Kultura
548 prikaza

"Mislim da se svijet urušava u bahatosti i užasu elite"

Krešimir Dolenčić
Marko Lukunić (PIXSELL)
Krešimir Dolenčić otkriva detalje svoje nove predstave ‘Samson i Dalila’, zašto je gulio robiju i hranio svinje u vojsci...

Redatelj Krešimir Dolenčić (52), prošlih tjedana boravi u Splitu gdje priprema operu “Samson i Dalila” koja će se premijerno prikazati 14. srpnja, u sklopu Splitskog ljeta. U intervjuu nam otkriva zašto toliko voli Split i doživljava ga kao svoj grad, ali i koliko je njegovim roditeljima, liječnicima, trebalo da se pomire sa studijem režije koji je Dolenčić odabrao usprkos njihovu protivljenju.

Jedan od najuspješnijih hrvatskih redatelja govori i o tome zašto bi zbog odlaska u JNA trebao pisati da je mlađi godinu dana i koji mu je projekt u bogatoj karijeri dosad bio najslađi.

Došli ste u Split tri tjedna prije premijere ‘Samsona i Dalila’. Je li vam to dovoljno vremena za režiju?

Krešimir Dolenčić | Author: Marko Lukunić (PIXSELL) Marko Lukunić (PIXSELL)

Dobro se pripremim i volim brzo raditi, tako sam naučio. Tu operu već sam radio prije 20-ak godina u Zagrebu. Iako, režiranje opere je različiti zanat i različite tehnologije od dramske predstave. Kako čitam partituru i dosad sam napravio više od 40 opera, zapravo mi nije uopće teško. Ljude s kojima radim dobro poznajem, s maestrom Lipanovićem se strašno dobro razumijem tako da je ovaj posao užitak. Imamo probe dva puta na dan što je osam sati. Za redateljski posao u operi to je dovoljno, jer pjevači dolaze s naučenom glazbom i pjevati toliko sati je i previše. S druge bi strane bilo preskupo držati probe dulje od mjesec dana, posebno ako imaš goste pjevače, pa svi štede na vremenu, kako u Splitu tako i u cijelom opernom svijetu.

Sjećate li se svoje prve predstave kojom ste se pokazali publici?

Prva moja predstava uopće, ‘Oženih se vješticom’, nastala je kad sam bio sam na prvoj godini Akademije. Došao sam k jednom Vjeki, koji je bio predsjednik Saveza socijalističke mladeži Centar, ili nešto slično. Uvijek mu zaboravim prezime, a volim mu se zahvaliti jer on nam je dao nešto novca, na razini današnjih 20 ili 30 tisuća kuna. Rekao nam je da možemo dobiti SKUC, knjižicu i plakat. Napravili smo predstavu koja je obišla cijelu bivšu Jugu, sve festivale, igrala je 96 puta. Bila je totalni hit. To je obilježilo cijelu moju generaciju, a u njoj su bili Siniša Popović, Joško Ševo, pokojni Predrag Vušović Pređo, Anja Šovagović, Vanja Matujec. Bitno je da postoji mehanizam koji mladim ljudima omogućava da negdje krene. Ne treba ti netko nešto darovati, samo da ti pruži kakvu-takvu priliku.

Kako danas izgleda ta ‘mlada’ scena, imaju li studenti prigodu kakvu ste vi dobili?

U globalu nisu toliko entuzijastični i nemaju mnogo prilika pokazati se. Ima sjajnih pojedinaca koji rade neke svoje projekte, ali je teško jer su se institucije zatvorile. Nisu se zatvorile jer su zle nego jer imaju svoje ansamble, svoje ljude. To je osnovni problem hrvatskog kazališta, to nepostojanje fluktuacije umjetničkih ansambala. To je model Sovjetskog Saveza koji mi i dalje guramo i njegujemo.

Kad su se vaši roditelji pomirili s tim da je režija vaš posao, a ne nešto, nazovimo to, ozbiljno?

