Kultura
229 prikaza

"Moj djed krio je Židova od nacista ispod sudopera"

Alfonso Cruz
Anto Magzan (PIXSELL)
Ima 41 godinu, proputovao je svijet, svira bendžo, gitaru, usnu harmoniku i ukulele u blues-roots bendu, a za knjigu ‘Kokoshkina lutka’, koja je upravo prevedena na hrvatski, osvojio je nagradu Europske unije za književnost

Alfonso Cruz prije dva tjedna u Zagrebu promovirao je svoj roman “Kokoshkina lutka”u kojem govori o tome koliko je za naš identitet važan odnos s drugom osobom. 

Za naslov ga je inspirirala priča o slikaru Oskaru Kokoschki koji je, nakon prekida ljubavne veze s Almom Mahler, prema njezinoj figuri, dao izraditi lutku od koje se nije odvajao ni kad bi izlazio u kazalište ili restoran. Kad mu je napokon dojadila, razbio joj je o glavu bocu vina i bacio je u smeće.

"Prva verzija ove knjige bila je sasvim drukčija. Nije imala linearnu naraciju, a radnja je skakala kroz vrijeme i prostor. Urednici su mi savjetovali da to promijenim, pa sam dugo dorađivao rukopis i na kraju sam uspostavio narativni red", prisjetio se Cruz kako je napisao “Kokoshkinu lutku” u kojoj su protagonisti redom osebujne osobe: od Židova koji je počeo šepati na lijevu nogu nakon pogibije prijatelja, preko vlasnika prodavaonice ptica, pa do Židovke koja dobiva stigme i milijunaša koji želi izvagati ljudsku dušu.

Na pitanje gradi li katkad likove na stvarnim ljudima i događajima, Cruz kaže da to radi ako doista naiđe na dobru priču. Na jednu takvu naišao je u vlastitoj obitelji:

"Napisao sam pripovijetku ‘Slikar pod sudoperom’, a temelji se na istinitoj priči iz moje obitelji. Tijekom Drugog svjetskog rata u kući moje bake i djeda živio je jedan Židov, slikar podrijetlom iz Bratislave, koji je pobjegao pred nacistima. Put ga je vodio preko Francuske i Španjolske do Portugala, odakle se želio dokopati Amerike. Budući da nije imao dokumente, postojala je opasnost da ga vrate u Bratislavu, što bi bilo jednako smrtnoj presudi. Kad sam bio dječak prvi sam put čuo za tu obiteljsku priču i u prvoj verziji rekli su mi da su ga skrivali ispod sudopera. Onda mi je otac rekao da to nije točno, da su ga skrivali ispod kamina. Kad sam htio napisati tu priču, svaki član moje obitelji imao je drukčiju verziju. Tako je prema jednima on bio podijetlom Poljak, prema drugima Mađar, prema trećima je dolazio iz bivše Jugoslavije… Na kraju sam zaključio da više nitko ne zna točno ni gdje je on spavao, ni odakle je došao. Zanimljivo mi je bilo kako različite osobe imaju sasvim različite verzije istog događaja i kako je istina zapravo vrlo subjetivna."

Odrastanje u gradiću Figueira da Fozu tijekom ‘70-ih, kako kaže, bio je privilegij jer je umjesto na gradskim ulicama, vrijeme provodio istražujući prirodu. S roditeljima se preselio u Lisabon prije no što je krenuo u školu. 

U glavnom portugalskom gradu završio je College of Fine Arts, a zatim studirao umjetnost i nastavio u Madeiri na Institute of Plastic Arts.

Zapravo me oduvijek zanimala vizualna umjetnost i po vokaciji sam ilustrator, a režirao sam i nekoliko animiranih filmova. 

Pisanje je došlo kasnije i sasvim iznenada, kaže Cruz koji je do danas napisao desetak knjiga, zbirki priča i romana, zbog kojih su ga svrstali među najperspektivnije portugalske autore, i za koje je dobio i brojne nagrade.

Roman “Isus Krist je pio pivo” koju je napisao 2012., proglašena je najboljom portugalskom knjigom te godine. Ime romana ne čudi, ako se zna da je Alfonso Cruz svladao i tehniku proizvodnje vlastitog piva:

Ovaj hobi odabrao sam iz vrlo osobnih razloga. Naime, nikako nisam mogao pronaći pivo koje bi mi odgovaralo okusom. Znate, Portugal je zemlja odličnih vina, pa je onda logično da nemamo dobra piva. Isto kao što primjerice Belgijci imaju odlična piva, ali nemaju dobra vina, kaže Cruz i dodaje:

"Počeo sam eksperimentirati i danas prijatelji obožavaju moje pivo jer u njega volim dodavati razne mediteranske biljke koje se mogu ubrati uz obalu."

Putovanja su mu velika strast jer tako ujedno crpi inspiraciju za pisanje. Privlače ga različite kulture i religije, pa je proputovao mnoge zakutke svijeta, od Tibeta, do Zelenortskog otočja, od Grčke, preko Turske do Sirije i Južne Amerike.

"Teško bi mi bilo izdvojiti neko mjesto koje mi je draže od svih ostalih. Svako iskustvo bilo je neprocjenjivo. U Siriji, koju sam posjetio prije desetak godina, družio sam se s imamom za kojeg sam prije mjesec dana doznao da su ga ubili pripadnici ISIL-a. To me istinski rastužilo."

Ipak, kako kaže, ima nekoliko trenutaka koje će pamtiti cijeli život, ali oni se nisu dogodili na putovanjima nego u rodnom Portugalu.

Jedno je sjećanje na prvi “pravi” poljubac s djevojčicom u koju sam bio zaljubljen kad mi je bilo 12 godina, a druga dva trenutka su rođenje moje dvojice sinova, kaže Cruz smijući se.

Pomalo ga je začudilo pitanje po kome je naslijedio talent za glazbu, budući da je s bendom The Soaked Lamb objavio i nekoliko albuma:

"Pa, znate, za Portugalce se kaže da su rođeni s glazbom u ušima. Nitko u mojoj obitelji doduše nije bio neki veliki i poznati glazbenik, ali su svi amaterski pjevali ili svirali neki instrument. Počeo sam svirati gitaru, a bendžo i ukulele su došli poslije na red. Danas se, zahvaljujući internetu, mogu steći razna znanja. Tako sam i ja svladao ta dva instrumenta prateći lekcije na internetu", kaže Cruz u čijem bendu svira još nekoliko članova njegove šire obitelji.

"Svima nam je bend zapravo tek drugo zanimanje. Pjevačica je moja šogorica, a po struci je dizajnerica, bratić koji svira sve puhaće instrumente i klavijature je web-dizajner, a i ja sam sve prije nego li profesionalni glazbenik. No raduje nas što često putujemo, što mnogi uživaju u našoj glazbi i što koncertiramo iako od toga ne živimo. Život je prekratak da bismo radili ono čemu se ne veselimo", zaključio je Cruz.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.