Kultura
5564 prikaza

"Moj sin je gay, ali meni je najvažnije da je on sretan"

Silvija Vojnić-Purčar s djecom, Maxom Emanuelom Cenčićem i Lanom Cenčić
obiteljski album
Bivša operna pjevačica priča o odgajanju djece bez TV-a i telefona u jednosobnom stanu, a oni su danas umjetnici svjetske slave

Njihova priča svima je poznata: Max Emanuel Cenčić svjetski je priznati kontratenor, a odnedavno i uspješan operni redatelj, koji je nastupao u najvećim dvoranama svijeta, a njegova sestra Lana Cenčić izgradila je respektabilnu karijeru avangardne jazz pjevačice i kazališne umjetnice u Austriji i Njemačkoj.

No manje je poznato da je iza njih stajala njihova majka, nekadašnja operna pjevačica Silvija Vojnić-Purčar, koja je u jednoj fazi bila i vocal coach  u slavnim Bečkim dječacima, a danas je personal assistent u bečkoj agenciji Parnassus, u vlasništvu svoga sina. U svom prvom razgovoru za medije ispričala je svoju priču: kako je odgajala svoje male genijalce, koje im je vrijednosti usadila i, konačno, kako ih je pustila da sami grade svoje karijere. 

Silvija Vojnić-Purčar s Maksimilijanom Cenčićem i s djecom, Maxom Emanuelom Cenčićem i Lanom Cenčić | Author: obiteljski album obiteljski album

Priča Silvije Vojnić-Purčar pokazuje kako je uloga roditelja iznimno važna u odgoju djece, posebno one nadarene. Naime, Max Emanuel Cenčić razvio je specijalnu tehniku pjevanja pod mentorstvom svoje majke, koja je kod njega još u ranoj dječjoj dobi, kad je imao samo tri godine, otkrila izvanredne glazbene predispozicije i zatim ga pažljivo usmjeravala u tom pravcu.

Slično je bilo i s njegovom mlađom sestrom Lanom, koja danas živi u New Yorku jer joj je Beč postao pretijesan za njene avangardne afinitete, a trenutačno se nalazi s planetarno slavnom trupom Cirque du Soleil na turneji u Japanu, gdje u predstavi “Kurios” nastupa u ulozi perkusionistice Bella Donne.

Max Emanuel Cenčić Majstor baroka Kultura Odbijali su ga jer je iz RH, a sad ga po svijetu svi traže

Silvija Vojnić-Purčar je nakon diplome na Muzičkoj akademiji  završila i poslijediplomski glazbeni studij u klasi profesora Vladimira Ruždjaka. “Moj završni ispit bila je uloga Desdemone u ‘Otellu’, a nakon toga su me angažirali u Komediji, gdje sam pjevala u Zajčevoj operi ‘Gospoje i husari’ dvije godine“, kaže. Nakon preseljenja u Beč potkraj osamdesetih i dalje je povremeno nastupala u Hrvatskoj, primjerice, gostovala je na Međunarodnom festivalu rane glazbe u Dvigradu s ansamblom I virtuosi iz Beča. 

Njihovu razvoju i uspjehu pridonio je i njihov otac Maksimilijan Cenčić, koji je prvo bio dirigent, zatim ravnatelj Opere u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, a potom i dirigent u Bečkoj državnoj operi. Kako je Lana Cenčić jednom izjavila, majka ih je učila pjevati i s njima uvježbavala pjevačke tehnike, a otac, prema njezinu opisu “mobilna enciklopedija”, uvijek ih je muzički i teoretski podupirao. Kaže da su imali “dva top učitelja” i “bez roditelja ne bi danas bili tamo gdje jesu” jer su ih oni uvijek podupirali s ljubavlju i razumijevanjem.  
   
Vaša djeca Max Emanuel i Lana Cenčić dolaze iz glazbene obitelji u kojoj se sve vrtjelo oko glazbe. Kad ste i kako uočili velike glazbene potencijale svoje djece? 

