Kultura
3282 prikaza

"Misle da bi im bilo bolje da smo ih pustili da se utope"

Svakodnevni život u izbjegličkom kampu Moira u Grčkoj
News Syndication/PIXSELL
Iza silnih brojki o tisućama izbjeglica smještenih po kampovima stoji tisuće tužnih priča

Negdje u vrijeme kad joj je izišla knjiga u Hrvatskoj, jedna od važnijih talijanskih spisateljica, Melania G. Mazzucco (1966.), dobitnica najvažnije talijanske književne nagrade Strega, nastupila je na Festivalu europske kratke priče u Zagrebu. Njezina knjiga “Ja sam s tobom - Brigittina priča” fantastično je napisano dokumentarističko štivo o problematici migrantske krize, objavljeno u nakladi Oceanmore, u prijevodu Ane Badurine.

U fokusu je medicinska sestra Brigitte Zebe koja u političkoj čistki u Kongu biva protjerana iz zemlje, jedva spasivši živu glavu. Tjednima po najvećoj hladnoći luta Rimom, jedući otpatke iz smeća, dok napokon ne pronađe utočište u Astalliju, centru za pomoć migrantima. No njezina borba, unatoč tome što više nije izložena zlostavljanju i gladi, tu tek počinje. Njezina priča je jedna od mnogih, a pokazuje pravo, ružno lice izbjeglištva.

Vaša knjiga o Brigitte Zebe istodobno je dirljiva i uznemirujuća, no također pokazuje lijepo lice humanosti, osobito u kontekstu posvećenih socijalnih radnika, svećenika, časnih sestara... Zašto ste, među tolikim pričama, odlučili ispričati priču Brigitte Zebe? Što vas je privuklo njoj? Brigitte, za razliku od mnogih migranata koji dolaze u Europu u potrazi za ekonomskom stabilnošću, bježi iz rodnog Konga iz političkih razloga. Ona je obrazovana žena koja je imala stabilan posao i život u Africi prije dolaska u Italiju. Njezina priča se doima nešto drugačijom, no ipak, sve migrantske priče vjerojatno su vrlo individualne.

Prije nego što sam izabrala Brigitte i prije nego što je ona izabrala mene, pregledala sam stotine kartona tražitelja azila pri centru Astalli. Važno je napomenuti da svi izjavljuju kako su ih u njihovoj zemlji zlostavljali i ugnjetavali vojska, policija, paravojska, političari, različite frakcije i tako dalje. Nitko ne kuca na vrata Europe govoreći: ‘Siromašan sam, tražim posao kako bih sebi i svojoj obitelji osigurao bolje sutra, pružite mi šansu’. To je i strategija. Ali u najvećem dijelu slučajeva ti su progoni stvarni. U Africi, kontinentu s kojeg danas potječe najveći dio tražitelja azila u Italiji, demokracija je apstraktan pojam, nasilje je svakodnevno. Među brojnim slučajevima, Brigittin iskače kao reprezentativan jer izvrće brojne klišeje. Prvi od kojih je da je migrant biće lišeno svega, pa tako i prošlosti. Brigitte ima prošlost i svoj život, svatko ih ima.

Dobili ste nagrade Strega i Bagutta, a iza sebe imate i deset knjiga. Kako je u Italiji odjeknula vaša knjiga o Brigitte Zebe? Što ste željeli postići?

Knjige i romane pišem kako bih shvatila svijet (prošlost kao i sadašnjost, a možda i budućnost). Italiju i Europu u proteklih je deset godina zahvatio epohalan fenomen, a meni se učinilo da nitko nije dobro shvatio njegov doseg. Uvijek sam se bavila emigracijom i imigracijom, bilo kao spisateljica (primjerice, u obiteljskom romanu ‘Vita’), bilo kao esejistica i nastavnica. Cijelom sam svijetu ispripovijedala priču o talijanskim emigrantima. U romanu ‘Ja sam s tobom’ htjela sam ispripovijedati što se događa jednoj od stotina tisuća tražiteljica i tražitelja azila - a poslije izbjeglica u slučaju da im se odobri zahtjev - koji dođu u Italiju. Koju nisu izabrali kao destinaciju, nego su se zapravo zatekli među nama, ograničeni ispravama, zakonima (Dublinski sporazum) i vjerom (Bog/Alah me doveo u Italiju, pa ću tu i ostati). Čim kroče u Italiju, njihova priča postaje naša. Zato ne govorim toliko o putu (poput većine knjiga koje se bave tom temom), nego o onome što slijedi. Što Italija može ponuditi onome tko je izgubio zdravlje, dostojanstvo, nadu? Tko je silovan, zlostavljan, uništavan? Koji put oporavka možemo jamčiti? Kakav smo narod postali mi, nekadašnji bosonogi odrpanci koje su u Francuskoj i SAD-u zvali ‘europski Kinezi’ i ‘bijeli crnci’? Zato sam tako dugo živjela s Brigitte i napisala njezinu priču. Knjiga je strašno potresla čitatelje jer im je ponudila mogućnost da urone u život na margini, vrlo težak, očajnički, ali i da upoznaju složen svijet udruga, profesionalaca koji rade u useljeničkim rovovima - laike, katolike, anarhiste, pripadnike svih dobnih i klasnih skupina koji vjeruju u drugačiju budućnost.

