Kultura
338 prikaza

"Moja curica otima bebe jer želi obitelj"

Monika Kompanikova
Screenshot Youtube
Slovačka literarna zvijezda otkriva kako je prvijencem potresla temelje slovačkog društva

Monika Kompanikova, 37-godišnja slovačka spisateljica i likovna umjetnica, ove je godine prvi put objavila knjigu na hrvatskom jeziku. U nakladi VBZ-a izašao joj je roman “Peti brod”, koji je do danas preveden na devet jezika, od kojih su četiri s velikih govornih područja. Diplomirala je grafiku i slikarstvo na Likovnoj akademiji u Bratislavi, a na slovačkoj književnoj sceni pojavila se 2002. godine zbirkom priča “Mjesto za samoću”, nakon što je prva književna djela objavljivala u časopisima.

Knjiga se temelji na istinitom događaju

Godine 2011. za “Peti brod” osvojila je Anasoft literu, najprestižniju slovačku književnu nagradu, a prema njemu je slovačka redateljica Iveta Grofova snimila istoimeni igrani film. Slovačko-češko-mađarska koprodukcija tematizira život djevojčice traumatizirane nefunkcionalnom obitelji koja odrasta u džungli postkomunističkih betonskih zdanja.

"Moja knjiga temelji se na istinitom događaju koji me se silno dojmio, a dogodio se prije desetak godina u Češkoj. U crnoj kronici pojavila se šokantna vijest da je netko na ulici oteo bebu u dobi od godinu dana. Policija je tragala za otetim djetetom i na kraju se otkrilo da je otmičarka bila 12-godišnja djevojčica", kaže Kompanikova, koja je rukopis romana dovršila 2010. godine i s njim postigla međunarodni uspjeh. I sama autorica nije očekivala takav odjek jer, kako kaže, djela slovačkih suvremenih autora vrlo se malo i rijetko kad prevode na druge jezike.

"Nisam imala ambiciju napisati bestseler. Pisanje mi je oduvijek bio hobi, a profesionalni interes likovna umjetnost i grafika. Čitatelji mi kažu da su svi prizori iz knjige vrlo pedantno opisani, do najsitnijh detalja. Pretpostavljam da je to upravo zato što kad pišem, sve prizore vidim u gotovim slikama, pa ono što vidim prenosim na papir. No ova tema me je naročito zaintrigirala i zgrozila, pa sam se sasvim uživjela u lik te djevojčice", kaže književnica i nastavlja:

"Konicidiralo je to s još nekoliko događaja. Nešto kasnije pročitala sam također u novinama da je dječak od 11 godina počinio samoubojstvo, to me podsjetilo na mojeg dragog prijatelja iz mladosti koji je također počinio samoubojstvo, a pitanje zašto je to učinio proganjat će me do kraja života. Osim toga, obje te vijesti bile su u medijima tretirane vrlo površno i plasirane senzacionalistički, a ono što me je posebno zaboljelo jest da se nitko nije studioznije pozabavio tim fenomenom. Obje vijesti bile su objavljene uz ostale vijesti iz zemlje i svijeta. No kad se zagrebe ispod površine, sasvim je jasno da je riječ o očajnoj djeci", objašnjava.

Budući da je i sama u međuvremenu postala majka, dodatni motiv da napiše ovaj roman kroz koji je ujedno preispitala i sebe i svoje odrastanje, ali i ulogu roditelja. Životna priča njezine glavne junakinje je zapravo bila vrlo potresna.

Skriva ih u napuštenoj kući usred šume

Tek nakon što se izdovoljila znatiželja javnosti te kad su pronađene i beba i djevojčica, saznala se i njezina vrlo tužna priča. Živjela je s roditeljima u sasvim nefunkcionalnoj obitelji, a njezina otmica motivirana je željom da konačno uspostavi novu funkcionalnu obitelj. Iako su u mojem romanu nešto izmijenjene okolnosti, to je srž priče. Moja glavna junakinja živi s majkom i bakom koje su potpuno nezainteresirane za njezine probleme, pa mala Jarka s prijateljem otima malene blizance, skriva ih u napuštenoj kući usred šume i tamo pokušavaju zasnovati novu, funkcionalnu obitelj, sve dok u opasnost ne dovedu živote blizanaca. U filmu je završetak vjerojatno tragičan - kaže autorica romanu u kojem se radnja odvija u samo tri dana.

Na pitanje kakav status kao književnica uživa u Slovačkoj, kaže da su tamo nagrade važne jer one na neki način daju legitimaciju piscima i njihovim djelima, a prema njima se rukovode i čitatelji.

"Kad sam dobila nagradu Anasoft literu, i sama sam bila u nevjerici. Bio je to moj prvi roman i napisala sam ga kao vrlo mlada autorica. No morala sam prije toga napisati još tri knjige da bi me kritičari uopće počeli doživljavati ozbiljno i da bi me primijetili. Bio je to težak i naporan put", govori Kompanikova.

Osim za scenarij filma, roman “Peti brod” je adaptiran i poslužio je kao predložak za brojne dječje kazališne predstave koje su se izvodile u osnovnim i srednjim školama i na festivalima u svrhu edukacije.

Na prvi pogled izgleda kao svaka druga djevojčica

Zanimljivo je da knjigu podjednako čitaju i odrasli, odnosno roditelji, ali i tinejdžeri.