Bili smo glazbena obitelj i stalno smo živjeli u svijetu glazbe, tako da su naša djeca od rođenja bila okružena zvukovima. I Max i Lana stalno su bili izloženi glazbenim utjecajima, a oni su to upijali s velikim zanimanjem, doživljavajući to više kao igru. Njihove glazbene predispozicije uočila sam u vlaku, kad smo se vraćali kući nakon izleta u Hrvatsko zagorje. Baka je otpjevala neku pjesmicu i onda je Max, koji je tad imao nepune tri godine, precizno ponovio cijelu melodiju i pravilno otpjevao sve tonove. Bila sam osupnuta! Pitala sam se kako je to moguće, jer je on u to vrijeme jedva govorio. Osjetila sam strah i odgovornost, i u tom trenutku nisam s tim htjela imati posla. Odlučila sam da ništa ne forsiram nego da vidim kako će se ta predispozicija razvijati. Moram reći da to ne bih nazvala talentom nego predispozicijama. Talent dobijete rođenjem, međutim predispoziciju morate razvijati, a ako ne radite na njoj, ona ostaje na istom nivou. Svaka predispozicija, i ona za glazbu, ples ili slikarstvo, iznosi samo nekoliko postotaka, a sve ostalo odnosi se na rad. U odgoju svoje djece uvijek sam polazila od rada, koji mora biti svakodnevan, discipliniran i cjeloživotan jer se samo radom i vježbom mogu postići vrhunski rezultati.

Silvija Vojnić-Purčar | Author: obiteljski album obiteljski album

Kad ste uočili njihove predispozicije, jeste li ih odmah počeli usmjeravati prema pozivu glazbenika, očekujući da će jednog dana postati uspješni glazbenici?

Nikad nisam išla s predumišljajem da moja djeca moraju biti glazbenici, čak sam razmišljala da odaberu posao koji žele, ali da ga obavljaju najbolje što mogu. Roditelji moraju biti svjesni da nisu sva djeca ista. Svako dijete mora razvijati ono što ima u sebi kako bi jednog dana bilo sretno. Uz to, mora se raditi na razvoju njihove ličnosti i karaktera. Ja sam uvijek imala u vidu njegove želje. Kad je Max htio plesati balet, odvela sam ga u baletnu školu, gdje je marljivo vježbao. Čak sam ga poslala samoga u Split u školu Ane Roje, koja ga je ocijenila kao nevjerojatno nadarenog plesača. On se tamo svakodnevno znojio s odraslim plesačima, a s Oskarom Harmošem uspostavio je sjajan odnos. Tamo je bio nevjerojatno sretan. Mi smo tad bili u velikoj dilemi hoće li Max nastaviti u smjeru pjevanja ili plesa. Pitali smo se hoćemo li ga poslati u Moskvu ili Beč. Na kraju je odlučio Černobil: Nakon eksplozije odlučili smo da ne ide u Moskvu nego u Beč. 

Vaša djeca su s vama i vašim bivšim suprugom, dirigentom, vrijeme provodila u kazalištu. Kako je ta atmosfera utjecala na njih? 

Kazalište je bilo njihov drugi dom. Mi smo bili prisiljeni voditi ih sa sobom u kazalište, što se kasnije pokazalo kao odlično iskustvo. Naime, nismo ih mogli dovoditi u vrtić rano ujutro jer smo mi radili do kasno u noć i iz te nemogućnosti organiziranja vremena rodila se ideja da Max vrijeme provodi s nama u kazalištu. To je bio pravi skandal, mnogi su se čudili kako smo mogli dovesti tako malo dijete u teatar, no nismo imali izbora. Max je bio fasciniran teatrom, trčao je iz garderobe u garderobu i razgovarao s Lukrecijom Brešković i Lili Čakl, upijao sve zvukove i valjda se glazba nagomilavala u njemu. Ja sam u Komediji otpjevala stotinu predstava, a on je bio na svakoj i pažljivo slušao. Kad se jednom vratio s ‘Čarobne frule’, počeo je u gornjem registru imitirati tonove iz arija. Tad sam mu pokazala kako se to pjeva. I tako je počelo. Svakodnevno smo radili pet-šest minuta – ja sam mu svirala, a on je pjevao, tako da je sa šest godina ovladao svim tim koloraturama.  

Koje ste im vrijednosti usadili tijekom odrastanja? Što mislite da je najvažnije u odgoju djece?