Postoji odlomak u vašoj knjizi o katoličkim ekstremistima i tradicionalistima koji su stigmatizirali vaš roman ‘Takav si kakav si’ (‘Sei come sei’) kao pornografski i optužili vas za propagiranje homoseksualnosti. Nešto slično se događa i u Hrvatskoj, sa suvremenim piscima, koje optužuju za opscenost. Izjavili ste da vas je najviše povrijedilo to što vaši prijatelji nisu reagirali na optužbe. Osjećate li kako se ovaj plitki licemjerni moral oteo kontroli? Kako se boriti s time?

‘Sei come sei’ (‘Takav si kakav si’) nježan je roman o značenju očinstva i roditeljstva. Možda provokativan jer je u Italiji i dalje tabu govoriti o djevojčici koja ima dva oca, ali ja nikad nisam pisala pomirljive priče. A osobito volim osvjetljavati mračna područja bitka i postojanja prije nego što ih pregazi medijska halabuka. Bila je to nova tema, kako u prozi, tako i u javnom diskursu. No nedugo nakon što je knjiga objavljena, u Parlamentu se počelo raspravljati o mogućnosti pravnog priznavanja istospolnih brakova ili zajednica (što prethodi pravnom priznavanju djece rođene u istospolnoj obitelji). Stoga su ekstremna desnica i neki dijelovi Katoličke crkve instrumentalizirali ‘Sei come sei’ šireći dezinformacije kako bi spriječili ostvarenje tih prava. Ali i na ljevici postoje predrasude spram surogatskog majčinstva. Posljedica toga bila je da su roman branili samo čitatelji i čitateljice (od kojih su mnogi vrlo mladi i reagirali su na cenzuru koju je vlast nametnula zabranivši čitanje romana u školama i javnim knjižnicama). Shvatila sam da proza može biti moćnija od političkog manifesta. A knjiga ‘Ja sam s tobom’ to je i potvrdila.

Čini se da je migracija jedna od središnjih tema kojima se bavite u svojim knjigama. Napisali ste i knjigu (‘Limb’) o vojnikinji u Afganistanu. Kako to da se bavite temama za koje je potrebno puno istraživačkog rada?

Pisanje knjige - bila ona izmišljena ili istinita priča - mora biti kognitivna pustolovina u prvom redu za mene, a onda i za čitatelje. Zato volim istraživati realnosti koje iziskuju susrete, putovanja, kopanje po arhivima ili istraživanja u drugim zemljama, učenje novih jezika... Uostalom, i od knjiga koje čitam tražim da mi otvaraju nove mentalne i fizičke vidike. Ako knjiga nije iskustvo, ne znači mi ništa.

Jeste li još u kontaktu s Brigitte Zebe? ‘Ja sam s tobom’ u Italiji je objavljena 2016. godine, a od toga su protekle već tri godine. Jesu li se Brigitte i njezinih četvero djece napokon snašli? Gdje se nalaze i kako žive?

