Bio je 19. srpnja 1937. kad su nacisti u Münchenu svečano otvorili "Izložbu degenerirane umjetnosti". Tijekom četiri mjeseca izlagali su umjetnička djela koja su slovila kao neprihvatljiva u novom režimu. Među djelima novog nedobrodošlog oblika umjetničkog umijeća nalazilo se sve od modernizna do ekspresionizma, sva djela židovskih umjetnika, kao i svaki oblik zastranjivanja od nacističkog svjetskog poretka ili kritičanprema njemu.
Na zidu je bio znak s Hitlerovim citatom sa skupa dvije godine ranije: "Misija umjetnosti nije da se samo zbog prljavštine pretvara u prljavštinu, da ljudska bića oslikava samo u stanju raspadanja, da crta kretenekao simbole majčinstva ili da predstavlja deformirane idiote kao simbole ljudske snage." Slika "Rov" Otta Dixa zbog dva je razloga bila među 650 djela opisanih kao "degenerirana", i zato što je bila riječ o ekspresionističkom djelu i zato što je opisivala grozote rata.
Za svakoga tko je predosjećao nadolazeću okrutnost nacista ,"Rov" je bio upozoravajuća slika koja je vrištala upozorenje s mjesta na kojem je bila ovješena na zidu prije nego što je zauvijek nestala. Otto Dix se rodio 1891. u skromnim uvjetima, ali je njegov umjetnički dar brzo zapažen. On ga je odveo sve do tada kozmopolitskog grada Dresdena, gdje je studirao na umjetničkoj akademiji sve dok nije izbio Prvi svjetski rat. 23-godišnji umjetnilk završio je u njemačkoj vojsci kao dobrovoljac.
Tko bi ga znao što ga je ponukalo da se prijavi, patriotska potreba da se bori za svoju zemlju, želja da vidi svijeta, žudnja da se uključi u tada najveći događaj, ali se može dokučiti da mu je ratna stvarnost brzo razbila sve iluzije koje je imao. Četiri godine Dix je služio kao artiljerac, provodeći dane crtajući ono što je vidio iz rovova koji su mu postali dom dok nije izbjegavao smrt ili je sipao po neprijatelju s druge strane. Kad ga je ratni kolega jednom pitao zašto nastavlja crtati, navodno mu je odgovorio:
"Zabavno je crtati u ovom zamornom klanju." "Htio sam sve to iskusiti što preciznije. Želio sam to", kazao je Dix kasnije za svoje dobrovoljno prijavljivanje u rat. "Drugim riječima, ja uopće nisam pacifist. Možda sam bio samo znatiželjan. Morao sam to vidjeti osobno. Vidite, ja sam takav realist da sve moram vidjeti vlastitim očima kako bih potvrdio da je nešto takvo kakvo jest." Kad je rat završio 1918. Dix se vratio kući svojoj slikarskoj karijeri. Samo, sada je imao novi motiv.
Htio je opisivati neizrecive užase kojima je svjedočio u stilu živog realizma bez premca u dotadašnjoj umjetnosti. Uslijedilo je desetljeće u kojem je Dix bio i članove generacije njemačkih umjetnika koji su razvijali originalni stil njemačkog ekspresionizma koji će se vremenom nazvati novi objektivizam, a on je pomicao granice čak i unutar te grupe.
"Dix se pojavljuje poput prirodne nepogode; nečuven, neobjašnjivo razarajući, poput eksplozije vulkana", opisao ga je u svoje vrijeme kritičar Paul Ferdinand Schmidt. "Nikad ne znate što možete očekivati od tog divljeg čovjeka." Jedan od njegovih najupečatljivijih projekasta bila je serija 50 bakroreza koje je napravio u kolekciji koju je nazvao "Rat". Za Dixa ništa nije bilo izvan granica.
U stilu koji je New York Times svojedobno opisao kao "realizam koji graniči s fanatizmom" Dix je portretirao vojnike izbušene bodljikavom žicom, muškarce na kojima trune meso kao i svaki krvavi detalj smrti i raspadanja na fronti. Svijet koji on portretira je vječni mrak, nezamisliva okrutnost i lišena svake humanosti. "Tu nema niti olakšanja niti iskupljenja", napisao je Michael Berenson u New York Timesu 1989., vidjevši neke njegov bakroreze u njujorškoj Javnog biblioteci.
"Čak i po danu, od njega je mrak. Vojnici kad lumpuju, oni povraćaju. Dok imaju otvorene oči, oni ne vide. Kad su vojnici na dopustu, još uvijek vrijedi zakon preživljavanja najsnažnijih. Tlo, isto kao i tijelo, ranjeno je... To je svijet koji je izgubio dušu." Postojalo je jedno Dixovo djelo na tu istu temu, ali sasvim drugačijih razmjera, takvih koji su se pokazali previše za mnoge, pa tako kasnije i za naciste. Od 1920. do 1923.
Dix je radio na divovskom ulju na platnu dimenzija većima od dva metra sa dva metra koje će poslije nazvati "Rov". Na svojoj slici on opisuje jezivu smrt i razaranje kakvo se događalo na tim smrtonosnim komadićima tla. Kako bi bio siguran da scene dobro opisuje, Dix je posegnuo i za člankom Jennifer Mundy iz Muzeja Tate, ne samo svojih sjećanja, kao i za istraživanjem koje je proveo odlazeći u mrtvačnice kako bi se uvjerio da je dobro zapamtio prizore smrti i raspadanja.