U našoj obitelji najviše se cijenila radna atmosfera - rad je za mene bio svetinja i to sam svojoj djeci usadila kao najveću vrijednost. Stalno sam im ponavljala: ‘Moraš raditi!’. Primjerice, kad su mi došli i rekli da žele imati Lego kocke, odgovorila sam im: ‘OK, ali moraš nešto raditi da bi dobio te Lego kocke!’. Oni nisu nikada dobivali nikakav džeparac, uostalom, nismo ni imali novca, ali su trebali naučiti cijeniti rad i vrijednost igrački koje su dobivali. Da nešto dobiju, morali su nešto i dati. Lana je kao trogodišnja djevojčica prvi put stala na pozornicu u operi ‘Madame Butterfly’ i tad je od Jagode Martinčević dobila svoju prvu divnu kritiku. Napisala je da je mala Lana Cenčić svojim nastupom rasplakala gledalište HNK. Ona je za to morala raditi – morala je ići na probe, obući se, našminkati i čekati do 22.30 da bi izašla na pozornicu, na kojoj je bila samo pet minuta. Za taj nastup dobila je čokoladu, ili bombone kao nagradu jer mi nismo imali mogućnosti zasipati svoju djecu skupim darovima i slatkišima, a nismo to ni željeli. Mi nismo imali ni televizor niti telefon, živjeli smo deset godina u jednosobnom stanu od 30 četvornih metara, u kojem je bio mali pianino. Naša djeca su mogla samo slikati, plesati, pjevati. Oni su vrlo rano razumjeli da je rad najvažniji. Nikad nismo inzistirali na talentu nego na radu. Odbijali smo kvalifikacije da je Max ‘čudo od djeteta’, kako su ga novine nazvale, to nam je bilo neugodno i smatrali smo to kontraproduktivnim jer se djeca mogu umisliti i postati arogantna. Oni su bili normalna djeca, jedino što nisu trčkarali po parku nego po kazalištu, gdje su razgovarali s glumcima i redateljima.

Max Emanuel Cenčić | Author: pressefoto pressefoto

Jeste li vi sinu organizirali audiciju pred Vladom Štefančićem u Komediji?   

Ne, Max Emanuel je kao dijete bio vrlo otvoren i jedne je večeri, kad su se ugasila svjetla u Komediji, došao Štefančiću i rekao mu: ‘Slušaj, ti veliki režiseru, ja bih htio kod tebe imati audiciju!’. Štefančić se začudio i pitao ga što bi on htio pjevati, a Max mu je odgovorio: ‘Kraljicu noći’! Štefančić je rekao: ‘Zašto ne?!’, zatražio da se ponovno upale svjetla i sjeo za klavir, a onda mu je Max otpjevao kolorature iz ‘Kraljice noći’. Kad je završio, Štefančić ga je pozvao da idućeg tjedna gostuje u TV emisiji koju je snimao s Trešnjevačkim mališanima. To je bilo 6. svibnja 1983. godine. Njegov tata je sjeo za klavir, a on je stao pred kameru i zapjevao. Trešnjevački mališani su samo zijevali, nisu vjerovali što čuju, a zatim su ga molili da im daje autograme. Nakon te emisije sve se vrlo brzo odvijalo: dobio je ponudu da izvede jednu ariju na hebrejskom iz Bernsteinove kantate ‘Chichester Psalms’, u kojoj je jedan psalam bio napisan specijalno za dječački glas. Ja sam ga naučila pjevati tu ariju i to je bio njegov prvi nastup s orkestrom. Nedugo nakon toga pripremala sam ga za dvije velike sopranske arije u Bachovu oratoriju ‘Johannes-Passion’ u Parizu. Nakon toga je krenuo na veliku španjolsku turneju. To je bilo veliko iskustvo za njega jer je nastupao u katedralama gotovo svih većih gradova, od sjevera do juga Španjolske.  

Kako ste odlučili sina poslati u Beč, gdje je nastavio školovanje u Bečkim dječacima, najpoznatijem dječačkom zboru svijeta? Jeste li imali nekih dvojbi?