Krešimir Dolenčić | Author: Davor Visnjic (PIXSELL) Davor Visnjic (PIXSELL)

Uh, nisu se pomirili ni lako, ni brzo. To se dogodilo tek osam ili devet godina nakon upisivanja Akademije. Njihova pomirdba s mojim izborom počela je na Univerzijadi ‘97. godine, kad sam počeo raditi kao asistent. Pripreme su trajale više od godinu dana. Ali, nosim ja neki umjetnički gen. Imam fotografiju svog djeda iz Đurđevca u nekakvom kostimu, a i moj tata je za vrijeme gimnazije u Koprivnici igrao u dramskoj grupi i to čak glavne uloge, ali djed ga nije pustio da se time bavi pa je išao u liječnike. Ima tu neka priča, ali ja sam prvi u obitelji koji je izašao iz ormara. Bilo je dosta dramatično i sigurno je da ja svojoj djeci neću priuštiti tako nešto. Ja sam položio tri prijamna, na pravu, klasičnoj filologiji i akademiji. Čak sam studirao pravo nekih 15 dana. Ambiciozno sam mislio da ću ja to moći paralelno s režijom, ali ništa od toga. Negdje imam i taj indeks bez ičega u njemu. Mene, ali i mnoge moje prijatelje i kolege zapravo je najviše formirala ta Klasična gimnazija gdje je profesorica Vinja držala tu glasovitu dramsku grupu. Iz nje su izašli Anja Šovagović, Alma Prica, Vanja Matujec, Borna Baletić, Urša Raukar, a poslije i neke nove generacije. Anja i ja smo bili najbolji prijatelji na svijetu. Na tavanu kod Šove radio sam i prijemni za Akademiju, rezuckao stvari koje su mi trebale. Ja sam zapravo uvijek nešto radio od dana kad sam izašao iz JNA, ‘82. godine. To je izgubljena godina i svatko tko je bio u JNA treba si pisati da ima godinu manje.

Što je vam je bilo tako užasno u služenju vojnog roka?

Krešimir Dolenčić | Author: Marko Lukunić (PIXSELL) Marko Lukunić (PIXSELL)

Bio sam u desantnim jedinicama, u Škofjoj Loki pa u Murskoj Soboti, na granici. To je bio užas. Srećom, imao sam najgore karakteristike koje su se jednom vojniku mogle pripisati. Namjerno sam loše gađao. Svi su me izbjegavali i jedva su čekali da odem. Nisu me nikad zvali u rezervu. Svi moji frendovi su se trudili pa su ih zvali u rezervu. Domogao sam se i zatvora na četiri dana. Bio sam pisar kod nekog majora. A jedan vojnik ne smije znati vojne tajne, a tajne su otprilike koliko krumpira ide na koju karaulu. Tako je predloženo da se upišem u partiju. Onda sam se ja gadno napio, pa preko žice, raskopčao se i tako neuredan i pijan izjurio pred vojnu policiju. A moraš pijanog vojnika uhititi. Major je rekao da za takve pijance kao što sam ja nema partije, što mi je i bio cilj. Onda sam neko vrijeme i svinje hranio. Degradirali me, ali bolje mi je bilo sa svinjama nego po tenkovima. To su stvarno traume, imao sam 17 godina, a netko se dere da sam protudržavni element jer sam zakasnio pet minuta. To je bila robija jedne blesave totalitarističke agresivne vojske.

Prvi vaš veliki zalogaj, barem što se brojeva tiče jest Verdijeva ‘Aida’, koju ste 2003. godine postavili u Shanghaiju s 2300 umjetnika, a potom i u Pekingu gdje je bilo njih čak 2800. Koliko vam je to bilo zahtjevno?

Nije to prvi veći zalogaj što se brojki tiče jer sam i prije radio neke manifestacije, ali brojke tu nisu važne. Ali što se tiče ‘Aide’, zanimljivo je da su ljudi iz Pekinga htjeli malo veću od one u Shanghaiju pa ih je bilo 500 više, to je neko rivalstvo. No zahvaljujući Dušku Ljuštini koji me pozvao na Univerzijadu, naučio sam nešto o zakonu velikih brojeva. U Pekingu sam, primjerice, imao 42 inspicijenta. Na kraju ti dođe na isto, format predstave u glavi je uvijek jednak. Zanimljivo je da, ne samo da Kinezi slabo govore strane jezike nego su njima i geste drukčije, pa i pokazivanje brojeva rukama je za mene bilo nešto strano i novo. Osnovnu podjelu dobili su Rusi, Talijani, Amerikanci... Svi ostali su bili Kinezi. Problem nastaje i kad se malo sprijateljiš s Kinezima jer se svi žele fotografirati pa bi kasnile probe. Generalno, Shanghai je ljepši, nema ništa povijesti u njemu, ali je fascinantan. Peking je strašno pun ljudi, koji su kao neki ‘borg’, a ja to ne volim.

