Kultura
2330 prikaza

Na Balkanu se rodi i umre, a između preživi

Miljenko Jergović
Robert Gojević
Sve ono između se svodi na selidbu iz jedne balkanske zemlje u drugu i tegljenje svog nestalnog osjećaja etniciteta

Iako se po medijima još mogu pročitati književni osvrti i intervjui povodom izlaska posljednjeg romana Miljenka Jergovića "Nezemaljski izraz njegovih ruku", koji tematizira sarajevsko ubojstvo nadvojvode Franje Ferdinanda, svjetlo dana ugledala je još jedna Jergovićeva knjiga, sugestivno nazvana "Selidba". Ovom produktivnom piscu koji iza sebe ima dvadesetak knjiga teško je u suvremenoj književnosti na ovim prostorima naći spisateljski pandan.

Možda će neki izdići obrvu u luk čuđenja i upitati: "Zar opet knjiga? Kad prije?", noseći u sebi slutnju da najavljena knjiga jednostavno ne može biti dobra jer je napisana u tako kratkom roku, no već na desetoj stranici "Selidbe" jasno je da pisac Jergovićeva kalibra nije od onih koji bi sebi dopustili lošu knjigu.

Miljenko Jergović | Author: Robert Gojević Robert Gojević

Kad je 2015. godine srpski pisac Dragan Velikić osvojio nagradu NIN za svoj roman "Islednik", u jednom intervjuu je rekao da je "Islednik" jedno veliko istraživanje sjećanja te da ga kao pisca ne zanima samo priča, nego potreba da sagleda jedno vrijeme, proširi vidno polje, osjeti dah nekih minulih svakodnevica.

Na ove riječi bi se mogao nadovezati uvod u "Selidbu", prozno djelo dokumentarističko-memoarskog karaktera lišeno fikcijskih elemenata. No je li doista lišeno fikcije? Možda i nije, no to ponekad i jest čar proze, zamagljenost granica između stvarnosti i izmišljotine.

Autor, koji iz Zagreba putuje u Sarajevo, svoj rodni grad, u naselje Sepetarevac, tu je da bi raščistio stvari nakon majčine smrti. Neke stvari će zadržati, a neke, bezvrijedne, baciti.

U sitnicama poput djedove svjetiljke, mašine za mljevenje mesa, aparata za brijanje, češagije te mnogih papirića i službenih dokumenata iščitava se duh šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih, ali i godina prije Prvog i Drugog svjetskog rata. Iako je autor imao samo šest godina kad mu je umro Nono, pred čitateljem se uzdiže pedantna, nježna i stabilna ličnost Jergovićeva djeda Franje Rejca, podrijetlom Slovenca, koji je na bojištu u Prvom svjetskom ratu zaradio španjolsku gripu, a potom i tešku upalu pluća.

Iz sitnica koje je djed posjedovao, načina na koji je o njima brinuo, načina na koji je bilježio svoja sjećanja ili se razglednicom javljao kćeri, autor nevjerojatno uvjerljivo oživljava karakter odavno preminulog čovjeka kojeg je poznavao tek preko svojeg nepouzdanog dječjeg sjećanja. Drugi dio knjige posvećen je kaotičnoj i neurotičnoj majci Javorki čiji karakter Jergović nema namjeru skrivati te načitanoj i dragoj Noni Olgi Rejc, podrijetlom Njemici, čijoj kuhinji posvećuje na desetke stranica ne bi li tako sastavio fragmente njezina karaktera.

Miljenko Jergović Miljenko Jergović Kultura "Dodik je kao Bata koji ponavlja: 'Sad ću da te karam!'

Već u prvim redovima "Selidbe" jasno ja da autoru nije namjera skrivati se pred čitateljem, da on pisanjem sebi želji razjasniti prošlost, sjetiti se, a time i skinuti balast obiteljske povijesti s ramena. Iako se može polemizirati je li moralno i umjesno pisati o svojoj obitelji, bilo da je riječ o živim ili mrtvim članovima, Jergović nema dvojbe po tom pitanju. Književnost stavlja ispred obitelji, pa i samoga sebe. U jednom trenutku čak izravno kaže: "Pisac ne smije biti diskretan, pogotovo u odnosu na sebe i sve svoje".

Tematski naslonjena na romane "Otac", "Rod" i "Sarajevo, plan grada", "Selidba" podsjeća na depresivnu kroniku umiranja, sabijanje života u točku A, kad se čovjek rađa, i točku B, kad čovjek umire. A ono između, to je ono što čovjek pod tužnim balkanskim okolnostima nekako odživi, skrpa kraj s krajem, seleći se iz jedne balkanske zemlje u drugu, tegleći sa sobom, poput cekera, svoj fluidni i nestalni osjećaj etniciteta.

Autor premeće stvari svojih mrtvaca, dubinski ih promišlja te poput zaposjednute osobe piše o odnosima snaga živih i mrtvih. Mrtvi u tom odmjeravanju snaga uvijek pobjeđuju, jer su očišćeni od sjećanja, dok živima ostaju njihove stvari, ispunjene duhovima njihove nekadašnje pojavnosti.

"Selidba" je, prije svega, raskidanje s jednim prošlim životom, katalogiziranje, popisivanje, emotivno obračunavanje... "Previše očekujem od ove selidbe", kaže autor, "osim predmeta, htio bih pronaći i ono živo što je u međuvremenu umrlo". No dok je živo bilo živo, autor, kao uostalom i bilo koji drugi čovjek, nije bio zainteresiran za njegovu živost. Tek kad je živo postalo mrtvo, u njemu se pokrenuo crv zvani nostalgija, koji u lijepo i primamljivo boji sve ono što je završeno.

Miljenko Jergović | Author: Robert Gojević Robert Gojević

Autor se u jednom trenutku sam sebi iščuđava kako uspijeva žaliti čak i za onim trenutkom kad se obitelj okupila povodom tragične pogibije njegove rodice Vesne koja je kao mlada žena izgubila život u Moskvi. Čak je i takav događaj mozak zaražen nostalgijom spreman preobraziti u nešto ugodno, nedostižno, neprežaljeno...

Poput najpreciznijeg kroničara jednog vremena, Jergović se upušta u vrlo intiman projekt koji je vjerojatno samo on u stanju iznijeti. Sigurno je bilo zanimljivijih obitelji koje su činile značajnije stvari od ove o kojoj piše, ali ova je njegova, ova ga zaokuplja i o njoj se, nakon već ispisanih više od tisuću stranica na tu temu, ponovno vraća. Možda je to previše, rekli bi neki, ali ako je pisac sposoban na tako moćan i sveobuhvatan način oživjeti duh i atmosferu jednog stoljeća i podneblja, takva knjiga je i više nego vrijedna pažnje, trebalo bi je rado iščekivati i rado iščitavati.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.