Petra Grozaj od onih je umjetnika čije slike privlače na prvu, još bolje, usisaju u svoj svijet. No ne zbog velikog platna. To je sasvim sporedno jer, kaže, veličina ništa ne znači ako je slika loša. Važno je da slika komunicira u svoj svojoj moći, da zaustavi kad čovjek prolazi pokraj nje i da se gledaju, komuniciraju oči u oči, da ima nešto što može doživjeti, ali ne i potpuno objasniti. Upravo tako već godinama jedna od najtalentiranijih slikarica mlade umjetničke scene intrigira kako struku tako i publiku. A kroz svoje imaginarne likove progovara bez zadrške, zapisujući kistom promjene iz vlastite, ali i vanjske okoline. U toj figurativnoj pustolovini prije svega su je oblikovali utjecaji izvan Hrvatske jer dotad i nije bila sigurna kojim umjetničkim putem krenuti. Zahvaljujući stipendiji boravila je u Parizu, izlagala u Napulju na Bienalu mladih umjetnika te bila na rezidenciji u Berlinu i Leipzigu, gdje je i nekoliko puta izlagala. Nakon toga znala je da želi biti još bolja slikarica. Trenutačno priprema izložbu s jednom od najzanimljivijih slikarica leipziške scene Marijom Sainz Ruedom.
Express: Na vašim slikama glavnu riječ uvijek ima čovjek, a najčešće žena, lice. Zašto?
Fascinirana sam kompleksnošću ljudskih karaktera, muškaraca i žena, što oni znače, što se krije tamo preko puta, odnosno u ljudima općenito, pa je tako lice i portret, ljudska figura i cijela priča oko nje spontani izbor. Ima tu i autoterapije, u smislu samopojašnjavanja...
Express: Na platnu se zapravo bavite problemom identiteta; jesu li ‘vaši ljudi’ na platnu onakvi kakve biste htjeli da budu ljudi u stvarnosti?
Vjerujem da je identitet opća i temeljna tema ovog društva koje je puno kontradiktornosti, propagira slobodu dok čovjek nikad nije bio toliko kontroliran i okupiran kao danas. Postaje očito da ono sve više umjesto integriranih samosvjesnih individua odgaja većinom zbunjene i izgubljene ljude, te se sve više povećava osjećaj otuđenosti prikriven površnim dojmom međusobne povezanosti. S time u vezi stvoreni su prolazni identiteti, odnosno maske kojima se zamjenjuju ili prikrivaju izvorna lica.
Express: Često slikate životinje, najčešće pse. Krije li se posebna simbolika u tome?
To je, prije svega, nesvjesna simbolika, ja to zapravo doživljavam kao formu i motiv koji mi odgovara u nekom kadru slike. No može predstavljati mušku energiju ili neku pesonifikaciju.
Express: Od djetinjstva crtate i važna vam je likovnost, ali niste znali da ćete postati slikarica. Kako to da ste ipak odabrali taj put?
Nisam imala neki velik plan postati slikarica. Na trećoj godini Akademije slikarstvo me jako zainteresiralo te sam dotad na odjelu umjetničke grafike nastavničkog odjela poslije diplomirala na slikarstvu. Prvi ciklus slika bio je spontan, spoj raznih utjecaja glazbe, filma i života općenito. Poslije sam se počela ozbiljnije baviti drugim slikarima, utjecajima i studiranjem. Moj likovni stil nije unaprijed smišljeno i planski nastajao, puštam ga da se i dalje razvija.
Express: Možete se pohvaliti brojnim izložbama ne samo u nas nego i u kulturnim prijestolnicama poput Berlina, Pariza, Leipziga, uglednim nagradama poput Rektorove. Zašto ste odabrali živjeti u Hrvatskoj, a ne vani?
Tu se još najbolje osjećam. Jedino gdje sam se mogla vidjeti da živim je Njemačka. Spoj slobode i reda. Super mi je što mnogo ulažu u umjetnost i razmišljaju dugoročno. Odlična stvar je što stare zgrade i prazne gradske prostore daju na korištenje za ateljee po niskim cijenama i za hrvatske pojmove. Tako se stvara ‘melting pot’ i superenergija u kojoj možeš raditi. Izvrstan primjer je leipziški Spinnerei. Bivša zgrada tvornice pamuka pretvorena je postupno u mnoštvo ateljea, galerija, raznih funkcionalnih prodavaonica, npr., za popravak i prodaju bicikla, ima i kino, jeftini restoran te prodavaonicu umjetničkog materijala. Takvo funkcionalno razmišljanje gradskih vlasti dovelo je do toga da imaju stalne prihode, mali početni ulog im se počeo vraćati jer mnoštvo ljudi s raznih strana svijeta tamo dolazi, pa im se mala investicija u velike vratila i isplatila. Tamo atelje imaju i “svjetske zvijezde” kao što je Neo Rauch, Matthias Weischer, Rosa Loy te svi ostali domaći i strani umjetnici koji tamo imaju stalan atelje te oni koji dolaze na nekoliko mjeseci slikati i izlagati kao što je to bilo u mojem slučaju u organizaciji HDLU-a i njujorške likovne akademije. Znam da se ne možemo u vezi s funkcioniranjem potpuno uspoređivati s Nijemcima, ali nakon takva iskustva uistinu je žalosno vidjeti kako u nas tolika velika količina gradskih prostora zjapi prazna i propada, a umjetnici se snalaze kako znaju i umiju. Osobno se godinama selim od prostora do prostora od kojih ni za jedan ne mogu reći da je bio atelje u kojem bih mogla ostati dulje. Ako pitate ostale slikare, većina ima sličnu priču o ateljeu. Jako bih voljela da se u Zagrebu nešto pokrene s tim u vezi.
Express: Preslikavate svoje slike. Je li u pitanju nezadovoljstvo, znatiželja ili nešto treće?
Nekad tek nakon nekog vremena vidim što na slici fali pa je dovršim poslije, ne preslikam sve nego neki dijelovi ostanu ili je prepravim. Ima nešto u preslikanim slikama, dodatno zrače, imaju i neke dijelove koji se lijepo likovno preklapaju. Pitala sam se je li to u redu u profesionalnom smislu, ali ne treba stvari preozbiljno shvaćati te da ništa ne smije stajati prije osobne slobode prema radovima i realnosti toga da si nekad ne mogu priuštiti veliko platno.
Express: Osnovali ste školu crtanja Art sessions koju i vodite.
Osim slikanja živim i od poučavanja. Kolegica Martina Mezak ponudila mi je prostor galerije Nano pa je s vremenom nastao tečaj i udruga.To radim triput na tjedan, tako da imam dovoljno vremena za slikanje.
