Ecija Ojdanić omiljela je narodu hrvatskom prvo u dramskoj sapunici "Kud puklo da puklo", a onda je malo sišla s malih ekrana i izmigoljila iz vida javnosti. Ali to se samo tako čini. Jer u posljednjih godinu i pol Ecija je uspjela zarotirati nekoliko života koje drugi gledaju samo na filmovima. Osim što vrlo glatko žonglira obiteljskim obvezama, uspješno je privela ovu godinu kraju sa suradnicima u Kazalištu Moruzgva.
Nižu sjajnu predstavu do sjajne predstave, odlaze na festivale i dobivaju nagrade, a kao veliki plus stavlja im se na listu i to što vrlo zdušno promoviraju domaći dramski tekst. Jer, govori ravnateljica i osnivačica ovog sve poznatijeg teatra, od deset premijera, koliko su imali od osnutka kazališta prije sedam godina, samo jednom su igrali strani tekst – sve ostalo domaćica do domaćice.
Stoga nije čudno što ih kazališna javnost diže u nebesa zbog uloge mecene domaćeg teksta, funkcije koju bi morale obavljati neke institucije koje raspolažu s kudikamo više novca za tu ulogu. Ali dobro, Ecija se sa suradnicama Romanom Brajšom i Đinom Brajković ne da. Moruzgva je od 50 predstava u godini u 2015. došla do 80 predstava u 2016. i 2017. To je rast od više od 33%, i mi smo svi zadovoljni i sretni.
"Sad kad zbrajamo postignuća, životna i poslovna, i kad smo podvukli crtu, napraviti rast u jednoj godini od 30 posto po broju predstava je velika stvar. Ne moram previše objašnjavati da ovo nisu dobra vremena za kulturu, da dotacije nisu velike, da ljudi nemaju novca za kazalište na svim razinama. Ali mi smo se uspjeli nametnuti i nakon sedam godina kontinuiranog rada i zaista kvalitetnih predstava, uspjeli smo postati nezaobilazna točka u kulturi.
Evo, sad je izašao natječaj Ministarstva kulture i opet smo dobili povećanje financiranja. Puno rada i truda je to, krenuli smo ni od čega, ali publika nas je odmah prepoznala. No kod nas u kulturi uvijek treba malo više vremena. Slijedi nam dodatno povećanje broja predstava i uzdamo se u EU fondove koji su sad počeli se davati i za kulturu", govori mi Ecija dok je u jeku obiteljskih priprema za blagdane. Zadovoljna je, i brojke na papiru djeluju izvrsno, ali nije to samo taj šlag što se pobere odozgor.
"U Hrvatskoj ima jako puno dobrih glumaca, ali nema ih puno koji mogu funkcionirati u ovim ne baš komfornim uvjetima. Jer sve su to putujuće predstave. Mi odigramo 15-20 predstava u Zagrebu, a sve ostalo putujemo po Hrvatskoj i svijetu. Mi nemamo šminkericu, garderobijerku, frizerku; mi smo i glumci, i rekviziteri, i šminkeri. Ali u tom histrionskom načinu rada ima neke ljepote jer smo svi na kraju koautori predstave", objašnjava vidno zadovoljna Ecija.
Za posljednju predstavu, prema tekstu Renata Baretića "OtpisaNE", suradnici su bili Erna Rudnički, Slavko Sobin i Ksenija Marinković. Kad su njih četvero zaigrali tu komediju, publika je pala već na prvoj replici.
"To mi se u životu nije dogodilo, da se publika smije od prve rečenice koju izgovorim kada dođem na scenu. obično publici treba vremena da shvate tko smo. Uvijek kad završi predstava, kažemo: 'Bože, i plaćaju nas za ovo'. Stvarno nam je svima prekrasno. A Ksenija, osim što je fantastična glumica, još je fantastičnija osoba. Rad s njom bio je poput wellnessa, non-stop zezanje. Od nje se uči i glumački, ali i po odnosu prema radu i kolegama. Uvijek je prva na probama, nikad ne zakasni, ogroman je štreber. To je žena koja ima srce kao Eiffelov toranj", puna je hvale Ecija za kolegicu, s kojom čini izvrstan ženski duo u predstavi o imigrantu koji se skrije na neko vrijeme u kući jedne od njih, a onda njih dvije poput strvinara navale na njegovu mladost i ljepotu.
Slavko Sobin je taj imigrant koji je zakuhao ovu uspješnu priču; je li se on snašao među ženskom ekipom?
"Slavko je divna osoba i prekrasan glumac; prvi put radim s njim i mislim da je ovo početak jedne divne poslovne suradnje i prijateljstva", govori Ecija. S obzirom na to da je Moruzgva doista od tek registriranoga kazališta na papiru došla do vrlo prepoznatljive kulturne točke u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj, zanimalo me kakve oni to predstave rade, za koga ih rade, kakve su to poruke što ih uspješnice u sebi nose...
"Mi živimo od publike i te predstave moraju korespondirati s publikom, ali nikako im podilaziti. To nam je osnovna odrednica", govori mi glumica.
Ideja im je da svake godine rade jednu komercijalniju predstavu koja će zadovoljiti šire mase, ove godine to su "OtpisaNE", te jednu koja će biti "umjetničkija". Ova umjetničkija Moruzgvin je loto pogodak prošle sezone jer riječ je o tekstu "Kako život" Nine Mitrović, domaće autorice koja je razotkrila život nekoliko štićenika u domu za umirovljenike. Riječ je o toploj, životnoj, živoj i vrlo poučnoj predstavi; o životu, ljubavi i sreći u staračkim danima, kad nas svi otpišu i kad ljudi pogrešno misle da nam jedino treba hrana i piće.
Nastavak na sljedećoj stranici...