Skladatelj i orguljaš Anđelko Klobučar savjetovao nam je da Max ode u Bečke dječake, međutim, kad ih je nazvao, ispostavilo se da oni ne primaju dječake koji nemaju austrijsko državljanstvo. Ja sam ga nakon toga nastavila podučavati, a on je stalno imao nastupe jer smo mu htjeli dati priliku da pokaže što je naučio. To se tako odvijalo sve do njegove devete godine, a onda smo otišli na Operni festival u Rogašku Slatinu, gdje ga je neki postariji gospodin stalno fotografirao. Malo smo se i zabrinuli, a onda smo saznali da je on Josef Wolfgang Ziegler, bivši dirigent Bečkih dječaka, koji je tad vodio vlastiti zbor. Rekao nam je da je Max genijalan i da bi ga vodio sa svojim zborom na turneju u Japan. Kako je Max već tri godine stajao na pozornici HNK i kao dječački sopran nastupao u mnogim operama, od Puccinijeve ‘Tosce’ i Verdijeva ‘Macbetha’ do Gotovčeva ‘Ere s onoga svijeta’, imao je veliko iskustvo. Također je bio pravi profesionalac jer smo ga mi godinama podučavali kao opernog solista. Mogao je pjevati sve, od Bacha do Bernsteina, pokrivajući razdoblje od 300 godina, jer je imao velik raspon glasa. U isto vrijeme učitelji u njegovoj osnovnoj školi počeli su mu spočitavati što previše izostaje zbog proba i nastupa, te su nam savjetovali da potražimo drugu školu. Max je imao odlične ocjene, ali je problem bio u njegovoj odsutnosti. A onda nas je nazvao onaj bivši dirigent Bečkih dječaka, Ziegler, i pozvao nas u Beč rekavši nam da je organizirao audiciju kod Bečkih dječaka. Čim je na svoj deseti rođendan otpjevao svoju zadnju rolu u sezoni u ‘Macbethu’ u HNK, gdje je pjevao i Krunoslav Cigoj, otputovali smo u Beč. U HNK su mu priredili proslavu s rođendanskom tortom, a netko je rekao: ‘Ah, ti se više nećeš vratiti!’. Tako je i bilo. Na audiciji u Beču pjevao je arije Bacha i Straussa, koje je tad samo Nada Ruždjak mogla pjevati, a oni su samo gledali u njega. Kako on tad još nije govorio njemački i nije se nikad odvojio od nas, predložili su nam da kod kuće nauči jezik i da se vratimo za nekoliko mjeseci.Kako sam ja poliglot, naučila sam ga njemački, koji je on savladao za tri mjeseca. Kad smo se vratili, primili su ga. 

Silvija Vojnić-Purčar s djecom, Maxom Emanuelom Cenčićem i Lanom Cenčić | Author: obiteljski album obiteljski album

Max je već s deset godina otišao živjeti u Beč. Jesu li vas mučile neke nedoumice u vezi s njegovim školovanjem i samostalnim životom u stranoj sredini? Jeste li se pitali gubi li on dio djetinjstva jer mu je igra bila prekinuta radom?

Uvijek sam razmišljala o tome što će se dogoditi ako se nešto ne bude odvijalo kako treba. Uvijek sam mu željela dati mogućnost izbora i nikad ga nisam prisiljavala da radi nešto što ne želi raditi. Stalno sam mu ponavljala ‘Ako ti se nešto ne sviđa, odmah dođi k meni i to ćemo mijenjati!’ Škola Bečkih dječaka nalazila se u palači Josepha II., bila je internatskog tipa i imala je jako puno sadržaja, od bazena do sportskih terena i vrtova. Međutim, on se nije igrao kao drugi polaznici škole, primjerice, nije igrao nogomet nego je stalno pokušavao realizirati svoje kazališne i glazbene ideje. On je prema svojim pričama režirao predstave, a svoje kolege je postavljao u te komade kao figure. To ga je fasciniralo! I neprekidno je pjevao. A ja sam svaki tjedan za vikend dolazila u Beč i onda smo radili njegova sola. Dakle, Max se doista nije igrao na način na koji se druga djeca igraju – nije išao u park i trčao za loptom, ali zato što njega to nije zanimalo. Ponudila sam da ide u park, međutim, vratio se razbijena nosa i rekao da tamo više ne ide. On je kao dijete imao drukčije afinitete i potrebe. Neki su mi znali reći da je izgubio djetinjstvo, ali mislim da bi Max izgubio djetinjstvo da sam ga prisiljavala da radi ono što su radila druga djeca ili nešto čime bih zadovoljila okolinu. 