Kakva vas sjećanja vežu za Azijske igre u Omanu, 2010. godine?

Krešimir Dolenčić | Author: Sanjin Strukić (PIXSELL) Sanjin Strukić (PIXSELL)

Moj prijatelj Franjo Koletić, vlasnik pirotehnike Mirnovec, zvao me bi li išli na natječaj. Prijavile su se 32 kompanije iz svijeta. Malo sam istraživao Oman i otkrio kako je ta zemlja dala mnogo zanimljivih ljudi u povijesti, a među ostalim, Ahmada bin Majida koji je unaprijedio sekstant, napisao 40 knjiga o moreplovstvu i navigavanju. Vasco da Gamma ga je čekao tri godine da bude slobodan kako bi plovio s njim. Zavrtjeli smo priču o njemu. Upali smo među šest odabranih s natječaja i odradili prezentaciju u lipnju. Nakon toga se više nisu javljali, a otvaranje je bilo u prosincu. I evo njih u rujnu, stigli u Zagreb i pitaju me: ‘Krešo, can you do it?’. I kažem ja da mogu, ali sa svojim ljudima. Tako je iz Zagreba otišlo 107 ljudi. Išla je produkcija, Boris Kovaček, majstori videa, ozvučenja, rasvjete, ljudi koji su nadgledali gradnju, Larisa Lipovac i njezinih 50 plesača, glazba... Tamo smo dobili još 400 ljudi iz Kazahstana, Egipta, Libanona, Sirije, Indije... Zvonimir Dusper i Willem Miličević napravili su fenomenalnu glazbu. Kak smo mi to uspjeli, ja to ne znam. Došli smo 22. studenoga, a otvorenje je bilo 8. prosinca. Radili smo svaki dan do četiri ujutro, spavali po četiri sata i ponovno. Živiš s tim poslom. Jednom smo sjedili za stolom, nas 20-ak i raspravljali smo. Na engleskom. I u jednom trenutku shvatim da osim nas iz Hrvatske nema nikoga, a mi razgovaramo engleski. Počeli smo se smijati svojoj smantanosti i onda smo prešli na hrvatski. Moram priznati da sam ponosan sam na taj show koji je prenosila cijela Azija.

Kako ste se osjećali kad je sve završilo?

Toliko smo bili umorni. Cestu ne možeš prijeći. Ali, s otvorenjem nije bio kraj. Nakon otvorenja pitali su nas bismo li mogli napraviti i zatvaranje, koje je bilo za sedam dana. S mnom je bila i moja supruga Ana, koja je napisala dio otvorenja. Tako je napisala i tekst za zatvaranje koji je u 24 sata prošao prijevod kod profesora Vlatka Broza u Zagrebu, korekciju na Oxfordu iz kojega je tekst išao u Dubrovnik gdje Helen, prijateljica moje kćeri kanadskih korijena čitala tekst u iznajmljenom studiju. To se tamo snimilo i vratilo nama u Oman, a Dus je u Zagrebu montirao glazbu. U roku od 24 sata imali smo prvu probu. I uspjeli smo napraviti 50 minuta samo takvog zatvaranja.

Koji redateljski pothvat vas je najviše obilježio?

Krešimir Dolenčić | Author: Grgo Jelavic (PIXSELL) Grgo Jelavic (PIXSELL)

Dosad sam napravio više od 150 raznih evenata, od onih sportskih, koncerata, otvaranja arena... I svaki je poseban, ali je možda ovaj događaj u Omanu ipak najslađi ako ne govorimo o kazalištu. Dok smo radili otvorenje igara, živjeli smo u montažnom gradiću podignutom za inženjere koji su gradili resort Blue City. Investitor je za života bio Michael Jackson. Kad je umro, gradnja je stala. On je naime, barem su mi tako ispričali, dolazio u Oman jer je htio obratiti se na islam i htio se tamo povući. Oman je zaista senzacionalna zemlja, beskrajno mirna, u kojoj zaista beskrajno poštuju žene i obitelj. Možeš na cestu baciti 100 dolara i sutra doći po njih. Nitko ih neće odnijeti. Dok smo mi tamo boravili, u omanskom zatvoru je bilo samo četvero ljudi. Kao da si na nekom drugom planetu. Taj montažni gradić bio je dom svima nama, tamo je živjelo i radilo 400 ljudi. Navečer bi došao Hummer s golemim zvučnicima pa bi se još i partijalo, stvarno nam je bilo fenomenalno.

