Za Vlatku Vorkapić, poznatu dokumentaristicu i redateljicu filmskog hita “Sonja i bik”, koji je u hrvatska kina privukao više od 100.000 gledatelja, može se reći da je trenutačno u top formi.
Prvo je na 66. dubrovačkim ljetnim igrama dobila odlične kritike za režiju predstave “Ledeni mjesec”, nastale prema najpoznatijem romanu francuskog pisca i filozofa Pascala Brucknera, zatim joj je na Pulskom festivalu prikazan u sklopu omnibusa “Zagrebačke priče 3” dojmljiv kratki film “Na Tri kralja”, a nakon toga započinje pripreme za snimanje svojeg drugog igranog filma “Fališ mi”, koji nastaje po popularnoj prozi Mani Gotovac.
Predstava “Ledeni mjesec” izvedena je u potpalublju broda Sea Star, na sceni širine samo tri metra, a dužine 11 metara, koji je zajedno s glumcima i gledateljima isplovio iz luke Gruž prema pučini, gdje je prikazana uzbudljiva i napeta priča o dva ljubavna para - Franzu i Rebecci te Didieru i Beatrice, koje glume Robert Plemić i Sara Stanić, odnosno Jure Radnić i Marija Šegvić.
Jedinstvenost predstave je u tome što je na brodu bio i autor teksta Pascal Bruckner, koji je izjavio da su erotske scene tretirane na pametan način pa je postignut maksimalni učinak uz minimalnu golotinju.
Život predstave neće završiti u Dubrovniku, nego će se nastaviti u Zagrebu gdje će premijera biti početkom listopada u dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti.
Na pitanje kako ta priča o ljubavi i mržnji, strasti i destrukciji, odnosno perverziji i zlostavljanju korespondira s našim vremenom, Vlatka Vorkapić je odgovorila da je ta priča, poput “Opasnih veza” ili “Tko se boji Virginije Woolf”, svevremenska i univerzalna.
"To je priča o ljubavi i destrukciji, ali i o manipulaciji. Možda perverzije iz romana danas nisu tako šokantne kao prije 20-ak godina, ali užas manipulacije je i dalje jednako strašan. Često sam na probama znala reći da bi nam radni naslov mogao biti ‘Tko se boji Franza još?!’. I doista, iza naizgled bespomoćnog i bezopasnog invalida Franza, koji traži razumijevanje, krije se monstruozni manipulator koji uništava tri života. Motiv manipulacije je danas vrlo aktualan. Svakodnevno smo svjedoci manipulacije na osobnim i na društvenim razinama. Nikad se neću prestati čuditi koliko puno energije ljudi ulažu kako bi nekome nanijeli zlo", ističe Vorkapić.
Kako roman ima i snažnu društvenu dimenziju - kritiku francuske politike prema doseljenicima iz Afrike, pitamo je da li je možda razmišljala da ispriča priču o nekoj hrvatskoj rasnoj ili nacionalnoj netrpeljivosti.
"Da parafraziram Brucknera, kao što njegov Franz kaže da mu se ‘u Rebecce sviđao taj razmak koji ih je razdvajao i mostić koji su spuštali da prekorače taj razmak’, tako sam i ja pokušala spustiti mostić prema Francuskoj, prema tuniskim Židovima, prema ljevičarima buržujima iz centra Pariza. Nekako prirodno, kritika ljevice, točnije ljevičarskog hohštapleraja i licemjerja pokazala se lako prepoznatljiva i itekako aktualna i za nas. Kao što je i mržnja prema drugima koju gaji Franzov otac, nažalost, laka za prepoznati. Jednostavno, postoje ljudi koji moraju mrziti", ističe redateljica.
Na pitanje koliko ju je prostorna omeđenost broda ograničavala, rekla je da je njezinoj odluci da prihvati poziv Mani Gotovac da u Dubrovniku režira taj Brucknerov komad presudila, osim romana, i ideja da se predstava postavi na brodu.
"Ja volim ambijentalno kazalište, privlači me taj spoj kazališta i filmskog dokumentarizma. No koliko vas neka zadatost ograničava, toliko vas ona i inspirira na nova rješenja. U režiji mi je bila zanimljiva ta blizina gledatelja i glumca, a u nekim režijskim rješenjima odlučila sam iskoristiti i gornju palubu. Svi smo uložili jako puno truda da u ovom kratkom, ali vrlo intenzivnom razdoblju damo maksimum", kaže.
Budući da je Bruckner također bio na brodu, zapitali smo je da li je imala tremu i je li se konzultirala s piscem, a ona je odgovorila da o tremi uopće nije razmišljala.