Koliko je izbor škole i studija bitan za razvoj predispozicija kod nadarene djece? Zašto ste odabrali londonsku školu Downside? 

To je jedna od najstarijih benediktinskih katoličkih škola u Engleskoj, koja je poznata po muzici i svom zboru. To je bio jako značajan period za njega jer je htio perfektno naučiti engleski i u tome je uspio. Inače, Max govori pet jezika, čak i japanski. Škola je bila koncipirana tako da nije trebao sjediti na nastavi, što njemu nije odgovaralo, nego je određene teme pripremao u knjižnici te potom držao prezentacije. Također, dopuštali su mu da održava koncerte, što nam je bilo iznimno važno. Recimo, organizirala sam mu koncert u Oxfordu. To je bilo zanimljivo razdoblje jer je mogao razvijati svoje glazbene sposobnosti, a i dalje se razvijati kao osoba. Zatim je studirao glazbu u SAD-u, na Sveučilištu Michigan, gdje je produbio svoja znanja. Ponavljam, nikad nisam očekivala da će on postati glazbenik ili pjevač. Uvijek sam mu govorila da može postati menadžer, redatelj ili bilo što drugo, ali on je želio glazbu.

Silvija Vojnić-Purčar s djecom, Maxom Emanuelom Cenčićem i Lanom Cenčić | Author: obiteljski album obiteljski album

Kako iz današnje perspektive, kad su vaša djeca postigla značajne karijere, vidite njihov put? Je li bilo puno odricanja? 

Sve se spontano odvijalo. Ja nikad nisam nekoga nagovarala ili vukla za rukav da pruži šansu mojoj djeci. I Max i Lana imali su vrlo rano ideju o svojoj budućnosti i točno su znali što hoće, a onda su svu svoju energiju usmjerili u tom pravcu. Budući da su živjeli u tom kazališnom okolišu, sve je išlo prirodno. Primjerice, bivši ravnatelj Drame u HNK, koji je režirao i na televiziji, pozvao je Lanu u Opatiju, gdje je snimila film, koji je kasnije nagrađen na filmskom festivalu. Taj kazališni milje bio je za njih prirodni bazen u kojem su plivali kao ribice. I oni su bili sretni i zadovoljni, i to je bilo najvažnije.

Žalite li zbog neke pogrešne odluke ili savjeta?

Uvijek bih poslušala nečiji savjet, ali onda bih ga analizirala i postavila u realne okolnosti, a često sam razmišljala i o tome skriva li se u tim savjetima i neki privatni interes. Ponekad ti savjeti nisu bili adekvatni niti prihvatljivi za našu situaciju, i nisam ih prihvaćala. Uvijek su mi na prvome mjestu bila moja djeca i njihove potrebe.

Lana Cenčić u društvu Stevena Tylera | Author: lanacencic.com lanacencic.com

 Savjetujete li svoju djecu i danas? Sudjelujete li u njihovim životnim odlukama? 

Ja sam ih podržavala od najranije dobi u onoj mjeri koliko je to njima bilo potrebno. Uvijek sam dozirala svoju podršku, a onda sam ih polako osamostaljivala, govoreći im: ‘A sad plivaj sam’. Danas su oni odrasli ljudi, formirani karakteri i umjetničke ličnosti, to je za mene sveta zemlja, i mogu im samo dati podršku i reći: ‘Bravo, to je bilo dobro!’. No oni su i dalje za mene najvažniji bez obzira na to u kojem dijelu svijetu se nalazili. Ja sam svjesna da je taj poziv neopisivo težak. On zahtijeva kompletnu psihičku i fizičku snagu kako biste mogli ljudima prenijeti ljepotu i osjećaje putem umjetnosti. Moja djeca to žele, a ja ih iz pozadine podržavam. To je moja zadaća. No ja ih ne guram, ne držim im predavanja niti im dajem velike savjete. Ali ako zatraže pomoć, ja sam tu. Tako je bilo i tako će uvijek biti.  

 U drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća kupili ste stari dvorac u Hrvatskoj s idejom da ga obnovite i tamo pokrenete muzičku školu za talentiranu djecu. Što se s tim dogodilo?