Što biste željeli u raditi u budućnosti?

Želja mi je putovati kao redatelj jer sam u Hrvatskoj previše radio, volio sam biti s djecom dok rastu. Moja Marta ima sad 15 godina, Đuro ima 12, a najmlađi Nikola pet i pol. Svi su odlični i ne zanima ih što sam poznat u javnosti. A što se toga tiče, ja bih volio i da nisam poznat. Stalo mi je da se priča o onome što trenutačno radim, ali ne u smislu da se ja osobno eksponiram. Nije moj posao više vrijedan od nekoga tko radi kostime ili scenu. I baš u duhu ovog pitanja moram spomenuti jednog velikog čovjeka, Bonalda Giaiottija koji je pjevao u milanskoj Scali, s Marijom Callas... Igrao je Ramfisa u ‘Aidi’. Pošaljem ja njega na vrh te 40 metara visoke piramide i zaboravim na to jer dio s laserima još nije bio na redu. Sjetim se nakon sat vremena i otrčim gore, što ja znam što se moglo dogoditi. Čovjek je imao 75 godina. Stignem gore, a on šljakere Kineze uči briškulu i govori mi da je sve u redu. Cijenim takve skromne, jednostavne ljude. Veliki ljudi, koji svoj posao rade jer ga vole, ne razmišljaju o tome da su poznati i to nije poza.

Je li vas režiranje nekog komada posebno izludio?

Izludio ne. Ali ima predstava koje nisu dobre. Ima komada koji te slabo inspiriraju. Ima i glazbe čije su mogućnosti nevjerojatne, one glazbe na kojoj radiš i nakon nekog vremena shvatiš da si je tek načeo. Takav je Mozart, uvijek ti se čini da si sve pogrešno napravio. Takav je i ‘Ero s onoga svijeta’. Ali kad počneš kao klinac, prođeš te dječje bolesti, nestanke struje, netko se napije, nešto slomi, ili kiša prekine predstavu. I onda ‘91. godine dođeš u Split raditi kao Purger i uspiješ vratiti lopticu onima koji su govorili što će ja tu. Tada shvatiš da možeš. I zato obožavam Split, jednako koliko i Zagreb. Imamo prekrasnu zemlju, a mi smo budale.

Što vas to smeta?

Krešimir Dolenčić | Author: Grgo Jelavic (PIXSELL) Grgo Jelavic (PIXSELL)

Kako moja Ana kaže: ‘Dosta nam je dijagnoze, dajte nam terapije’. Upravo to. Da, svijet je prljav, okrutan, ali nemojmo to hraniti. Ja sam kratkoročni pesimist jer mislim da se svijet urušava u bahatosti i užasu elite. Dugoročno sam optimist i vjerujem da će moja djeca živjeti u boljem svijetu. Prirodna ravnoteža se okrutno uspostavlja, laži ne mogu dugo. Nek se što prije sruši sustav bogaćenja i gomilanja, to se i treba srušiti, ali mislim da nam ne treba ni revolucija jer su i diktature proleterijata ubijale ljude. Otprilike, to je tema i ovog ‘Samsona’. Sve se može okrenuti za čas. Ne trebamo čekati asteroid. Idemo sad spasiti sad što se može. Na asteroid ne možemo utjecati, ali na sve drugo možemo.

Kakva je tu uloga kulture i ima li uopće dovoljno utjecaja na današnje društvo?

Uloga kazališta je golema, ali se pokušava zatrti jer se neobrazovanim ljudima lakše manipulira. Svaka vlast trebala bi upeterostručiti novac za obrazovanje i kulturu, ali to njima ne odgovara jer ljudi postaju svjesniji, a njima teško upravljati. Zaglupljivanje je golem problem, mjerila vrijednosti su ljudi koji to ne zaslužuju. Mi smo država autoškole – izgleda da kod nas možeš samo lijevo i desno. Bavimo se ustašama, četnicima, bistama, partizanima, ćirilicom, tko je gdje bio i kad, umjesto da se bavimo ljudima koji nam odlaze. Prošlosti treba dati sav mogući pijetet i ostaviti je tamo gdje pripada, u prošlosti. Oni nas drže tako fantastično razjedinjene, a nema nikakvog razloga da ne budemo sjajna zemlja.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.