Kada smo lani odlučili pokrenuti nagradu za književnost na društvenim mrežama, prvo smo proguglali da vidimo kako su to drugi riješili i zaprepastili se – takva nagrada u svijetu ne postoji! Barem je mi nismo uspjeli iskopati svim google lopatama i klikovima. Kada smo došli do imena Post scriptum i slogana: "enter u književnost", znali smo da smo je dobro opremili za put na web i u svijet, za dobru staru književnost u novim kontekstima.
Kada smo dizajnerski riješili skulpturu kao mega-enter tipku s natpisom Post u fejsbuk fontu calibri i scriptum u fontu kojim se knjige tiskaju, stvar se počela materijalizirati. Kada se na Natječaj prijavilo više od 50 kandidata znali smo da smo ljude (po)taknuli.
Kada je žiri, koji osim mene čini zadarski fantastični trio, pisci Želimir Periš i Staša Nikolić Aras i književna znanstvenica Adrijana Vidić, jednoglasno odlučio dodijeliti nagradu Hrvoju Marku Peruzoviću, znali smo da imamo sjajnog dobitnika, čiji postovi trpe i migraciju s mreže u knjigu, bez gubitka. Te da ćemo moći provjeriti i koji je marketinški potencijal Facebooka, s kojim računamo od početka.
Kada Ministarstvo kulture ni Grad Zagreb nisu podržali Natječaj, nismo se puno sekirali, nismo od tih saziva ni očekivali da prepoznaju nešto što je prvo svjetsko, a naše. Kada je prije nekih mjesec dana objavljena Hrvojeva knjiga „Nekoga moramo voljeti (kako na webu tako i na zemlji)“, shvatili smo da je ozbiljno. I utrnuli od straha da će biti teško opet dobiti medijsku pažnju i nove rukopise, novog autora tog formata.
Ali, novi rukopisi su stigli i žiri je odabrao širi i uži izbor, na Facebook stranici Post scriptuma upravo možete čitati probrane objave autora iz užeg izbora od kojih će jedan postati autor/ica knjige. A netko drugi iz užeg izbora, na temelju glasova publike, dobiti smartphone, poklon medijskog pokrovitelja Expressa, jer to je autoru pisaća mašinka, džepna paklena strojnica. Ove godine žiri će sigurno pogriješiti s dodjelom nagrade, jer više autora užeg izbora zaslužuje knjigu. To su, abecednim redom:
Alen Brlek/Dalibor Tomasović, pjesnička kooperacija, paralelni slalom ili bolje ping-pong lirskih crtica koje slabije ili jače povezuje tema i datum.
Lidija Deduš, već afirmirana varaždinska autorica, čiji postovi su najčešće toplonostalgične priče iz dječje perspektive o sarajevskom djetinjstvu; zvuči zapravo poznato, ali umjetnost je otkrivanje novog u starom.
Jandre Drmić je već antologizirani aforističar koji ne posustaje. A format Facebooka je dušu dao za kratko i koncentrirano, za aforizme. Chapeau!
Bojan Krištofić, dizajner, čiji lirski poetizirani kratki zapisi otkrivaju, najčešće Zagreb koji izranja iz dnevnog sna, jer njegovi lucidni i melodični postovi skidaju lijenost i skramu s očiju.
Nataša Mihaljčišin, polovica dua I-gle, trkačica na duge staze koja objavljuje postove koji svakodnevicu okupaju finom sjetom i optimizmom. I nemaju poentu, osim baš te, emotivne, da je život lijep i vrijedan.
Roberto Vodanović Čopor je zadarski multimedijalni umjetnik čija poezija je dobar dio njegova paralelnog umjetničkog svijeta.
Pratite, glasajte, potičite, mreža nam je puna dobra književnosti.