Brigitte je danas dio mojega života, premda bih čitateljima romana ‘Ja sam s tobom’ rado ponudila utješniji kraj. Naime, njezina je bitka tek počela. Njezine kćeri, koje su sad već djevojke, i dalje su u Africi jer ona kao samohrana majka ne može uzdržavati četvero djece u Italiji. U Rim je pozvala svoju majku, maman Nzusi - priča o 80-godišnjoj Afrikanki koja prvi put putuje avionom i odjednom se zatekne u posve drugačijem svijetu te ponovno pronalazi svoje jedino preživjelo dijete također je iznimna priča. Momci se pak muče kako bi se uklopili - stariji je završio tečajeve stručnog osposobljavanja, ali i dalje traži posao, mlađi je upravo završio osnovnu školu. Brigitte nalazi samo privremene poslove, a svaki put kad ostane bez posla, prijeti joj opasnost da sve izgubi. Hoda po rubu i svaka sitnica može je natjerati da ponovno padne.

Kapetanica broda i biologinja iz Bonna, Pia Klemp, suočena je s mogućih 20 godina zatvora zbog spašavanja 6000 migranata iz Mediterana. Klemp je optužila Italiju za kriminalizaciju solidarnosti. Koji je vaš stav o ovome? Je li trebala okrenuti glavu od utapajućih migranata?

Neke političke stranke iskorištavaju bauk migracije kako bi potpirivale strah javnoga mnijenja te na imigrante svalili krivnju za gospodarski, socijalni i moralni slom zemlje. No taj je slom stvaran jer socijalne razlike i bezakonje koji koče svaki razvoj nikad nisu bili tako rašireni. Morski - i ljudski - zakon nalaže da treba spasiti svakoga tko je u nevolji. O tome nema rasprave. Ali isto je tako istina da su mi deseci migranata koji su u Italiji već tri ili četiri godine rekli da bi bilo bolje da smo ih ostavili da se utope u Sredozemlju nego ih pustili da životare na margini i od crkavice, na što im se život često svede nakon što se iskrcaju. I sama mi Brigitte to često ponavlja. Dakle, ako nakon što ljude spasimo ne uspijemo organizirati učinkovit sustav prihvata i integracije, onda čak i humanosti i humanitarizmu prijeti opasnost da ostanu samo lijepe i plemenite, ali prazne riječi.

alijanski predsjednik Sergio Mattarella potpisao je antimigrantsku povelju koja će naplaćivati 50 tisuća eura NGO spasilačkim brodovima koji budu dovozili migrante u Italiju. Kakav rasplet događaja predviđate? Hoće li migranti naprosto prestati dolaziti na talijansku granicu ako neće biti primljeni ili spašeni iz vode? Gdje vidite rješenje ovoga problema?

Ne usuđujem se navesti rješenje jer je to epohalan fenomen i ne tiče se samo Italije, nego cijeloga svijeta. I ovisi o gospodarstvu, globalizaciji, dezertifikaciji, građanskom ratu i islamskom terorizmu koji pustoši desetke zemalja u Africi i Aziji, propasti dekolonizacije, novoj kolonizaciji i tako dalje. Europa ne može ostaviti Italiju (kao ni Grčku) da se same suočavaju s tom situacijom, mora se pronaći zajedničko rješenje. Koje će biti privremeno i provizorno te će liječiti samo simptome, sve dok se ne uhvatimo u koštac s njezinim uzrocima.

Jesu li migranti postali problem jedino Italije? Gdje leži odgovornost Europske unije u ovome?

Kako sam već rekla, migranti se uključuju u zemlju iscrpljenu desetljetnom gospodarskom krizom i socijalnim razlikama. Ono što svi vide jest da te mlade bez doma i posla iskorištava robovlasnički sustav - molim vas, upotrijebimo tu riječ - koji mnogima odgovara i ne vrijeđa svima savjest, oni tako potpomažu sivu ekonomiju i služe kao radna snaga zločinačkim sustavima. No ne žele vidjeti ono što se već dogodilo. Integraciju milijuna novih građana (katkad i dalje bez prava) u zemlju koja je uvijek bila otvorena prema migracijama i promjenama - u oba smjera (prema van i prema unutra). Dovoljno je otići u bilo koju rimsku državnu školu koju pohađaju djeca i mladi iz 50 zemalja kako bi se shvatilo da se revolucija već dogodila. Italija je pogranična zemlja, ali - izuzev nekoliko sjevernih regija - nedovoljno razvijena i nema mnogo mogućnosti da osigura zaposlenje (delokalizacija je dramatično opustošila industriju). Zato se u njoj zadržavaju samo migranti koji nisu toliko privlačni ostalim europskim zemljama (gomila odbačenih, slabo obrazovanih Afrikanaca, Pakistanaca i Bangladešanina bez ikakve struke). Bogatim europskim zemljama to odgovara. Sami Talijani sa srednjoškolskom ili fakultetskom diplomom tim se zemljama nude kao izobraženi mladi stručnjaci koji govore nekoliko jezika. Naivno je očekivati da je u interesu EU-a da to promijeni.