Imali smo veliku ideju i čvrstu namjeru, ali nije završilo onako kako smo to zamislili. Izabrali smo stari dvorac iz 15. stoljeća, koji je bio u užasno devastiranom stanju, gotovo ruina, i bila mu je potrebna kompletna obnova. Kad se pokazalo da u njegovu adaptaciju treba uložiti nekoliko milijuna eura, došao je kraj. Naše financijske mogućnosti nisu nam to dopuštale. To nas je jako ražalostilo i danas još osjećamo zbog toga prazninu. Max nikad nije odustao od tog sna. 

Max otvoreno priča o svom suprugu. Kako ste vi prihvatili njegovu spolnu orijentaciju? 

To je stvar prirode i cijelo to područje još je nedovoljno istraženo. Neki liječnici misle da je spolna orijentacija pitanje molekula i gena, ali znanost još tapka u mraku. Kad se dijete rodi, dobiva 50 posto gena od majke a 50 posto od oca, no pitanje je koliko osobina nasljeđuje od predaka. Nažalost, u mnogim zemljama je donedavno homoseksualna orijentacija bila velik problem, a u nekima je još i danas. Kad imate homoseksualno dijete, što možete kao roditelj učiniti? Što čini roditelj kad mu se rodi dijete bez ruke? Ja sam majka i meni je najvažnije da je moj sin sretan, da svoju umjetnost može plasirati i da ljudima donese zadovoljstvo i sreću. Njegov privatni život, ono što se događa iza zatvorenih vrata, ne bi trebalo nikoga zanimati. Znam da postoje ljudi koji to ne mogu razumjeti niti prihvatiti, no ja ga prihvaćam u cijelosti. 

Max Emanuel Cenčić | Author: pressefoto pressefoto

Da li se danas, kad vaša djeca žive na raznim krajevima svijeta – Lana je trenutačno na turneji u Japanu, no živi u Americi, a Max putuje diljem svijeta, okupljate kao obitelj?

Vrlo rijetko. Zadnji put smo se vidjeli u New Yorku prije tri godine, kad je Max tamo imao koncert, a ja sam bila na drugom kraju Amerike pa sam došla u posjet. Naše zajedničke susrete je gotovo nemoguće organizirati. Primjerice, Lana je prije dva mjeseca bila u Beču, a Max je u to vrijeme bio u Rusiji. Oni su toliko zaposleni i imaju natrpane rasporede i između nas su ogromne razdaljine, tako da ne možemo organizirati češće susrete. Praznici i vikendi kod nas nikad nisu bili tema. Umjetnici uvijek rade onda kad se drugi odmaraju. Za Novu godinu i Božić, kad su drugi slobodni i kad se obitelji okupljaju, oni su uvijek nastupali. I oni su to prihvatili. 

Što biste savjetovali drugim roditeljima koji kod svoje djece uoče neki talent, bez obzira na to je li riječ o glazbi, matematici ili sportu?

Kao prvo, roditelji moraju i sami biti školovani kako bi kod svoje djece prepoznali te predispozicije i zatim ih usmjeravali u tom pravcu. Nažalost, roditelji su danas jako zaposleni i nemaju vremena baviti se svojom djecom. Na kojem fakultetu je studirao Wolfgang Amadeus Mozart? Kod svog oca Leopolda! To je vrlo složen proces, te predispozicije se postupno razvijaju i moraju se točno prepoznati te iskrice koje se skrivaju u djetetu. Naime, ako neko dijete ima predispozicije za glazbu, treba vidjeti koji vid glazbe ga zanima i zatim mu pružiti temelj, a potom dalje graditi. Naravno, u skladu s time mora se raditi na jačanju karaktera djeteta. Drugo, učitelji i profesori su također važni jer bi trebali biti trenirani da prepoznaju sposobnosti kod djece. Nažalost, kod nas vlada uravnilovka i teži se izjednačavanju djece, a ako se neka djeca istaknu svojim iznadprosječnim sposobnostima, onda ih nazivaju čudovištima i nitko ih ne prihvaća. A na trećemu mjestu je okolina, koja mora biti pozitivna i podupirati nadarenu djecu. Razvoj nadarenosti se odvija u stupnjevima i o roditeljima, nastavnicima i okolini ovisi hoće li se ta predispozicija maksimalno izraziti.    

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.