"U hladnom, blijedom, avetinjskom svjetlu zore rov se pojavljuje upravo nakon bombardiranja, rov je ispunjen ogavno iznakaženim tijelima i dijelovima ljudi. Iz otvorenih lubanja mozak se cijedi poput guste crvene kaše; otrgnuti udovi, iznutrice, komadi uniforme, topovske čahure na hrpama", Mundy citira kritičare tog doba. Sliku je 1923. dobio muzej u Kölnu i odmah je izložio, istog trenutka šokiravši lokalno stanovništvo, koje je bilo ozlojeđeno.
Jeziva stvarnost na koju je Dix natjerao svoje sunarodnjake da je gledaju, pokazala se kao previše za zemlju koja je nastojala odmaknuti se od rata iz kojega je izišla pet godina ranije. Ukratko, sveopći dojam je bio da je slika previše vjerna i presudio je da u ovom slučaju realizam ne predstavlja i kvalitetu. I dok su mnogi umjetnici podržali Dixa, javna presuda bila je donešena: "Rov" nije bio prihvatljiv za javnost. Djelo je vraćeno autoru, a direktor muzeja koji je djelo otkupio, podnio je ostavku.
To nije bio i kraj priče o "Rovu". Slika je zabljesnula i na izložbi koja je putovala po njemačkim gradovima u znak protesta protiv rata, da bi je 1928. preuzeo jedan drugi hrabri muzejski direktor, ovaj put u Dresdenu. Samo, čak i u svom novom domu, slika je bila osuđena na skladište, gdje je trebala ostati neograničeno dugo pod izgovorom restauracije.(Direktor je navodno kasnije rekao da je još uvijek bila previše kontroverzna da bi ju se javno izlagalo).
A Dix, unatoč lošem prijemu kod javnosti, nije odustajao od svoje teme. Nastavio je stvarati djela koja su se bavila stvarnosti rata u hiper-realističnom stilu. Njegov rad doveo ga je do mjesta predavača na onoj istoj slikarskoj akademiji koju je i sam pohađao. Sve to se promijenilo 1933.nakon što je Adolf Hitler iznenada došao na vlast. Skoro istog trenutka Dix je postao nepoželjna osoba u Njemačkoj. Dobio je otkaz, a oko 260 njegovih djela zaplijenjeno je diljem zemlje i ocijenjeno kao "degenerirana".
I dok je mnoštvo Dixovih suvremenika pobjeglo iz zemlje za SAD i Veliku Britaniju, Dox je odlučio ostati u zemlji unatoč tome što je režim bio protiv njega. Našao se u nečemu poput internog egzila i fokusirao se na slikanje pejzaža i vjerskih motiva. "Emigrirati naprosto nije bio moj stil. 1939. sam se zaključao. Izbjegao sam na selo i slikao i slikao. Nisam htio znati ništa o ratu", kazao je Dix o svojoj odluci. "Danas smatram da sam bio u pravu. Pobjeći je uvijek pogrešno."
Četiri godine nakon što su nacisti došli na vlast, otvorili su vlastitu neslavnu izložbu djela za koja su vjerovali da se nikad više ne trebaju izlagati, nešto kao anti-PR manevar. Za osam Dixovih slika ocijenjeno je da trebaju biti prikazana kao primjer potencijala za pokvariti čistu njemačku psihu. Tada se pisalo da je Hitler na izložbi rekao: "Šteta što se ljude poput ovih ne može zatvoriti", dok je stajao ispred jedne od Dixovih slika. Izložbu su zatvorili 30. studenog 1937.
Dvije godine poslije organizirali su veliku lomaču na kojoj su spalili mnoštvo modernističkih umjetničkih djela. Vjerovalo se da je "Rov" bio među tim djelima. No, kasnije se otkrilo da je sljedećeg slika prodana za 200 dolara trgovcu umjetninama Bernhardu Boehmeru. Nije bilo neuobičajeno da se neka djela koja su slovila kao degenerirana, prodavana kako bi se zaradilo, radije nego da ih se uništi u znak moralnog protesta. Samo, na tom mjestu trag se hladi i više nema nikakvog znaka postojanja te slike.
Vjeruje se da je slika naknadno uništena. Što se Dixa tiče, on ipak nije uspio izbjeći drugi rat u svom životu. 1945. su ga unovačili u "Jedinice narodne zaštite" i poslali ga da se bori, da bi praktično odmah završio u francuskom zarobljeništvu. Nakon rata, opet je prionuo gradnji svoje karijere u Njemačkoj, njegovo zanimanje se ograničilo na blaže oblike obrađivanja religijskih motiva, kao što je radio i tijekom rata.
Unatoč toj promjeni i gubitku "Rova", snažna poruka Dixovog djela ostala je. 1937. umjetnički kritičar Edward Alden Jewel napisao je: "Bilo bi jako dobro kad bi se sva njegova djela izlagala stalno i iznova. Kao antiratna propaganda, oni predstavljaju najuvjerljiviji materijal koji se može predstaviti."