Brigitte je oteta jedne noći i odvedena u zabačeni zatvor, gdje je izgladnjivana, zlostavljana i silovana dva mjeseca. A sve se to dogodilo jer se nije pokorila zapovijedi da kao medicinska sestra sedmorici političkih oponenata ubrizga otrov u tijelo dok su ležali u njezinoj bolnici. Citat iz vaše knjige kaže: ‘Tako nas odvode, noću, samo nestanemo, još nas žive bace u rijeku, zatvorene u vreću. Rodbini ne ostave truplo koje bi pokopala, čak ni hrpicu kostiju. Naše je groblje muljevito dno rijeke Kongo...’. Odakle dolazi ovolika okrutnost? U Africi se smrt doima uobičajenom, događa se svakome, stalno. Ne dolazi kao iznimka.

Snažno me potresao broj nestalih u Africi. U razdoblju južnoameričkih diktatura fenomen desaparecidosa prenerazio je europsko javno mnijenje. I danas traju sudski postupci, i dalje se prosvjeduje. Ono što se događa u Africi, pak, nikoga ne zanima čak ni kad umire šest milijuna ljudi, kao u Kongu. Afrika vjerojatno u našem kolonijalističkom imaginariju, koji nikad nije do kraja iskorijenjen, ostaje zemlja divljaka, a strašno nasilje koje se ondje vrši nekako se smatra normalnim. No činjenica je da je na kontinentu nasilje rašireno. A Brigittin slučaj ni po čemu nije poseban. Devedeset posto tražiteljica azila koje dolaze iz Afrike pretrpjele su seksualno i fizičko nasilje.

Jesu li Europljani, zbog prekomjerne izloženosti tragedijama na televiziji, postali imuni na sudbine Afrikanaca i uopće migranata? Slušanje o tisućama i tisućama izbjeglica čini nas tupima te nas smrti drugih sve manje i manje uznemiruju. Kako dokinuti to stanje tuposti?

Za mene je jedina mogućnost - umjetnička, a ujedno i etička potreba - bila izuzeti sudbinu jednog pojedinca iz brojčane anonimnosti. Ispričati samo jednu priču, govoriti o samo jednoj osobi kako bih svakom pojedinom životu povratila vrijednost. ‘Ja sam s tobom’ ne želi biti samo emotivno iskustvo, to je i gesta i akcija.

Osvojili ste nagradu Strega 2003. godine, a tek je 15 godina kasnije ista nagrada otišla jednoj spisateljici - Heleni Janeczek. Kako gledate na poziciju spisateljica u Italiji? Jesu li marginalizirane?

Talijansko je društvo posljednjih godina vrlo napredovalo. Žene su zauzele istaknuta mjesta u sportu, novinarstvu, poduzetništvu, čak i u vojsci. No književnost je zaostala. I dalje su prisutne predrasude gotovo iz 19. stoljeća koje su nama - ženama rođenima u drugoj polovici 20. stoljeća ili čak u novom stoljeću - smiješne. Ali zapravo su vrlo ozbiljne (one su ironično zrcalo seksističkog nasilja koje se obrušilo na Talijanke nakon emancipacije). Svaka od nas mora se uključiti u kulturnu borbu kako bismo ih uklonile. Ja to činim otkako sam objavila prvi roman te sam shvatila da me kao nekoga tko misli svojom glavom i tko je slobodan smatraju ‘ekscentričnom anomalijom’.

Prošle su tri godine otkad je izišla vaša knjiga ‘Ja sam s tobom’. Koje su vam trenutačne književne preokupacije?

Za nekoliko mjeseci izaći će mi roman ‘Arhitektica’. To je priča o stvarnoj osobi, prvoj arhitektici u europskoj, a možda i svjetskoj povijesti, Rimljanki Plautilli Briccia iz 17. stoljeća. Rekonstruirala sam njezin život i njezina djela. Na tom projektu radim već gotovo dvadeset godina.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BESTpartizan 22:28 01.Rujan 2019.

    njemačka je kriva