Godina je 1906. Dan nakon nove godine jak potres magnitude 6,3 stupnjeva po Richteru pogađa Zagreb, u Berlinu je krajem studenog uspostavljen S.O.S., međunarodni signal za pomoć, 25. veljače rođen je Boris Papandopulo, hrvatski skladatelj i dirigent, 13. travnja irski dramatičar, romanopisac i jedan od glavnih predstavnika teatra apsurda Samuel Beckett a tragično, u Kraljevskom zemaljskom zavodu za umobolne u Stenjevcu, umire hrvatska impresionistička slikarica Slava Raškaj te nešto manje od mjesec dana umire i veliki norveški književnik poznat ponajviše po modernističkim dramama Henrik Ibsen. Giosuè Carducci dobitnik je Nobelove nagrade za književnost, a Nobelovu nagradu za mir dobiva američki predsjednik i republikanac Theodore Roosevelt.
Upravo je ta godina, pokazala se kao prekretnica u likovnom izrazu jednog od najpoznatijih slikara 20. stoljeća, osnivača kubizma: Španjolca Pabla Picassa. Naime, Picasso se, nakon prijedloga prijatelja, u lipnju te 1906. godine upustio u kratko putovanje u drevno katalonsko selo Gosol, planinsko selo poznato kao utočište ozloglašenih krijumčara.
Nakon uspješnog nagovaranja svoje tadašnje ljubavnice, elegantne francuske brinete koja mu je prije bila i model za preko 60 portreta, a sa kojom je aferu imao i poljski disident, francuski pjesnik i svojevrsni "kum" nadrealizma, Guillaume Apollinaire, da se nakon povratka vlakom iz Pariza u Barcelonu, gdje su proveli nekoliko tjedana družeći se sa slikarovim starim prijateljima, upute u taj pitoreskno katalonsko selo. Nakon mučnog uspona po planinskim poljskim putevima i serpentinama na mazgama, unajmili su sobu na prvom katu jedinog seoskog svratišta,
Hostal cal Tampanada, gdje su planirali provesti ljeto u slikarovom radu i ljepotama ruralnog života. Upravo je ta promjena okoline, iz urbanog (i pomalo dekadentnog) pariškog umjetničkog miljea u taj samoinicirani egzil u prirodu, ponajviše doprinio dramatičnom i temeljitom zaokretu u likovnom izrazu tada 24-godišnjeg Picassa.
Naime, mladi je slikar već niti godinu dana od dolaska u Pariz, 24. lipnja 1901. godine ostvaruje svoje prvu veliku izložbu u Paris’ rue Lafitte galeriji, u organizaciji Ambroise Vollard, poznatog po sponzoriranju francuskog impresionističkog slikara Paula Cézannea, u kojoj izlaže čak 75 svojih radova, ubrzo nakon čega započinje njegova prva "plava" faza. No koliko god njegov talent bio neupitan i kvaliteta sigurna, melankoličnost i sentimentalnost njegovih prvih faza, "plave" i "roze", više se uklapala u devetnaestoljetni likovni izraz, pogotovo simbolizam.
No što je to što je u boravku od dva i pol mjeseca u Gosolu dodatno potaknulo temeljne promjene u slikarovom likovnom izrazu i otvorilo put za tzv. "afričku" fazu u kojoj je nastalo jedno od najpoznatijih njegovih djela "Gospođice iz Avignona" (1907.) nakon kojeg će, dvije godine kasnije, Picasso u suradnji s velikim francuskim slikarom i kiparom Georgesom Braqueom razviti avangardni likovni pravac "kubizam".
Naime, da je to proputovanje imalo radni karakter, govori nam i činjenica koju ističe njegov biograf, John Richardson, da je Picasso u tom periodu producirao sedam velikih slika, tucet srednjih dimenzija i veliki broj crteža, akvarela (od toga i u tehnici "gvaš") i rezbarija. Također je veza između njega i Fernande Olivier tada bila na vrhuncu, što će i kumovati njenim pokušajem da u travnju 1907. usvoje trinaestogodišnje siroče Raymonde. Također je značajno i novoosnovano prijateljstvo s lokalnim maloljetnim konobarom i bivšim krijumčarem Josepom Fontdevilom, čijem se ozbiljnom, asketskom izgledu slikar poprilično divio.
Ubrzo je Fontdevila poslužio kao model u Picassovom radu i kao svojevrsna inspiracija će ostati do same slikarove smrti. Tijekom svog boravka u Gosolu, Picasso je u seoskoj crkvi naišao na izvanredan primjerak katalonske romanike iz druge polovice 12. stoljeća, polikromnu drvenu Madonnu, visoku 77 cm, čiji snažni, ekspresivni izraz bijelog lica s velikim, obojenim očima ostavio dubok dojam na slikara.
Picasso je doduše općenito nalazio inspiraciju u romaničkoj umjetnosti u godinama koje su prethodile nastanku kubizma, no također su veliki utjecaj na slikara imala i afrička plemenska umjetnost, arhajska, iberijska skulptura i likovni izraz Paula Cézannea. Vjerojatno je ozbiljniji Picassov angažman u proučavanju romanike započeo četiri godine prije odlaska na Gosol, prilikom posjete velikoj izložbi romaničke i gotičke umjetnosti u Barceloni.
Picassova opsesija romaničkom umjetnošću, vidljiva je i u slikarovom skupljanju brojne literature na tu temu, kao i razglednica i fotografija s takvom tematikom. Upravo taj naivni, "primitivni" izraz bez korištenja perspektive i vrlo shematičke kompozicije lica, najviše se dopalo mladom Picassu, kao i sama tematika nasilja, dezintegriranih ljudskih tijela, lubanja, Golgote; upravo taj šarm imanentne smrti. Upravo to iskustvo putovanja, intenzivnog interesa za katalonsku romaničku umjetnost, dodatno je razvilo sklonost Picassa za stilizacijom likovnog prikaza, sasvim udaljenog od realističkih tendencija "prirodne" estetike.
