Uplašena djevojka trči kroz šumu kojom odjekuje zvuk pucnjave. Preplašena je i sama. Spotaknula se i ugledala tijelo. Mrtvog dječaka.
Ovo nije dio scenarija nekog američkog izmišljenog filma. Ne, nikako. Scena je to iz filma U-July 22 prikazanog na Berlinskom filmskom festivalu koji priča priču o pokolju u kojem je stradalo 69 mladih ljudi a kojeg je prije sedam godina počinio Anders Breivik.
Film o ovom stravičnom pokolju koji je šokirao ne samo Norvešku nego i cijeli svijet prikazan je u tjednu još jedne velike tragedije, one na Floridi u kojoj je ubijeno 17 ljudi.
U svijetu koji posljednjih desetljeća bilježi niz strašnih tragedija, terorističkih napada mnogi se pitaju nije li malo prerano na filmska platna prenijeti ovu ljudsku tragediju.
"Bilo je jako puno reakcija i kritika koji su pratili snimanje ovog filma. I ja ih razumijem. I sam bi postavio to pitanje. Je li moguće da će ovo biti film?", rekao je redatelj filma Norvežanin Erik Poppe.
Ovaj bivši ratni fotograf film je snimao na otoku Utoyi pet dana u blizini lokacija na kojima su počinjena ubojstva. Glumačku postavu činili su većinom mladi glumci, amateri. Snimao je svaki dan, 72 minute, koliko je i trajao Breivikov napad. Film je bez glazbe, a ni jedan promotivni trailer za njega nije napravljen. Breivik, tj. njegov lik, u filmu se ne pojavljuje, osim u jednoj sceni kao sjenovita figura u daljini. Prije svih, film je prikazan preživjelima i njihovim obiteljima.
Reakcije na film, njihove ali i publike koja ga je pogledala na festivalu, bile su tišina, suze i ovacije.
"Zasigurno će postojati fanatici koji će nakon ovog filma dobiti svakakve ideje, ali isto tako mogu ih dobiti i samo gledajući vijesti na tv-u. Neki će reći kako nije primjereno napraviti takav film, kako je neukusan, no nakon što sam ga pogledao moram reći da je jako dobro napravljen", rekao je švedski filmski novinar Gunnar Rehlin.
"Poštujem one koji misle da je prerano, ali oni koji su izgubili svoje najmilije imaju osjećaj kao da je to bilo jučer, bez obzira što je bilo prije sedam godina. Zapravo nikada neće biti pravi trenutak. No mnogi preživjeli strahuju kako će sjećanje na tragediju koja se dogodila izblijediti. U trenutku kada je većina fokusa na ubojici, ili na prijedlozima kad i kakvo će biti službeno obilježavanje ove tragedije osjetio sam potrebu vratiti stvarnu, pravu priču u kolektivno sjećanje", rekao je Poppe.
Urednik programa Matt Mueller pak smatra kako je vrijednost ovog filma neupitna.
"Nije li uvijek bilo važno u svim tragedijama pokušati pronaći neki smisao. Bilo je sličnih primjera kroz povijest, a ovaj film samo je dio te tradicije. Ne mislim da je prerano za ovaj film. Vjerujem u dubinsku analizu događaja", naglašava Mueller.
Povijest tako pokazuje kako je kritika uvijek bila podijeljena i oštra kada je riječ o velikim tragedijama i filmovima koji su po njima nastali. Kada je Paul Greengrass 2006. godine napravio film United 93, s temom putnika koji su pokušali zaustaviti otmicu jednog od aviona koji je sudjelovao u napadu 11. rujna 2001. godine, samo pet godina nakon, gledatelji su bili bijesni, piše BBC.
Slično je bilo i za vrijeme snimanja filma Patriot’s Day, kojeg je režirao Peter Berg i koji prati priču o bombaškom napadu na bostonskom maratonu 2013. godine. Pobunili su se bostonski policajci i optužili filmaše za profitiranje na teškoj traumi. Možemo se sjetiti još nekih poput filma World Trade Center, redatelja Olivera Stonea iz 2006. godine o terorističkom napadu 11.9.2001.
Čekanje 30 ili 40 godina za snimanje filma o nekoj velikoj tragediji smatra José Padilha, puno je bolje. Redatelj je to filma 7 Days in Entebbe, koji se također prikazuje u Berlinu a prati priču o pokušajima oslobađanja 240 taoca zarobljenih u Entebbeu u Ugandi 1976. godine.
"Ubrzo nakon što se to dogodilo filmaši su bili jako euforični, bila je to velika vojna pobjeda. No kako je vrijeme došli smo do novih informacija. Naša perspektiva kako otmičari nikada nisu planirali ubiti taoce, nije bila službena priča iz 1976. godine. No mi smo ju provjerili s očevicima i vjerujemo da je točna, istinita", naglašava Padilha.
Film Utoya 22 svoju priču gradi na intervjuima s preživjelima.
"Nakon što smo razgovarali s velikim brojem ljudi polako smo počeli spajati sve dijelove priče. Mislim da ako nije teško, nije stvarno. Želio sam da gledatelji nešto nauče i osjete bol, osjete i vide kako ekstremizam izgleda i da ih to potakne na razmišljanje što mi kao društvo možemo napraviti. Mislim da svi mi imamo odgovornost prema pojedincima koji se ne osjećaju dijelom zajednice, koji tako postaju laka meta ekstremista", naglašava Poppe.
Djelić ljudskog stradanja, priča o životima onih koji su preživjeli, priča o strahu, gubitku, boli, treba biti upamćena, slažu se svi. No većina ipak strahuje od negativnih posljedica koje ovaj film i njemu slični mogu imati. Posebno kada je riječ o bolesnom publicitetu kojeg ovakvi pojedinci dobivaju i u kojem uživaju.
"Breivik je bio u potrazi za publicitetom i upravo zato ćemo možda požaliti što je ovaj film ikad napravljen", rekao je Rehlin.
