kao i beskrajan niz akcijskih scena koje svjedoče o sadizmu i okrutnosti diktatorskog predjednika Snowa i njegove vojske.
S dva troma i razvučena filma zaradit će milijarde
Pritom su te situacije bezličan proizvod kompjutorske grafike koja u sekvenci bitke junakinje i njezinih suboraca s mutantima poprima izgled traljave videoigre.
Sekvenca s mutantima u podzemlju Capitola toliko je besmislena i loše izvedena, na rubu amaterizma, te k tome dosadna i nalik scenama iz horror serijala “Resident Evil”, da se gledatelj opravdano pita je li isti redatelj, Francis Lawrence, režirao “Plamen” i “Šojku rugalicu 2”.
Sve što je u “Šojki rugalici 1” bilo novo i zanimljivo, u drugom je dijelu već viđeno, očekivano i mehanički izvedeno, tako da gledatelj više ne mari ni za junake ni za njihove sudbine.
Hoće li Katniss završiti s Peetom ili Galeom, pitanje je čiji odgovor gledatelj dočekuje ravnodušno, kao što ga previše ne iznenađuje ni sudbina revolucionarne predjednice Coin. Sve to na ekranu se zbiva mehanički i pritom je prikriveno predugim i dosadnim histeričnim akcijskim prizorima, a doživljaj poraza umjetno je ublažen prizorima trijumfa.
Revolucija pobjeđuje, zlikovci su kažnjeni, svanula je sloboda, evo nam demokracije i slobodnih izbora, a naši će junaci vjerojatno živjeti sretno.
Od Darwina, Orwella i Marxa iz prva dva dijela nije ostalo ništa, iako se redatelj i scenaristi trude pokazati da se ništa nije promijenilo, te da su upravo zato totalitarne “Igre gladi” postale demokratske “Igre sitosti”.
Ako od prvog do zadnjeg filma postoji jedna jedina vrhunska, nepromjenjiva sastavnica, onda je to glavna glumica Jennifer Lawrence, bez koje “Igre gladi” ne bi bile fenomen kakav jesu. Dok mnogi prizori u trećem i četvrtom dijelu ostavljaju dojam blockbusterske izvještačenosti, nijedna scena s Jennifer Lawrence ne pati od tog nedostatka.
Doživlja poraza ublažen je trenucima trijumfa
To je glumica koja svojom osobnošću, darom, emotivnošću i vještinom liječi klonulost prizora poput efikasnog glumačkog antibiotika, i to radi s jednostavnošću cure koju svakog dana srećemo na ulici i ni po čemu ne razlikujemo od bilo koje druge cure iz susjedstva.