"Nije bilo konzultacija s Brucknerom, ali me je zanimalo kakvi će biti njegovi dojmovi. Inače, mislim da se sve upute koje vam pisac može dati nalaze u njegovu djelu", kaže redateljica.
Vlatka Vorkapić radi kao samostalna umjetnica već 20-ak godina, a to je u hrvatskim uvjetima, gdje se premalo izdvaja za kulturu, respektabilno razdoblje.
Snimila je nekoliko važnih dokumentarnih filmova, poput “Besplatno”, režirala popularnu predstavu “Judith French” i snimila filmski hit “Sonja i bik”.
Završila je dva fakulteta - komparativnu književnost i češki jezik na Filozofskom fakultetu jer je te godine, kaže, nisu primili na režiju, a zatim i režiju na Akademiji dramskih umjetnosti.
Zapitali smo je da li se u nekom trenutku tijekom tih 20 godina slobodnjaštva osjetila pregaženo i poželjela odustati od filma.
"Pregaženo je preteška riječ, ali je bilo i jako teških trenutaka, a jedan od njih je onaj kad nikako nisam dobivala priliku za debitanski igrani film. Poslužit ću se jednom rečenicom iz Franzova pisma Didieru koji je zapisao: ‘Postoje pobjede koje vode u slijepu ulicu, kao što postoje porazi koji otvaraju nove putove’. To je opće mjesto, kako i sam Franz ironično kaže, ali istinito. Nikad se ne bih odlučila napisati dramu ‘Judith French’ i sama je režirati u kazalištu da nisam tako dugo čekala na debitansku filmsku priliku", otkriva Vlatka Vorkapić.
Prati je glas da bira angažirane i aktualne teme, pogotovo u dokumentarcima, pa je pitamo što je motivira.
"Jedan od osnovnih razloga zašto se bavim dokumentarizmom je mogućnost da snimajući dokumetarce postavljam ona pitanja na koja i sama želim dobiti odgovore. Okidač za dokumentarac ‘Besplatno’, dakle o antropologiji besplatnog, bilo je često telefonsko nazivanje u kojem su mi nudili nešto besplatno, primjerice besplatnu večeru. To je, naravno, lažno besplatno. U dokumentarcima pokušavam vidjeti svijet očima svojih protagonista, a težeći da vidimo svijet i tuđim očima širimo i svoj pogled na svijet. Kod fikcije me potakne neka situacija koju vidim ili doživim, fragment nečijeg razgovora ili rečenica koju pročitam. Riječ je o komadićima zbilje koje hvatam u svijetu oko sebe i koje preoblikujem u meni važne priče", objašnjava redateljica.
Kako je njezin film “Na Tri kralja” s Ksenijom Marinković, novom prvakinjom zagrebačkog HNK-a, prikazan u sklopu “Zagrebačkih priča 3” dobio odlične kritike, zanimalo nas je što ju je ponukalo da snimi film o kćeri koja za blagdan Tri kralja dolazi u posjet majci prostitutki.
"Kći, koju glumi Judita Franković, dolazi na Sveta tri kralja u posjet majci noseći prepunu torbu. Blagdani bi i trebali biti dani kad se obitelji okupljaju. Kći u majčinoj kući vidi tri muškarca. Za stolom, u naslonjaču, kraj prozora. Vidi ih iako ih nema, ali njoj kao da su stvarniji od stvarnosti. Osnovni motiv i ‘zrno lika’ junakinja ove priče našla sam u crnoj kronici, u slučajevima u kojima su se nekoj nesretnoj djeci dom i obitelj pretvorili u najvećeg neprijatelja", kaže redateljica.
Na kraju smo je pitali što ju je privuklo temi kojom će se baviti u svojem novom igranom filmu “Fališ mi”, koji nastaje prema prozi Mani Gotovac, a redateljica je odgovorila da je to “velika ljubavna priča kojih nedostaje u hrvatskom filmu”.
"Naravno, tu je i glavna junakinja romana, životna, kompleksna, s vrlinama i manama, i, unatoč tugama koje joj je donio život, puna životne energije. A tu se onda otvara i aktualno pitanje sloboda, osobnih i političkih. Koliko slobode tražimo za sebe, a koliko smo je spremni dati drugima? Scenarij sam napisala i sad smo u onoj fazi koju, kao vjerojatno i svi redatelji, najmanje volim - u fazi skupljanja financijskih sredstava", zaključuje redateljica Vlatka Vorkapić.