"Iako mi nije bila namjera pisati roman za djecu i mlade, oni su ga čak bolje prihvatili od odraslih. A ja mislim da znam i razlog. Naime, odrasli u ovom romanu možda prepoznaju sebe, prepoznaju da možda ne mare toliko za svoju djecu i njihove potrebe. A ‘Peti brod’ je upravo kritika roditeljstva. Na promocijama u Slovačkoj često sam puta doživjela da mi prilaze mladi i kažu da im je roman fenomenalan jer se konačno netko pozabavio i njihovim pravim brigama. Nakon ovog romana djeca su lakše progovorila o problemu alkoholizma u obitelji, pedofilije, nasilja ili pak razvoda roditelja. Osim toga, kako sam i sama majka, neprekidno me proganja pitanje razumijem li doista svoje dijete? Zato mi je, od svih prizanja, puno važnije da ovaj roman prihvaćaju djeca i da se, čitajući ga, lakše nose s vlastitim traumama", zaključuje.

Kako kaže, glavni likovi u njezinu romanu su djeca – emocionalni beskućnici. Jarka izvana djeluje kao i svaka druga djevojčica - ima majku i baku, nije gladna, ima urednu odjeću, ne dolazi iz sasvim siromašne obitelji. Ipak, bježi od kuće jer se o njoj nitko ne brine s ljubavlju. S druge strane, njezin vršnjak Kristijan bježi od kuće jer njegova majka previše brine i previše ga kontrolira pa traži svoj prostor slobode. Na pitanje kako je ovaj roman dočekala slovačka književna kritika, Kompanikova iskreno kaže da postoje krugovi koji osporavaju njezinu knjigu, a kao najveću zamjerku navode da se bavi nevaž- nim problemom.

"Smatraju da je tema neo- zbiljna i da nije vrijedna književnog djela, na što im uzvraćam protuargumen- tom. Istina je da se jako malo knjiga bavi ovom tematikom, ali to je možda i zbog toga jer odrasli ponekad olako zaboravljaju da je djetinjstvo iznimno važan dio života svakog čovjeka i da je to vrijeme formiranja ličnosti. Ako se s djecom ne razgovara, problemi se ne rješava- ju sami od sebe, nego se gomilaju i s vremenom postaju nerješivi. Djeca sama ne znaju kako da ih riješe i počinju se ponašati društveno neprihvatljivo pokušavajući skrenuti na sebe pažnju", kaže.

Kad govori o vlastitu odrastanju, Kopanikova je svjesna da njezini roditelji nisu s njom razgovarali u onoj mjeri u kojoj je ona, kao uostalom i njezina cijela generacija, to željela.

"Neke probleme jednostavno sam rješavala u razgovoru s prijateljima, ali ni oni, kao ni ja, nisu znali odgovore na mnoga pitanja. Zato su mi bili potrebni roditelji, ali oni također nisu znali niti su mislili da je potrebno o nekim stvarima sa mnom razgovarati, jer ni sami nisu o tome mogli pričati sa svojim roditeljima. O tome sam počela intenzivnije razmišljati posljednjih godina i u početku sam se teško nosila s činjenicom da nisu bili uvijek od pomoći kad mi je trebalo, da nisu imali dovoljno sluha. Naravno, s vremenom sam se s tim pomirila i oprostila im, ali je sad ostao strah da ne ponavljam njihove pogreške. Tek je moja generacija unijela promjene u odnose s vlastitom djecom, pa se danas i ja trudim biti majka koja sa svojim sinom može o svemu pričati. Problem pedofilije, alkoholizma ili, primjerice, obiteljskog nasilja postoji oduvijek, ali se o tome tek posljednjih desetak godina otvorenije razgovara. Ti problemi nekoć su se više manje uspješno skrivali unutar četiri zida, a nije im se posvećivala ni velika pozornost. Vjerujem da su te promjene, kao uostalom i u svim postkomunističkim zemljama, došle s tranzicijom", kaže Kompanikova, ali smatra da problemi još nisu sasvim riješeni.

Dodijelili ga majci koja se nije brinula o njemu

Nažalost, romske zajednice u Slovačkoj žive prilično izolirano od društva i tamo se djeca svakonevno susreću s raznim oblicima nasilja, ali ne znaju za bolje i smatraju da je sve to normalno. No i u drugim obiteljima i danas se teško progovara o problemu pedofilije koja je i dalje tabu tema, pa ju je lakše ignorirati i taj problem sakriti pod obiteljski tepih - kaže. Smatra da je za to krivo i društvo koje zanemaruje djecu, a kao argument je navela primjer koji se nedavno dogodio u Slovačkoj i završio u udarnoj televizijskoj informativnoj emisiji.

- Netko je mobitelom snimio socijalnog radnika koji je došao u školu izvršiti sudsko rješenje po kojem je sedmogodišnjak dodijeljen na skrb majci koja se uopće nije nikad brinula o njemu. Dječak je živio s bakom i doživio je strašan šok. Tek je taj strašni događaj bio povod da se u javnosti počne raspravljati o brutalnom ponašanju socijalnih radnika te postavljati pitanje njihove educiranosti i kompetencije. A pitam se koliko se takvih slučajeva dogodilo prije toga? Sve je to dokaz da nemarno društvo stvara nesretne ljude. Zato će nešto od toga vjerojatno biti i tema moje iduće knjige.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.